Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BUKOVAC, Vlaho (Biagio Faggioni, Blaise Bukovac), slikar (Cavtat, 4. VII 1855 — Prag, 23. IV 1922). Slikarov djed Giuseppe Faggioni, pomorac iz Chiavarija kraj Genove, oženio se i nastanio u Cavtatu. Školovanje započeto 1861, prekida već 1866. i odlazi sa stricem u Ameriku. Do 1871. živi u New Yorku, a 1871–72. plovi kao kadet na dubrovačkom jedrenjaku (Carigrad—Odesa—Liverpool). God. 1873. odlazi na rad u Južnu Ameriku (Peru), a početkom 1874. prelazi u San Francisco. Prihvaćao se svakog posla (pismoslikarstva, koloriranja fotografija, rada u kavani) da bi u slobodno vrijeme slikao. Potkraj 1876. vratio se u domovinu, odakle ga je dubrovački pjesnik Medo Pucić uz materijalnu pomoć biskupa J. J. Strossmayera odveo u Pariz na studij slikarstva. Po uzoru na Pucića slavenizirao je svoje prezime u Bukovac (zakonsko pravo na tu promjenu dobio 1893). U Parizu je studirao u klasi A. Cabanela na École des Beaux-Arts 1877–80. Arhitekt Édouard Monnier uredio mu je u svojoj kući (Rue Brezin) atelijer i uveo ga 1879. u parisko društvo. Povremeno je odlazio u domovinu gdje je kraće vrijeme boravio 1882. i 1883. kad je portretirao članove kraljevske obitelji na dvoru u Beogradu i kneževu obitelj u Cetinju, a nešto duže 1884–85. Po povratku u Pariz 1885, preselio se nakon smrti Monniera na Pigalle i zbog novčanih poteškoća bio prisiljen prodavati slike trgovcu Olivieru za nekoliko franaka. Te je slike potpisivao pseudonimom »Paul Andrez« (nedavno je u Parizu pronađena slika Fantasie, koja je pod tim imenom 1893. bila izložena u Salonu). Oko 1886. došao je u vezu s trgovcima umjetninama »Vicars Brothers« s Piccadillyja u Londonu, koji su ga, uočivši njegove kvalitete dobrog portretista, pozivali u Englesku da uz diobu zarade portretira visoko društvo. Na Buttes de Montmartre izgradio je 1887. vlastiti atelijer. God. 1891. duže je boravio u Engleskoj kod industrijalca Samsona Foxa, kojemu je ostalo više od 20 Bukovčevih slika (prema nedavno pronađenom dokumentu, rasprodane su na aukciji 1911). U Parizu je održavao prijateljske veze s Baltazarom Bogišićem. God. 1892. oženio se Dubrovkinjom Jelicom Pitarević. Te je godine u jesen u Đakovu portretirao biskupa Strossmayera čiji je gost bio zajedno sa suprugom. Franjo Rački nastojao ga je privući u domovinu upoznavši ga s intelektualnim krugovima Zagreba i Izidorom Kršnjavim, koji je kod njega naručio slike, obećao mu profesuru i izvedbu zastora za buduće kazalište. Iste godine postao je počasni član Société des Arts du Canada. U proljeće 1893. preselio se u Zagreb. Do 1895. odnosi s Kršnjavim su se zaoštrili zbog umjetničkih stavova, a završili su otvorenim sukobom. Nakon Milenijske izložbe u Budimpešti 1896. njegovom je zaslugom željezna konstrukcija paviljona hrvatskog odjela prenesena u Zagreb (danas Umjetnički paviljon). God. 1897. sagradio je veliku kuću i uredio atelijer u Zagrebu (Tomislavov trg 18); iste je godine postao predsjednik novoosnovanog Društva hrvatskih umjetnika koje je započelo borbu za hrvatsku modernu. Nakon polemike oko izložbe Hrvatski salon 1898, uvrijeđen i razočaran povukao se u rodni kraj, a umjetnička se grupacija bez njegove markantne ličnosti raspala. Za boravka u Cavtatu (1898–1902) dogradio je atelijer na očevoj kući. U jesen 1902. otišao