BUĆA, Dominik

BUĆA, Dominik (Dominicus, Domenico Buchia, Bucchia), teološki pisac i propovjednik (Kotor, oko 1480 — Kotor, oko 1560). Brat Vicka, teološkog pisca. God. 1497. stupio u Dominikanski red u Dubrovniku, 1499. nastavio u Napulju započet studij filozofije i, čini se, završio teologiju. Ne zna se kada je doktorirao; opća skupština Dominikanskog reda u Napulju odobrila je 1515. njegov i Pribojevićev naslov doktora teologije. Više je puta bio starješina samostanâ, zamjenik provincijala i provincijal (1540–44) Reda u Dalmaciji. Bio je na životu još 1557. — Kao i brat mu Vicko isticao se vrsnim propovijedima. M. Marulić, koji je na njegov nagovor napisao poznatu protutursku poslanicu papi Hadrijanu VI, posvetivši je samom Bući (Epistola... ad Adrtanum VI... Rim 1522), piše da je često i rado prisustvovao njegovim propovijedima. B je bio u vezi s hrvatskim piscima humanističkog kruga, kojemu je prema M. Franičeviću, i sâm pripadao. Pjesme su mu posvetili Franjo Martinčić, Šimun Trogiranin (Simon Aretophylus Tragurinus Dalmata) i Ilija Tolimerić, pohvale mu upućuju Šimun Kožičić Benja i Augustin Nalješković (Natalis, Nalis), a brat Vicko poslanicu. Ti su tekstovi objavljeni u Bućinim djelima, a u djelu tiskanu 1537. objelodanjena je Dominikova poslanica bratu Vicku. Ljudevit Paskvalić napisao je njemu u čast elegiju što je objavljena u zbirci Ludovici Pascalis, Julii Camilii... Carmina (Venecija 1551). Tiskao je samo tri nevelika latinska djela, a većina njih, propovjedničkog i teološkog sadržaja, ostala je u rukopisu. God. 1552. dopustio mu je general Dominikanskog reda tiskanje djela Expositio super Evangelia quadragesimalia, a sljedeće godine i Expositio super Psalmum »Beati immaculati«, ali se ne zna da li su doista i tiskana. Također nije poznata ni sudbina njegovih djela Manna coeleste i De custodia Angelorum. J. Kavanjin pjeva da B. »u rieč slavsku plemenitu, priobrati«, »sedam piesnih od pokore« kralja Davida. Prema M. Franičeviću, B. nije bio izvoran pisac, već se, poput drugih teoloških pisaca toga doba, pišući svoja egzegetska djela obilato služi literaturom, o čemu i sâm piše, te stoga njegovo djelo ima veće kulturnopovijesno nego literarno značenje.