BUDINIĆ, Šime

BUDINIĆ, Šime (Budin(a)eus, Budineo, Budinich, Budineić), crkveni pisac i pjesnik (Zadar, između 1530. i 1535 — Zadar, 13. XII 1600). Sin je Mihovila, zlatara. Obitelj mu je starinom iz zadarskog zaleđa, a u Zadru se spominje od XV st. Ne zna se jesu li bili u kakvoj rodbinskoj vezi sa šibenskim i trogirskim Budinićima. Majka Klara iz obitelji je De Sanctis. O njegovim ranim godinama ne zna se ništa. Pretpostavlja se da je početne škole, elementarnu i humanističku, završio u rodnom gradu te da je pohađao i visoke škole, vjerojatno u Padovi. Bio je vješt glagoljskom i ćiriličkom pismu, a to je mogao naučiti od glagoljaša, franjevaca trećoredaca, koji su bili pobornici slavenske riječi i slavenskog pisma. Arhivski ga spisi prvi put spominju 1556. kao notara i klerika. Crkvena ga uprava često postavlja na razne dušobrižničke funkcije. Još kao klerik bio je župnik i upravitelj crkve Sv. Silvestra unutar gradskih zidina, a istodobno je i župnik crkve Sv. Petra na otoku Ižu. God. 1560. Papa ga imenuje naslovnim kanonikom zadarskog Kaptola, pošto mu se djed po majci, kanonik Sanctus de Sanctis odrekao kanoničke časti u njegovu korist. Od 1563. potpisuje se kao svećenik, a od te je godine i upravitelj poljskih kapela Sv. Marka i Sv. Uršule. Tada postaje kancelar Zadarske nadbiskupije. Zbog izazivanja incidenta na jednom sprovodu bio je ekskomuniciran, ali je uskoro oslobođen ekskomunikacije. Poslije toga je i dalje bio na odgovornim crkvenim i notarskim funkcijama. Nakon djedove smrti 1565. svečano je uveden u dužnost kanonika s prebendom. Iste je godine, zajedno sa zadarskim nadbiskupom Calinusom, tada administratorom Trogirske biskupije, sudjelovao na dijecezanskom sinodu u Trogiru, gdje su bile proglašene odredbe Tridentskog koncila; na jednom dokumentu o tome uz nadbiskupa je potpisan i B. kao kancelar. To je prvi podatak o njegovom udjelu u protureformaciji i katoličkoj obnovi. Uz povremene notarske poslove i dalje je obavljao različite službe u crkvenoj upravi: tako je 1570. imenovan upraviteljem kapele Sv. Lucije na otoku Pagu, a 1577. ninski ga je biskup, koji je tada privremeno upravljao Zadarskom nadbiskupijom, postavio za generalnog vikara te nadbiskupije. Kao dobrog poznavaoca glagoljice i ćirilice, zadarski ga glavari preporučuju – na upit iz Rima – za rad na prilagođavanju hrvatskih crkvenih knjiga zaključcima Tridentskog koncila. Zbog toga odlazi u Rim. Tu je zabilježena njegova prisutnost od sredine 1581, kad je predlagan za hrvatskog ispovjednika u Zboru kanonika Sv. Jeronima i kad je za papu na latinski preveo dva hrvatska pisma pisana bosančicom: jedno biskupa Bosne Srebrne i drugo dubrovačkih trgovaca. Za svog rimskog boravka dvaput je nakratko dolazio u Zadar, a vratio se 1583. Otada pa sve do 1595. o njemu nema nikakvih podataka. Pretpostavlja se da je opet bio u Rimu u Zavodu Sv. Jeronima ili u samoj papinskoj kuriji. Od 1595. do smrti ponovno je notar i župnik. — B. je pisao i ljubavne pjesme, a 7 ih je sačuvano u njegovim bilježnicama (»bastardelli«), u kojima je od 1559. do 1561. zapisivao podatke o notarskim poslovima, pa su vjerojatno tada i nastale. Tu se nalazi i jedna latinska satira. Po stilu i temi te pjesme pripadaju petrarkizmu, iako nemaju uobičajenih figura i metafora. Pisane su uglavnom prema shemi marulićevskog rimovanja, a u njima se više opisuje autorovo stanje u susretu s ljepotom nego ljepota sama. S nekoliko stihova B. je pozdravio i Pelegrinovićevu Jeđupku, što govori o njegovu osjećanju poezije i onda kad ona nema didaktičnu namjenu. U nevelikoj latinskoj satiri bavi se temom prevarenih muževa: Prijevodima psalama B. nastavlja tradiciju srednjovjekovnih prevodilaca M. Vetranovića, N. Dimitrovića i drugih, ali dok su oni psalme prepjevavali u gotovo dvostruko većem broju stihova od predloška, B. je suzdržaniji i jedva prelazi okvir originala. Međutim, ni on ne polazi od Vulgate, već se oslanja o srednjovjekovna parafraziranja iz tekstova koji potječu iz ćirilo-metodske ostavštine. Osobito su zapažene dvije njegove varijacije psalama u kojima opjevava suvremena ratna zbivanja (jedna govori o turskoj opasnosti i donekle sliči na »molitvu suprotiva Turkom«, a u drugoj slavi pobjedu kršćanskog oružja kod Lepanta 1571). Već pod konac 1580. morao je zgotoviti svoj prijevod Katekizma rimskog, temeljnog vjerskog priručnika, što ga je Tridentski koncil proglasio obveznim (čini se na glagoljici) i predati ga Svetoj stolici s molbom za pripomoć. Tako je u Rim pošao s već gotovim prijevodom i, vjerojatno, s nekoliko drugih rukopisa, jer je već te iste godine objavio u Rimu svoju knjigu Pokorni i mnozi ini psalmi Davidovi te Izpravnik za erei izpovidnici i za pokornici, a 1583. Summu nauka kristijanskoga, i to latinicom i ćirilicom. Katekizam rimski tiskao je 1582–85. Knjigama nabožno-poučnoga karaktera B. se uključuje u tokove protureformacije, a svojim ćiriličkim izdanjem Summe nastoji takvu knjigu prenijeti i na južne Slavene istočnog obreda. Međutim, čakavština kojom je pisao bila je preuzak medij za djelovanje na širem jezičnom području. B. je prvi među Hrvatima nastojao pojednostavniti tadašnji pravopis uvođenjem dijakritičkih znakova za č i ž.