je s obitelji u Beč jer je Kršnjavi spriječio osnivanje umjetničke akademije u Zagrebu, kojom bi B. rukovodio. Na Akademiji výtvarných umění u Pragu bio je u jesen 1903. imenovan izvanrednim profesorom. U Pragu se od 1903. do 1922. uglavnom bavio pedagoškim radom. Na Akademiji u Pragu bila mu je 1907. odobrena specijalka, a 1908. predložen je za redovitog profesora (imenovan je tek 1910). Ljeta 1908, 1911. i 1912. provodio je u Engleskoj slikajući portrete (prema korespondenciji s M. Carem). Za rata pisao je dnevnik prema ranijim fragmentarnim zapisima, i na nagovor prijateljâ objavio ga 1918. God. 1919. bio je član češke delegacije na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu. Nakon rata uporno se nastojao vratiti u domovinu. God. 1922. portretirao je u Beogradu kralja Aleksandra. Istog dana kad se vratio s puta, umro je u Pragu od moždane kapi. God. 1900. češko umjetničko društvo Jednota umělcu výtvarnych proglasilo ga je počasnim članom, 1905. postao je počasni član SAN-a, 1908. predsjednik društva »Medulić« u Splitu, 1913. dopisni član Češke akademije nauka, a 1919. počasni član JAZU. — Bukovčev slikarski opus počinje pariskom fazom (1877–93). Već krajem prve godine studija u Parizu (1878) Crnogorka na obrani bila je primljena u pariski Salon (prvo djelo hrvatskog slikarstva koje je ušlo u anale Salona), u kojemu će Bukovac hvaljen od kritike izlagati punih 16 godina. U pariskoj fazi treba razlikovati oficijalnog umjetnika, koji je udovoljavao željama naručilaca i strogim propisima Salona, od umjetnika koji je istovremeno slikao prava mala remek-djela usvajajući postepeno ideje plenerista i impresionista (Iz Fontainebleaua, 1878; Stepenice u Cavtatu, 1879). Isto se tako uočava razlika između reprezentativnog Portreta Mede Pucića (1880, srebrna medalja u Versaillesu), koji je prethodio skupini tamnih dubrovačkih portreta iz 1881, i istovremeno nastaloga lirskog Portreta sestre Ane u žutoj haljini, koju je markirao s nekoliko poteza kistom. Sljedeće godine veliko je priznanje dobio akt La grande Iza: u konkurenciji 2722 slike bio je ključni eksponat Salona, što potvrduje domaći i strani tisak. Oslobođen konvencionalnih okvira, naslikao je 1882. i 1883. pleneristička djela na kojima je vidljiv utjecaj novih strujanja: Pejzaž s Montmartrea, neke slike nastale u Dalmaciji (Ane na terasi, Prijeko). Nakon uspjeha s Izom, šalje u Salon aktove prirodnih veličina (Les Ébats, 1883; Une Confidence, 1884). Prijelomni moment u Bukovčevoj evoluciji bio je boravak u Dalmaciji 1884–85, kad se uspio osloboditi službene umjetnosti Salona. Slika mnoge portrete (npr. Petar Katalinić, Giustina Tommaseo) sve dublje ponirući u psihu modelâ (Ana Marić, Duje Karaman), a radeći u prirodi (Pejzaž, Primorski pejzaž, 1885) na neki način umjetnički sazrijeva i definira svoj budući put. Mladi Guslač (1885, u jeku još tamne pariske faze) pokazuje proces oslobađanja od strogo zatvorene forme, a izuzetan skupni portret Obitelj Katalinić (1885) renoarovskog ugođaja, naviješta napuštanje tamne palete i buduću svijetlu skalu boja. Svi ti elementi još više će doći do izražaja nakon povratka u Pariz, kad oko 1886. nastaje niž pejzaža (Muškarac u pejzažu, Parc du Luxembourg, Iz Fontainebleaua). Sredinom devetog desetljeća, kad je došlo do stanovite liberalizacije unutar