BUJAS, Ramiro

BUJAS, Ramiro, psiholog i kulturni djelatnik (Budva, 23. VIII 1879 — Zagreb, 3. X 1959). Osnovnu školu završio je u Grazu, gimnaziju u Dubrovniku. U Grazu je studirao slavistiku, germanistiku i filozofijsku propedeutiku 1901–05, bavio se psihologijom mišljenja i govornom psihologijom u laboratoriju za eksperimentalnu psihologiju kod A. Meinonga te 1906. doktorirao disertacijom o čakavskom narječju. God. 1903. bilježio je akcentuaciju u čakavskim krajevima i u Beču održao predavanje o vlastitom uređaju za bilježenje akcenata. Bio je gimnazijski profesor u Splitu od 1906. do 1916. kada je premješten u Zadar. U Učiteljskoj školi u Arbanasirna predavao je jezike, fiziku, crtanje i, prvi put službeno, psihologiju. God. 1918. preseljava u Zagreb i kako na Filozofskom fakultetu nije uspio pokrenuti psihologijska istraživanja, upisuje studij medicine. God. 1920. postaje asistent F. Smetanki u Fiziološkom zavodu Medicinskog fakulteta, gdje je iste godine utemeljio prvi laboratorij za eksperimentalnu psihologiju na Balkanu te prvu našu psihologijsku knjižnicu i zbirku psihologijskih mjernih instrumenata i uređaja. God. 1922. postaje docent i predaje psihologiju na Medicinskom fakultetu studentima Filozofskog fakulteta i učenicima Visoke pedagoške škole u Zagrebu. Iste godine potiče osnivanje i postaje prvi pročelnik Radnog odbora za ispitivanje sposobnosti školske djece, a 1923. utemeljuje Psihologijski institut u Visokoj pedagoškoj školi. Od 1929. bio je izvanredni profesor na prvoj katedri za psihologiju u Hrvatskoj na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, od 1935. do umirovljenja 1949. redoviti profesor (od 1941. do 1945. bio je prisilno umirovljen). Osnovao je Psihologijski institut Zagrebačkog sveučilišta 1929. i bio njegov pročelnik do 1941. te od 1945. do 1948. Bio je glavni pokretač, suutemeljitelj (1931) i savjetnik Zavoda za savjetovanje pri izboru zvanja u Zagrebu, prvog zavoda takve vrste na Balkanu. God. 1939. izabran je za pročelnika pedologijske sekcije Hrvatskoga književno-pedagoškog zbora u Zagrebu. Potaknuo je osnivanje Udruženja psihologa Jugoslavije i bio prvi njegov predsjednik (1953). Prvi je od naših psihologa sudjelovao u radu međunarodnih kongresa eksperimentalne psihologije u Marburgu (1921), Münchenu (1925) i Beču (1929) a od 1932. zastupao je našu psihologiju u Međunarodnom društvu psihologijske znanosti. B. je u istraživanju psihičkog života uveo egzaktne metode; proučavao je duševne procese u vezi s njihovim anatomsko-fiziološkim, fizikalnim i društvenim korelatima. Istraživao je fizikalne i psihičke uvjete psihogalvanskih pojava, probleme u osjetnoj psihofiziologiji, subjektivne faktore u školskom ocjenjivanju, zamjetljivost i čitljivost latinice i ćirilice te predložio nov način objektivnog mjerenja umora i dr. Na svojim istraživanjima utemeljio je vlastitu osjetnu teoriju, a izložio ju je u časopisu Revija za filozofiju i psihologiju 1927, kojega je bio suosnivač i suurednik. Postavio je psihogalvanski zakon i razvio slušnu teoriju pokrovne opne. Iznio je više vlastitih nazora o pozornosti, sugestiji i hipnozi, o tumačenju nastanka čuvstvenih doživljaja, o osnovnim vrstama misli, o novom načinu tumačenja pojave simultanog kontrasta i o fiziološkoj osnovici slušnih osjeta. Utemeljio je mnoge grane primijenjene psihologije. Osobito se bavio različitim problemima psihologije izbora zvanja, školske, kliničke, reklamne i kriminalističke psihologije. Prilagodio je našim prilikama Binet-Simonovu ljestvicu za ispitivanje inteligencije i izradio psihografski list za psihologijsko opažanje školskog djeteta. Uveo je vlastitu metodu izvođenja bezbolnih poroda pomoću sugestivne analgezije te predložio upotrebu psihogalvanskog refleksa u kriminalistici. Objavio je, kao skripta, prvi naš sveučilišni psihologijski priručnik Uvod u psihologiju (1932), potom i Sistematsku psihologiju (1941), knjigu Dobivanje psihologijskih podataka i njihovo računsko obrađivanje (sa Z. Bujasom, 1942), prvi udžbenik statističke metodologije na hrvatskom jeziku te veći broj znanstvenopopularnih knjižica. Članke i rasprave iz psihologije objavio je u periodicima i zbornicima Jugoslavenska njiva (1919–20), Savremenik (1920, 1931), Liječnički vjesnik (1921, 1925, 1935, 1944), Bericht über den VII. Kongress für experimentelle Psychologie in Marburg (Jena 1922), Dubrovački list (1924), Bericht über den IX. Kongress für experimentelle Psychologie in München (Jena 1926), Przeglad filozoficzny (Varšava 1928), Bericht über den XI. Kongress für experimentelle Psychologie in Wien (Jena 1930), Kwartalnik Psychologiczny (Poznan 1930), Privreda (1930), Kriminal (1931), Acta Instituti psychologici Universitatis zagrabiensis (1932–33, 1937, 1947), Industrielle Psychotechnik (Berlin 1932), Priroda (1932, 1954, 1956), American Journal of Psychology (New York 1937), Napredak (1937–39, 1941, 1943), Nastavni vjesnik (1937, 1939), Vjesnik u srijedu (1952), Vjesnik (1952–53) i dr. God. 1932. pokrenuo je i do 1959. uređivao prvi hrvatski psihologijski znanstveni časopis Acta Instituti psychologici Universitatis zagrabiensis. Od 1932. bio je suradnik međunarodnog priručnika Psychological Register (Worcester). Prvi je u Hrvatskoj sustavno radio na konstrukciji psihologijskih mjernih instrumenata i uređaja te na stvaranju i razvitku psihologijskog nazivlja. Obradio je velik broj natuknica za psihologijski rječnik. Rukopisno rječničko gradivo čuva se u Psihologijskom institutu Zagrebačkog sveučilišta. Brojnim predavanjima i demonstracijama u Hrvatskoj, Sloveniji te Bosni i Hercegovini popularizirao je psihologiju i njezine znanstvene spoznaje. — Pored psihologije B. se bavio lingvistikom (na Kongresu filologa u Grazu 1909. referirao o značenju gramatičkih kategorija), književnošću (Studija o mladelačkoj poeziji F. Schillera, Split 1908), speleologijom (u Splitu s U. Giromettijem započeo organizirana speleološka istraživanja), arheologijom, pomorskom navigacijom, slikarstvom, planinarstvom. Proučavao je naše umjetničke spomenike i 1931. objavio u Rešetarovu zborniku raspravu Iz dubrovačkih starina. Dao je vrijedne prinose u »fiksiranju najboljih narodnih izraza u našoj pomorskoj terminologiji« (K. Krstić). Uredio je, napisao predgovor i opsežno komentirao izdanje Hektorovićeva spjeva Ribanje i ribarsko prigovaranje (1951). — B. je utemeljitelj hrvatske psihologijske znanosti (A. Trstenjak, B. Petz). U Hrvatskoj je osnovao glavne psihologijske znanstvene i nastavne ustanove, pokrenuo psihologijsku izobrazbu i znanstvenoistraživački rad, utemeljio mnoge grane primijenjene psihologije i započeo prodor u svijet naše psihologijske znanosti. Zahvaljujući njegovoj djelatnosti, »prvi put psihologija na tlu Hrvatske stupa u društvo prirodnih egzaktnih znanosti, postaje samosvojno područje istraživanja« (K. Krstić). Njemu u spomen osnovani su: znanstveni skup Dani Ramira Bujasa (1970), Središnja psihologijska knjižnica »Ramiro Bujas« (1976) i republička Psihologijska nagrada »Ramiro Bujas« za znanstveni i stručni rad (1977). God. 1979. podignuta mu je spomen-ploča u Zagrebu.