BUDAK, Mile

BUDAK, Mile, književnik, političar i ustaški ideolog (Sveti Rok kod Gračaca. 30. VIII 1889 — Zagreb. 6. ili 7. VI 1945). Gimnaziju polazio 1902–10. u Sarajevu, kada se javio u književnosti pjesmom Prijatelju Fadilu K. u Pobratimu 1907. Ondje se priklanja pravaškoj omladini (frankovci), a 1910. po dolasku u Zagreb upisuje povijest i zemljopis na Filozofskom fakultetu, ali ubrzo prelazi na pravo. Postaje jedan od ideologa grupe oko lista Mlada Hrvatska, koji i uređuje sastavlja mladohrvatsku himnu, a po mišljenju M. Gross vjeroatno je glavni autor brošure Riječ mlade Hrvatske (Zagreb 1911). God. 1911 iznosi mladopravaške ideje u sarajevskoj Hrvatskoj zajednici (30. VIII i 2. IX) i 1912. u Supilovu Rječkome novom listu (23. I) »da je suradnja sa Srbima nemoguća« i »koleba se u priznavanju njihova nacionalnog imena« (Gross). Povodom Jukićeva atentata 1912. na S. Cuvaja dospijeva u zatvor. God. 1914. mobiliziran je u vojsku Austro-Ugarske te je ranjen, a 1915. u bolnici u Valjevu zrobljava ga srbijanska vojska, s kojom se povlači preko Albanije do Italije. gdje je do 1919. u zarobljeništvu. Potom se vraća u Zagreb te 1920, završava studij prava doktoratom. Kao odvjetnički pripravnik zapošljava se kod A. Pavelića – poznanika iz zatvora 1912 – i od tada traje njihova suradnja. Poslije I svjetskog rata pristupa obnovljenoj Hrvatskoj stranci prava (frankovci) te je član zagrebačkoga gradskog zastupstva do 1928. Zamjenik je starješine, a potom drugi i zadnji starješina Hrvatskog sokola do njegova raspuštanja 1928. God. 1924. uređuje Hrvatsku misao, a 1924–32. Hrvatsko pravo. Nakon uvođenja šestojanuarskog režima 1929. te odlaska A. Pavelića u emigraciju, vođa je Hrvatske stranke prava, s kojom pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji (SDK). Od listopada 1929. provodi sedam mjeseci u zatvoru. God. 1931. vodi »jednu od prvih akcija za amnestiju svih političkih zatvorenika« (Z. Stipetić), rezultat koje je brošura Za amnestiju s potpisima velikog broja znanih hrvatskih intelektualaca, pobornika najrazličitijih ideologija. Mnogi od njih potpisat će Protest i apel povodom neuspjeloga policijskog atentata na Budaka u srpnju 1932. Potpisnici Protesta, od lijevih intelektualaca do najdesnijih, ubrzo će se najžešće sukobljavati poslije napuštanja politike tzv. hrvatske koncentracije. Poslije oporavka od atentata B. na poziv V. Mačeka sudjeluje u donošenju Zagrebačkih punktacija. God. 1932. emigrira u Italiju i Njemačku, gdje se povezuje s ustašama i Pavelićem; šef je njihove kancelarije u Berlinu. 1932–34, a zatim odlazi u Italiju. U emigraciji objelodanjuje jedno od temeljnih djela za ideološko izgrađivanje ustaša, u izdanju »Hrvatskog kola« (za Ameriku i Kanadu) Hrvatski narod u borbi za samostalnost i nezavisnu hrvatsku državu (1934; španjolski prijevod izlazi iste godine u Buenos Airesu); izdaje i uređuje godišnjak Nezavisna hrvatska država (Buenos Aires 1934). U Italiji Pavelić ga je za zasluge u ustaškom pokretu imenovao – za »poglavnog doglavnika«, a 1935. i zapovjednikom svih ustaških logora. God. 1938. posredovanjem policijskog delegata Kraljevine Jugoslavije V. Milićevića i, čini se, uz suglasnost istaknutih članova HSS (J. Pernara i J. Krnjevića), nakon sastanka s predsjednikom vlade M. Stojadinovićem u Comu, a u okviru Beogradskog sporazurna (Italija-Jugoslavija), vraća se u Zagreb. Tada je uz pomoć M. Lorkovića – povratnika iz Njemačke-znatno ojačao ideološko-političku akciju desnice. B. je, uz S. Kvaternika, glavni organizator ustaša u zemlji. Na izborima krajem 1938. zalaže se za podršku HSS-u i Mačeku, dok se ostale struje ekstremne nacionalističke desnice (S. Buć i drugi) zalažu za apstinenciju. Povodom Sporazuma Cvetković-Maček od 26. IX 1939. B. parafrazirajući Mačekovu izjavu iz 1929. objavljuje protusporazumski letak Lajbek je zakopčan. Početkom veljače 1939. pokreće i 1939–42. uređuje proosovinski orijentiran list Hrvatski narod oko kojeg se okupljaju frankovci i ustaše. Kad početkom 1940. dolazi do učestalih manjih ustaških terorističkih akcija, vlast Banovine Hrvatske