Salona, priklonio se B. mladoj naprednijoj struji portretista (L. J. F. Bonnat, G. Th. Ribot, Ch. E. A. Durand) te u Salonu, nadalje izlaže portrete (Samson Fox, 1891; B. Bogišić, Strossmayer, 1892). Nakon portretiranja u Engleskoj i rada u pleneru, u svome vrtu na Montmartreu, napušta portret rađen na principu kontrasta svjetla i sjene i sve više teži za kolorističkim rješenjem. To se već osjeća na staračkom liku portreta Katarine Bibice (1891), a posve je izraženo u liku Laure le Doux (1892), slikanom u sunčanom pejzažu. Do kraja pariske faze njegove će slike postati prozračne i svijetle, otvorenih boja, obojenih sjena, svjetlost će u njima postati važan faktor. Primjenom nove skale boja sve više će se oslobađati i duktus. Zagrebačka faza (1893–98) logičan je nastavak pariskog plenerizma, pri čemu je uz titravost svjetla došao do izražaja izvanredno suptilan osjećaj za svijetle tonove i nijanse. To je ujedno i najaktivniji dio njegova života: B. postaje središnja ličnost svih umjetničkih i kulturnih manifestacija u dotad umrtvljenom gradu. Bukovčeva »Izložba portreta« iz 1893. bila je prva važna likovna manifestaeija u Zagrebu, a već sljedeće godine nastupit će i sa sljedbenicima R. Frangešom Mihanovićem, B. Čikošem Sesijom, O. Ivekovićem, I. Tišovom, koji su – privučeni njegovim plenerizmom – napustili školovanje na akademijama u Münchenu i Beču i došli u Zagreb raditi uz njega. Tih godina slijedile su brojne afirmacije na izložbama u inozemstvu gdje je izlagao sâm ili na skupnim izložbama hrvatskih umjetnika. Varirajući tehniku glatkog namaza boje s gustim impastima, slikao je velike kompozicije: Gundulićev san (1894), Dubravku (1894) i zastor HNK na temu hrvatskog preporoda (Zagreb 1895), kao i brojne aktove (Magdalena, Klytija, Smrt Abela – svi 1898). Portret i dalje ostaje njegovo glavno područje (Ivka Vranyczány, 1894; Celestin Medović, 1894. i 1896; Autoportret, 1897; Ljudevit Vranyczány i Barunica Rukavina, 1898, itd.). Zagrebački portreti znače korak dalje u mekoći obrade materije (Moje gnijezdo, 1897) i bogatstvu skale boja, sve do vrhunskog ostvarenja ove faze – impresionističkog Portreta Božene Miletić (1899). Na koloristički bogatom inkarnatu potez je usitnjen kao u francuskih impresionista, a pozadine postaju nemirne, uočljivih poteza, pri čemu se podloga i sekundarni namaz stapaju u jedinstven svijetli ton (što se javlja i kod slikarâ njegova kruga). Konačno gradi oblik čistom bojom (Japanka, 1898). U cavtatskoj fazi (1898–1902) eksperimentira nekim tehničkim mogućnostima i kolorističkim rješenjima: još više rasvjetljuje portrete (Anetta i Vinko Faggioni, 1899) i kombinira zanimljive igre svjetla na figuri (Jovo Bravačić, 1899). Impresije, što ih istovremeno bilježi oko sebe (skice, vedute, pejzaži), od svijetlih registara naginju sve jačem intenzitetu boja. Stilski je u ovom razdoblju secesijska nota najjače izražena u kolorističkoj simbolici i dekorativnoj plošnosti (Raj, 1899; Dante na obali, 1900), a crtkana manira već najavljuje sljedeću razvojnu fazu. U Pragu (1903–22) slika u tehničkoj maniri postimpresionista, ali divizionizam ne provodi do potpunog negiranja oblika (Adio, 1903; Divan, 1905). Koloristički njegova se paleta smiruje, tonovi su suzdržani i prigušeni (Novi šešir, 1908; u gradaciji intenziteta jedine ljubičaste boje). Tražeći uvijek nove svjetlosno-kolorističke probleme, beskonačno eksperimentira na istom motivu. Oko 1908. nastaje ciklus aktova suptilnih kolorističkih varijanti na puti (Proljetna pjesma, Koketa, Probuđena, Vruća kupelj). Za rata ponavlja likove svojih kćeri (Mlada umjetnica, U sjeni i dr., 1914) u ugođajima što lirskim skladom boja podsjećaju na Bonnardove radove. Iako u praškoj fazi ima stanovitih uspona i padova, sve do posljednjih godina života iznenađuje svježinom i kvalitetom pojedinih vrhunskih realizacija – Ružičasti san (1916), Portret Ive Vojnovića, Mala balerina, Na terasi (1918) i posljednjom slikom Gđa Hribar s kćerkom (1922). Izlagao je 62 puta, od toga 48 u inozemstvu. Samostalne izložbe priredio je u Zadru 1884, Splitu 1885, Zagrebu 1893. i 1894, Beču 1903, Pragu 1915, 1915/16. i 1921 (s kćerkama). Od 1878. do 1893. kontinuirano izlaže u pariskom Salonu (odlikovan 1880, 1884, 1888, brončana medalja 1889. i 1890) te sudjeluje na skupnim izložbama u Londonu (kod »Vicars Brothers« 1886, 1889), Veneciji (bijenali 1897, 1901, 1903), Beču (izložba secesije 1898), Pragu (izložbe Jednote 1905–07, 1910). S hrvatskim umjetnicima izlaže na mnogim izložbama od kojih su najvažnije: Hrvatska narodna umjetnička izložba (njegova postava), Zagreb 1894/95; Milenijska izložba (postava hrvatskog odjela, Orden Franje Josipa), Budimpešta 1896; Međunarodna izložba, København 1897; Prva izložba Društva hrvatskih umjetnika, Zagreb 1898/99; Umjetnička izložba, Petrograd 1899/1900; Izložba »Manesa«, Prag 1903; Druga izložba »Lade«, Sofija 1906 (Orden za građanske zasluge); Austrijska izložba (dalmatinski odjel), London 1906. Posmrtne retrospektive održane su u Pragu 1925, Cavtatu 1952. i 1955. te u Zagrebu 1957. i 1989. Djela mu se nalaze u brojnim privatnim zbirkama i galerijama u zemlji (Zagreb, Dubrovnik, Cavtat, Split, Sarajevo, Beograd, Ljubljana, Šibenik, Skoplje, Novi Sad itd.) te u privatnim zbirkama i galerijama u inozemstvu (Pariz, London, Liverpool, Prag i dr.). — Još 1883. u Parizu M. A. Bélina uvrstio ga je u djelu Nos peintres dessinés par eux memes među tridesetoricu najpoznatijih francuskih suvremenih slikara. Kad je 1893. došao u Zagreb, bio je jedini naš slikar odgojen u Parizu te je unio u našu sredinu nešto od pariske likovne atmosfere. Kako je radio neobičnom virtuoznošću i lakoćom, neki suvremenici divili su se njegovim sjajnim plenerističkim improvizacijama (V. Lunaček), dok istovremeno Kršnjavi nije odobravao taj njegov »fa prestizam«. Donedavno bio je službeno klasificiran kao »predstavnik akademskog realizma« (Lj. Babić). U novijim istraživanjima kompletnog Bukovčeva opusa, koji obuhvaća više od 1000 registriranih djela (V. Kružić-Uchytil), nastojalo se ispravno ocijeniti najznamenitijega hrvatskog slikara s prijeloma stoljeća, koji je postavio temelje razvoju hrvatskoga modernog slikarstva. Šarenilo Bukovčeve plenerističke palete dalo je krajem prošlog stoljeća određeno obilježje skupini mladih hrvatskih slikara (čak i već formiranom C. Medoviću), zbog kojega će ih strana kritika nazvati »zagrebačkom šarenom školom«. Unutar konzervativne češke likovne atmosfere na samom početku stoljeća B. je odgojio generaciju slikara s izrazitim osjećajem za svjetlo i boje, koji su kao grupacija »Osma« postavili temelj češkomu modernom slikarstvu.

