Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BUIĆ, Jagoda, umjetnica tapiserije, kostimograf i scenograf (Split, 14. III 1930). U Splitu je polazila osnovnu i srednju školu (maturirala 1949) te tečaj slikanja kod Ante Kaštelančića. God. 1949. izradila prve nacrte kostima za HNK u Splitu i upisala Akademiju za primijenjenu umjetnost u Zagrebu (prof. E. Tomašević, K. Angeli Radovani). Studij kostimografije i scenografije nastavila 1952. u Rimu (Cinecitta) i Veneciji (Centro Internazionale delle Arti e del Costume). Diplomirala u Beču 1954. na Akademie für angewandte Kunst (Odsjek za unutarnju arhitekturu i Odsjek za tekstil). Po povratku u Jugoslaviju radila je kostime i scenografiju za kazališta u Splitu (od 1954), Osijeku (od 1955) i Zagrebu (od 1955) te za priredbe Splitskog ljeta (od 1955) i Dubrovačke ljetne igre (od 1956). Od 1972. ima atelijer u Parizu. Preselila se 1982. u Washington, no povremeno boravi i u Parizu, Provansi te Dubrovniku. — Izradila je više od 150 kostima i scenografija, a istovremeno je radila i kostime za film (Cesta duga godinu dana, 1957; Carevo novo ruho, 1961) i televiziju (R. Schumann: Karneval, Beč 1966). Usporedo se bavila tekstilnim dizajnom i 1957. sudjelovala pri osnivanju Studija za industrijsko oblikovanje (SIO) u Zagrebu. God. 1962. tapiserija postaje njezino glavno stvaralačko područje, pri čemu se umjetnica samosvojno nadahnjuje pučkim predivom Dalmatinske zagore. Na II bijenalu tapiserije u Lauspnni (1965) izložila je reljefne tapiserije izvedene u prirodnom materijalu sa snažnom građom tkane površine (Strukturalni triptih). Idući dalje u otkrivanju mogućnosti materijala, stvara trodimenzionalne tapiserije (Vertikala I, 1968). Ti radovi, izloženi 1968. u Veneciji (XXXIV bijenale) i zatim 1969. na svjetskim izložbama u New Yorku (Wall Hangings), Amsterdamu (Perspectief in Textiel) i Madridu (Exposición internacional de expeiencias artistico-textiles), potpuno su prihvaćeni kao izvoran oblik tapiserije. Sedamdesetih god. realizira trodimenzionalne tapiserije kao »forme u pokretu na vjetru i vodi« (Crvena forma u prostoru, 1975; Crno listanje, 1978). Samostalno je izlagala u Splitu (1964, 1972, 1984, 1988), Dubrovniku (1966, 1968, 1972, 1974, 1979, 1981, 1988), Osijeku (1966), Beogradu (1967, 1974, 1988), Subotici (1967), Buenos Airesu (1968), Lausanni (1969, 1973, 1977), Frankfurtu na Majni (1970), Karlovcu (1970), Veneciji (1970), Zagrebu (1971, 1979), Ljubljani (1972, 1979), Novom Sadu (1972), Parizu (1972–73, 1975, 1979–80, 1982), Bordeauxu (1973), Montrealu (1973), Nišu (1974), Edinburghu (1975), Rio de Janeiru (1975), Sao Paulu (1975), Villefortu u Lozereu, Francuska (1975), Nantesu (1976), Aranđelovcu (1977), Düsseldorfu (1977), Strasbourgu (1977), Aalborgu (1978), Amsterdamu (1978), u La Chaux-de-Fonds (1978), Skoplju (1979), Stockholmu (1979), Kölnu (1980), Lundu (1980), Aix-en-Provenceu (1981), Salzburgu (1981), Bruxellesu (1985), Varaždinu (1987). Sudjelovala je od 1955. na skupnim izložbama u mnogim gradovima u zemlji i inozemstvu (dobila brojna priznanja, među ostalim Grand prix u Sao Paulu 1975; potpunije o izložbama u monografiji: Jagoda Buić, Ljubljana—Zagreb 1988). Djela joj se nalaze u privatnom posjedu te u galerijama i muzejima u zemlji (Zagreb: Muzej za umjetnost i obrt, Galerija suvremene umjetnosti, Moderna galerija; Beograd: zgrada SIV-a; Split: Galerija umjetnina, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika) kao i u inozemstvu (New York, Washington, Amsterdam, Lausanne, Nürnberg, Zürich, Bordeaux, Sao Paulo). — Jagoda B. zauzima posebno mjesto među najistaknutijim majstorima suvremene tapiserije. »Svojim tapiserijama te scenskim i kostimografskim projektima stvorila je posve svoj, nezamjenjiv i zaokružen svijet koji je – usprkos svom njenom pobjedonosnom eksperimentatorstvu – ukorijenjen u duboko elementarnome, arhaičnome poimanju bitnih stvari života... Ona prodire u strukturu samoga tkanja, daje mu autonomiju i uspostavlja tapiseriju kao nov, samostalan umjetnički izraz« (Z. Kržišnik). Dobila je Herderovu nagradu u Beču 1976.

LIT.: J.-L. Daval: Renaissance ou résurrection? Deuxième Biennale internationale de la tapisserie. Journal de Geneve, 1965, 26–27. VI. — J. Kaštelan i V. Richter: Jagoda Buić (predgovor katalogu izložbe). Beograd 1967. — J. Denegri: La Tapisserie gestuelle de Jagoda Buić. Opus international (Paris), 6(1970) 18, str. 28–29. — J.-L. Daval: De la tapisserie au textilerelief (predgnvor katalogu izložbe). Lausanne 1973. — J. Depolo: Najveća ličnost suvremene tapiserije. Čovjek i prostor, 23(1976) 278, str. 17–18. — K.-H. Hering: Jagoda Buić. A propos de cette exposition (predgovor katalogu izložbe). La Chaux-de-Fonds 1978. — Z. Kržišnik: Jagoda Buić, tapiserije 1968–1979 (predgovor katalogu izložbe, s opširnijom lit.). Ljubljana—Zagreb—Dubrovnik—Skoplje 1979. — J. Lassaigne: Jagoda Buić (predgovor katalogu izložbe). Paris 1980. — T. Maroević: Duh rituala. Vjesnik, 41(1981) 25. VIII, str. 6. — V. Kesić: Plamene ptice Jagode Buić. Start, 1983, 381, str. 25–26. — J. Martinčević-Lipovčan: Ne znam što je inspiracija. Vjesnik, 44(1984) 12. VIII, str. 6. — V. Bužančić: Nemiri kreativnih razloga. Slobodna Dalmacija, 41(1985) 1. XI str. 12. — V. Cvitan: Jagoda Buić – Živjeti na hridini. Svijet (Zagreb), 33(1986) 10. X, str. 6–8. — Jagoda Buić (monografija, s lit. do 1988). Ljubljana—Zagreb 1988.
 
Vladimira Tartaglia-Kelemen (1989)