odgovara te zabranjuje Hrvatski narod a B. je, uz M. Lorkovića. I. Oršanića, J. Frkovića i J. Rukavinu među najistaknutijima u grupi od 50 ustaša zatvorenih prvo u Lepoglavi a zatim interniranih u Krušćicu kod Travnika. Potom se radi liječenja vraća u Zagreb te ga početak aprilskog rata 1941. zatječe u bolnici. Neposredno po proglašenju ustaške NDH, 12. travnja imenovan je predsjednikom privremenoga Hrvatskog državnog vodstva, 16. travnja u prvoj vladi NDH postaje ministar bogoštovlja i nastave. Prije još donekle prikrivanu antisrpsku, antikomunističku i antisemitsku propagandu, do rata objavljivanu u Mladoj Hrvatskoj, Hrvatskom pravu, Pravašu i Hrvatskom narodu, nastavlja u drugoj polovici 1941. nizom govora na Radio Zagrebu te po središnjoj, sjeverozapadnoj i sjevernoj Hrvatskoj, koje u dijelovima ili u cjelini prenose onodobni ustaški listovi. Od kraja 1941. do 23. IV 1943. poslanik je NDH u Berlinu, a do studenog 1943. ministar vanjskih poslova. Početkom svibnja 1945. bježi iz zemlje, ali su ga vlasti Velike Britanije izručile Jugoslaviji, te ga je Vojni sud II armije osudio na smrt kao ratnog zločinca, nakon čega je pogubljen. Bio je jedan od najistaknutijih ustaških ideologa i najglasniji zagovornik genocida Srba. — Kao književnik B. se javljao pripovijestima, romanima, književnim recenzijama te povremeno pjesmama. Surađivao je književnim prilozima, stručnim, publicističkim i propagandnim člancima u mnogim časopisima: Behar (1907–10), Pobratim (1907–08), Mlada Hrvatska (1908–12), Hrvat (Gospić 1909), Književni prilog Kluba hrvatskih književnika u Osijeku (1910–11), Savremenik (1910, 1913–15, 1919, 1921), Hrvatsko pravo (1911, 1924–28, 1931), Zora (1911), Prosvjeta (1912), Riečki novi list (1912–13), Mjesečnik. Glasilo Pravničkoga društva u Zagrebu (1921), Omladina (1921, 1935–36), Pravaš (1923–25, 1927–28), Vijenac (1923, 1925), Glas stanara (1925), Hrvatski list (Osijek 1931, 1938–41), Hrvatska revija (1931–32, 1939–41, 1943–44), Književnik (1931), Danica (1932–33), Napredak, kalendar (1932–33, 1939), Nezavisna hrvatska država, kalendar (Buenos Aires 1934), Lički zbornik (1938–39), Hrvatski narod (1939–40, 1944), Muslimanska svijest (1939), Hrvatsko kolo (1940) i dr. Suradnju u časopisima, a napose u njemačkim koji su izlazili u Hrvatskoj, nastavio je i za rata. Gotovo da nije bilo časopisa ili lista u NDH koji nije prenosio njegove govore, objavljivao kraće književne priloge ili dijelove romana. Potpisivao se Ašik-Kanber, Budački, Milivoj Velebitski, Jerolim Dalmata, Velebitski, Milivoj, M. Kikin, Kikin Milkan, Prpić Dujo, Ružić Milutin, M. N. B. Budakove pripovijetke te opsežni roman Ognjište pripadaju tematskom krugu ličkoga seoskog etosa s kultom patrijarhalnoga obiteljskog života, a karakterizira ih jezik prožet elementima ličke ikavštine. U romanima Na vulkanima, Direktor Križanić, Kresojića soj, drugoj tematskoj skupini, zaokupljen je panoramskim prikazima ljudskih sudbina usred političkih meteža te sukobima gorštačkog tradicionalizma i moderne civilizacije. Romani Na vulkanima i Ratno roblje imaju dijelom autobiografsko obilježje. Roman Ognjište bio je dvaput dramatiziran (T. Strozzi, V. Rabadan) te se izvodio za vrijeme rata u kazalištima Zagreba, Sofije, Sarajeva, Osijeka, Beča i Praga, a poslužio je i kao libreto za operu (A. Dobronić). Budakova djela zastupljena su u više književnih zbirki i zbornika. Prevedena su na bugarski, francuski, njemački, slovački, španjolski i talijanski. — O. Keršovani je zapazio u Budaka nedostatak snažnijega realističkog talenta kojim bi dublje zahvatio hrvatsku stvarnost. J. Bogner je u njegovoj prozi uočio podosta melodramatičnih efekata, a I. Dončević i crno-bijele šablone. Prevladalo je mišljenje da je B. i na usponima svoga narativnog izraza, u pripovijestima, »samo pripovjedač ličke regije u duhu realističke tradicije te slab oblikovatelj romansijerskih svjetova« (M. Vaupotić). Arhivska građa o Budaku čuva se u Arhivu Hrvatske u Zagrebu, Historijskom arhivu u Zagrebu, Arhivu RSUP u Zagrebu i u Arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu.