Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BUĆA, Tripo (Tripho, Triphon de Bucha, Buchia, Bucchia), diplomat i privrednik (Kotor, ? — ?, vjerojatno između 27. I 1350. i 21. III 1351). Kako je on prvi član kotorske plemićke obitelji zabilježen s obiteljskim imenom Buća, ne mogu se sa sigurnošću utvrditi njegovi neposredni preci, a ni srodstva sa suvremenicima iz iste obitelji, braćom Nikolom i Mihom, Petrovim sinovima. Većina povjesničara drži da je on »Triphon Michaelis de Catharo«, jedan od izaslanika srpskog kralja Stevana Uroša II Milutina 1308. papi Klementu V i Charlesu de Valoisu, pretendentu na prijestolje Latinskoga Carstva. Od prvog desetljeća XIV st. spominje se kao poslovan čovjek prvo u vezi s Dubrovnikom, uz koji je i poslije često vezana njegova privredna djelatnost, a od 1311. i diplomatske misije. God. 1311–13. zastupao je u Dubrovniku interese srpskog kralja Stevana Uroša II Milutina te nakon dulje odsutnosti sa srpskog dvora (od sredine 1313) interese kralja Stevana Dečanskog (od 1323). Prema dubrovačkim izvorima, njegovo djelovanje 1326. na srpskom dvoru pomoglo je Dubrovčanima da skrše gospodare Stona braću Branivojeviće s kojima su bili u sukobu. Ljeti iste godine B. je zastupao Stevana Dečanskog u tada neuspjelim pregovorima o ustupanju Stonskog rata i Stona Dubrovniku. Od druge pol. 1326. do 1337. u arhivskim podacima govori se samo o njegovoj privrednoj djelatnosti i udjelu u javnom životu Kotora (sudac, auditor). Kao poslovan čovjek održavao je žive trgovačke veze s tržištima ruda u Srbiji; trgovao je srebrom, zlatom, olovom, bakrom, voskom i dr. Osnivao je trgovačka društva s Kotoranima, Dubrovčanima, Baranima i Talijanima te trgovao sa Zadrom i dr. Dao je podići crkvu Sv. Nikole »de hortis« u Kotoru (porušena u novije doba). Nakon 1337. u dubrovačkim arhivskim dokumentima (kotorski nedostaju) ne navode se o Bući nikakvi podaci, ali se prema njima može približno utvrditi vrijeme njegove smrti. Prema Mariji D. Nakić bio je tip srednjovjekovnog trgovca-vlastelina kojemu su poslovno umijeće i veze te stečeni ugled omogućili i diplomatsku karijeru.

LIT.: J. Gelčić: Monumenta Ragusina, 5. Zagrabiae 1897. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 8–9. Zagreb 1910–1911. — V. Ćorović: Historija Bosne, 1. Beograd 1940, 246, 250. — M. D. Nakić: Tripe Bućić kotorski vlastelin i diplomata srednjovjekovne Srbije. Istoriski glasnik, 1954, 4, str. 3–33. — V. A. Tripković: Branivojevići. Ibid., 1960, 314, str. 78–79. — R. Kovijanić: Fra Vita Ranjina (de Ranena) a ne Ravenjanin (de Rauena). Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1962, XXVIII/1–2, str. 40–43. — B. Hrabak: »Dubrovačko« srebro u Italiji i Kataloniji u XIV XV i XVI veku. Istorijski glasnik, 1980, 1/2, str. 59. — R. Kovijanić: Kotorski medaljoni. Beograd 19802, 45–46.
 
Tatjana Radauš (1989)