Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

ADAMIĆ, Ljudevit Andrija (Adamich, Ludovico Andrea, Ludovik), trgovac i promicatelj gospodarskog i kulturnog života (Rijeka, 29. XI 1767 — Rijeka, 31. X 1828). Rođen je u trgovačkoj obitelji Šimuna i Elizabete, rođ. Barčić. Već je kao dvadesetogodišnjak pokazao osobitu poduzetnost otišavši u Beč samom caru Josipu II s nakanom da obrani oklevetane roditelje (u čemu je i uspio). U Beču je, po očevoj želji, polazio trgovačke studije i dospio do dvorskih krugova, što mu je poslije pomoglo u trgovačkim vezama. Za prvih napoleonskih ratova pobjegao je u Francusku, zatim boravio u Španjolskoj i Turskoj, a tek se 1799. vratio u rodni grad. Tu je osnovao trgovinu drva i konopa i od tog vremena, pa sve do smrti, razvijao je u Rijeci uz živu trgovačku djelatnost i političko-diplomatsku aktivnost postavši s vremenom zbog tih zasluga riječki patricij. — U javnom se životu A. najprije pojavio savjetima pri izgradnji kupskog kanala upozoravajući zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca da je projekt neizvediv i da su suvišna dalja golema novčana ulaganja (bliska budućnost je pokazala da je bio u pravu). Bio je jedan od glavnih inicijatora izgradnje novoga »žitnog« puta (Lujzinska cesta) prema nacrtu poznatog graditelja generala Filipa Vukasovića. Uz Vrhovca i nekoliko predstavnika austrijskoga visokog plemstva, A. je bio član novoosnovanoga dioničkog trgovačkog društva za izgradnju ceste, u što je uložio veliku sumu novca. Cesta je puštena u promet 1809. i dio je današnje magistrale Karlovac–Rijeka. A. je bio neumoran u trgovačkim akcijama, napose u trgovini drvom, izvozeći ga sve do Engleske. U vrijeme francuske okupacije i stvaranja Ilirskih provincija, iako nenaklonjen Francuzima, stupio je u vezu s maršalom A. F. Marmontom i uz odobrenje bečke vlade otputovao u London, gdje je pregovarao o dobavi robe u vrijeme kontinentalne blokade. Zauzimao se i za uspostavu parobrodarske pruge Rijeka–Kotor želeći tako poboljšati i povećati trgovačke veze s Levantom. Nakon Napoleonova poraza A. je vodio 1821, deputaciju Riječana na poklonstvo caru Franji I u Ljubljanu iznijevši molbu da se Rijeka priključi Ugarskoj, kao i neke druge zahtjeve (osnivanje tvornice duhana, gradnja ceste između Rijeke i Trsta, osnivanje biskupije u Rijeci). U Rijeci, odn. Sušaku, podigao je 1821. omanju papiranu i tri godine kasnije prodao je jednom Francuzu (tvornica postoji i danas). Bio je vlasnik manufakture stakla u Mrzloj Vodici u Gorskom kotaru te je kvalitetne staklene proizvode izvozio i u Ameriku gdje mu je pomagao prijatelj Antun Mihanović. S njim je A. 1825. predočio Požunskom saboru oveći projekt – Planum stabiliendae (na latinskom, njemačkom i mađarskom jeziku; jedan se primjerak čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu, sign. I-75, a drugi u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu, sign. M 21004) – o potrebi osnivanja izvoznoga ugarskog trgovačkog društva sa sjedištem u Rijeci. Iste je godine tiskao u Požunu brošuru Eszre Vetelek (pohranjena u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu, sign. M 21096) u kojoj predlaže izgradnju željezničke pruge Zagreb–Sopron. Kao diplomat i političar A. je igrao važnu ulogu ne samo u Rijeci već i na međunarodnom planu. Kraće je vrijeme bio i engleski konzul u Rijeci, a kao izaslanik svoga grada bio je 1822. u Veroni član regnikolarne deputacije (pod vodstvom hrvatskog bana I. Gyulaja) koja je izrazila zahvalnost caru Franji za reinkorporaciju prekosavskih krajeva Hrvatskoj. U političko-diplomatskim poslovima mnogo mu je koristilo masonstvo, napose žive veze sa slobodnim zidarima u Beču. A. je osobito zaslužan za kulturni razvoj Rijeke. Prema vlastitom nacrtu pokrenuo je izgradnju kazališne zgrade u koju je uložio velika novčana sredstva. Kazalište je dovršeno uz financijsku pomoć brojnih bogatih riječkih građana i svečano otvoreno 3. X 1805. Namjeravao je izgraditi i kazalište u Karlovcu, ali su ga, čini se, spriječili novčani razlozi, dok je naumljenu izgradnju kazališne zgrade u Zagrebu omela njegova smrt. A. je bio osnivač »Casina« u Rijeci (otvoren 4. X 1806), a potpomagao je i sve druge akcije u kulturnom razvoju rodnoga grada. — Iako je čitav život manje-više politički lavirao, jer su upravo trgovačke koristi i određivale njegov politički stav (C. Fisković), ipak je učinio mnogo za unapređenje Rijeke i njezine okolice. Pokretač svih Adamićevih akcija bio je poslovni duh i osjećaj lokalpatriotizma, pa i njegova nastojanja da se Rijeka tješnje poveže s Ugarskom potekla su iz potrebe suprotstavljanja tršćanskoj konkurenciji koju je potpomagao Beč.

