BUČAR, Franjo

BUČAR, Franjo, sportski radnik, književni povjesničar i publicist (Zagreb, 25. XI 1866 — Zagreb, 26. XII 1946). Osnovnu školu i gimnaziju završio u Zagrebu (1886), povijest i zemljopis studirao u Beču i Zagrebu (1886–90), diplomirao 1895. na zagrebačkom Sveučilištu. Doktorirao 1897. u Grazu temom Geschichte des Protestantismus in Croatien. Kao stipendist Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlade proučavao u Središnjem gimnastičkom institutu u Stockholmu školsku i društvenu gimnastiku te različne sportove (1892–94). Polazio 1895. tečaj za djevojačke igre u Pragu i tečaj za dječačke igre u Görlitzu, Šleska. God. 1890/91. bio namjesni učitelj (suplent) gimnazije u Rakovcu kraj Karlovca, 1894. učitelj gimnastike u Muškoj učiteljskoj školi u Zagrebu, 1898. profesor u Gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu te nadzornik za plesni odgoj u školama. Kao stari član Hrvatskog sokola pokušao je posredovati u sukobu s Jugoslavenskim sokolskim savezom, ali je nakon neuspjelih pokušaja počeo demonstrativno istupati u ime Hrvatskog sokola, zbog čega je od 1922. u službi doživljavao nedaće te 1925. bio prijevremeno umirovljen, nakon čega se intenzivno bavio novinarstvom. Nakon proglašenja NDH, sudjeluje u obnovi Hrvatskog sokola, ali je uskoro odbačen zbog neslaganja s pretvaranjem sportske organizacije u ustašku redarstvenu bojnu. Nakon oslobođenja surađuje u listu Vjesnik u »fiskulturnoj rubrici«. — B. je jedan od najaktivnijih članova Hrvatskog sokola i organizatora njegovih svesokolskih sletova (1906, 1911, 1925), organizator gimnastičkih tečajeva, uvoditelj suvremenoga gimnastičkog i sportskog pokreta, organizator uključivanja hrvatskih sportaša u međunarodna natjecanja, predsjednik mnogih sportskih društava, potpredsjednik (1909–14) i predsjednik (1914–19) Hrvatskoga športskog saveza, prvi predsjednik Jugoslavenskoga olimpijskog odbora (1919–20), osnivač Društva učitelja gimnastike Hrvatske i Slavonije (1896) i dr. Kao tvorac programa i planova za nastavu tjelesnog odgoja u školama unosio je u njih elemente švedske gimnastike, sportske igre i izletništvo, prvi je u nas počeo poticati i uvoditi suvremeni gimnastički i sportski pokret te je najzaslužniji za organizacijsko sređivanje i relativno rano uključivanje hrvatskih sportaša u međunarodnu konkurenciju. God. 1893. dao je u Zagrebu prvu pouku u nogometu i potaknuo razvoj tenisa. Intenzivno je djelovao na razvoju klizanja; mačevanja, biciklizma, sanjkanja i skijanja. Bio je i začetnik igranja hokeja na ledu u nas (1895) i »hokeja na livadi«, tj. hokeja na travi (1896), sudjelovao u razvoju plivanja, planinarstva, jahanja, vožnji na koturaljkama, bućanja, croqueta, cricketa, odbojke, hazene, košarke i streljaštva. Pisao je sportske priručnike te radio na stvaranju i uvođenju jedinstvene hrvatske sportske terminologije. Njegov opsežni i raznovrsni publicistički rad (sport, higijena, filatelija, pedagogija, turizam, iseljeništvo, tiskarstvo) uglavnom je informativnog karaktera. Surađivao je u pedagoškim i prosvjetnim publikacijama. Bio je urednik sportskih časopisa Gimnastika (1893–99), Šport (1896–97), Hrvatski sokol (1903–14), Sokolski vjesnik (1919–21; Hrvatski sokol, 1922–29). Uredio je Hrvatski sokolski kalendar (1919), Spomenspis I hrvatskog svesokolskog sleta u Zagrebu 2–3. rujna 1906 (Zagreb 1906) i Spomenicu prilikom 10-godišnjice Švedsko-jugoslavenskog društva u Zagrebu 1927–1937 (Zagreb 1940). — B. se bavio književnim istraživanjima; smatran je najboljim poznavaocem kulturno-povijesnih odnosa u Hrvatskoj za vrijeme reformacije i hrvatske protestantske književnosti. Sastavio je bibliografski pregled djela hrvatskih reformatora tiskanih u Urachu na latinici, ćirilici, glagoljici te na talijanskom jeziku. Objavio je napise o I. Mažuraniću, P. Preradoviću, A. Harambašiću, V. Nazoru te o skandinavskoj književnosti i švedskom slavistu A. Jensenu (bio je predsjednik Švedsko-jugoslavenskog društva 1930–38. i zauzimao se za uspostavljanje kulturnih dodira sa Švedskom). Surađivao je u publikacijama Prosvjeta (1900), Građa za povijest književnosti hrvatske (1920), Ljetopis JAZU (1922), Narodna starina (1923–24, 1929–30, 1933–35), Hrvatska revija (1929–38, 1941–43), Gundulićev zbornik (1938) i dr. Potpisivao se Žaverski, Dr. B., F. Ž., -r-.