DJELA: Eszre Vételek azon, módokról mellyek a’Magyar Országi Kereskedésnek, foképpen az, Adriai Tenger fele virágzó állapotba való helyheztetésére nézve szükségesek. Požun 1825. — Planum stabiliendae Societatis commercialis Hungaricae (suautor Antun Mihanović). Posonii 1825.
 
LIT.: Acta fluminensia 1802. i Komorski spisi 1818 (Arhiv Hrvatske, Zagreb). — Stephan Kees: Darstellung des Fabriks – und Gewerbswesens im österreichischen Kaiserstaate vorzüglich in technischer Beziehung, 2. Wien 1822. — Acta publicopolitica 1828 (Historijski arhiv, Zagreb 155, 4064). — (Nekrolog). Agramer Zeitung, 3(1828) 93(18. XI), str. 400–401. — Giuseppe Politei: Andrea Ludovico Adamich. Almanacco Fiumano, 2(1856) str. 65–67. — Isti: Civico teatro. Ibid., str. 69–70. — Antonio Felice Giacich: I primi deputati di Fiume alla Dieta d’Ungheria. La Bilancia, 4(1871) br. 251. — Giovanni Kobler: Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, 3. Rijeka 1896, 34–35. — Silvino Gigante: Il teatro dei nostri bisnonni. Bullettino della Deputazione fiumana di storia patria, 2(1912) str. 112–118. — Andrea Lodovico Adamich. La vedetta d’Italia, 6(1924) 70, str. 3. — Vjekoslav Klaić: Hrvatska kraljevinska deputacija na kongresu u Veroni (18.–20. studenoga 1822). Rad JAZU, 1928, 235, str. 103, 116–145. — Emilij Laszowski: Prilozi za povijest kazališta u Zagrebu u god. 1825–1828/29. Novosti, 23(1929) 313, str. 28. — Melita Pivec-Stelè: La vie économique des provinces Illyriennes (1809–1813). Suivie d’une Bibliographie critique. Paris 1930. — Atilio Tamaro: Episodi di storia fiumana. Fiume, 11–12(1933–34) str. 43–60. — Giuseppe Viezzoli: Contributi alla storia di Fiume nel Settecento. Ibid., str. 143–150. — Riccardo Gigante: Stralcio dalla corrispondenza di Lodovico Andrea Adamich coltenente maresciallo Laval Nugent. Ibid., 15–16(1937–38) str. 131–172. — Rikard Lenac (R. L. Riječanin): Adamić, Nugent i kup Trsatske gradine. Obzor, 81(1940) 269, str. 2, 4. — Vatroslav Cihlar: Andrea Lodovik Adamić i njegovo riječko kazalište. Riječki list, 2(1948) br. 87(344). — Rudolf Bićanić: Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji (1750–1860). Zagreb 1951. — Miroslava Despot: Neobjavljeno Adamićevo pismo o izgradnji kupskog kanala 1801. Riječka revija, 1(1952) 3, str. 171–172. — Ista: Neostvaren plan jednog riječkog trgovačkog društva. Ibid., 4, str. 239–240. — Radojica Barbalić: Brodarstvo Rijeke kroz vjekove. Rijeka (zbornik). Zagreb 1953, 93–122. — Cvito Fisković: Staro kazalište u Rijeci. Ibid., 466–470. — Miroslava Despot: Osredek, njegov postanak i razvoj (rkp., disertacija). Zagreb 1956. — Ivan Crkvenčić: Britanska konzularna služba na našoj obali i britanski izvoz drveta preko Rijeke, tokom prve polovice XIX stoljeća. Jadranski zbornik, 3(1958) 359–368. — Danilo Klen: Nastojanja oko osnivanja dioničkih društava za trgovinu prema Rijeci (1822–1848). Pomorski zbornik, 1963, 1. str. 575–597. — Bernard Stulli: Prijedlozi i projekti željezničkih pruga u Hrvatskoj 1825–1863, 1. Zagreb 1975.
 
Miroslava Despot (1983)