DJELA: Moj život. (Uredio B. Lovrić.) Zagreb 1918; (Uredio M. Car.) Beograd 19242.
 
LIT.: (O umjetničkom stvaranju Vlahe Bukovca u San Franciscu). Narodni list, 15(1876) br. 49, 55. — Beaux Arts. La Revue critique (Paris), 1882, 10. V, str. 150. — H. Houssaye: Le Salon de 1882. Revue de deux Mondes (Paris), 1882, 1. VI, str. 577. — M. A. Bélina: Nos peintres dessinés par enx memes. Paris 1883, 161. — J. Šubic: O Salonu. Ljubljanski zvon, 3(1883) 7 str. 457–462. — M. Car: Biagio Bukovac, pittore dalmato. Annuario dalmatico, 1(1884) str. 67–78. — K. Š. Gjalski: Bukovčeva izložba. U Zagrebu godine 1893 mjeseca studenoga. Vienac, 25(1893) 49, str. 786–787; 50, str. 804–807. — G. Jeny: Vlaho Bukovac. Mladost, 1(1898) 6, str. 278–291. — F. Servaes (S.): Vlaho Bukovac. Neue Freie Presse (Wien), 1903, 13. XII. — I. Kršnjavi: Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba. Hrvatsko kolo, 1(1905) str. 263–268, 274–285, 297–298, 301. — V. Lunaček: O hrvatskoj umjetnosti. Hrvatska, 1906, 75, str. 6; 78, str. 3; 80, str. 5. — B. Lovrić: Vlaho Bukovac. Letopis Matice srpske, 84(1908) str. 109–114. — V. Lunaček: Petnaest godina hrvatske umjetnosti. Savremenik, 9(1914) 1, str. 37–41; 2, str. 105–107; 4, str. 201–207. — Vlaho Bukovac. Dílo (Praha), 1915, 2, str. 28. — M. Car (M. C.): Vlaho Bukovac. Srpski književni glasnik, NS 1922, VI/1, str. 78–80. — I. Kršnjavi: Vlaho Bukovac. Die Drau, 55(1922) 98, str. 1. — V. Lunaček: Vlaho Bukovac. Obzor, 63(1922) 112, str. 1–2. — D. Plavšić: (Diskobolo): Vlaho Bukovac. Jugoslavenska njiva, 6(1922) I/6, str. 473–475. — V. Lunaček: Nakon dvadeset pet godina. Obzor, 64(1923) 343, str. 1–2. — Lj. Babić: Umjetnost kod Hrvata. Zagreb 1943, 108. — Izložba slikarstva i kiparstva naroda Jugoslavije XIX. i XX. stoljeća (katalog izložbe). Zagreb 1947. — K. Strajnić: O portretnoj umjetnosti. Dubrovački vijesnik, 3(1952) 101 str. 4. — Lj. Babić: Velika retrospektivna izložba Vlahe Bukovca u Umjetničkom paviljonu. Narodni list, 13(1957) 8. IX. — N. Šimunić: Vlaho Bukovac (katalog izložbe). Zagreb 1957. — V. Kružić-Uchytil: Vlaho Bukovac – život i djelo (s iscrpnom lit.). Zagreb 1968. — M. Peić: Hrvatski umjetnici. Zagreb 1968. — B. Gagro: Putevi modernosti u hrvatskom slikarstvu (u katalogu: Počeci jugoslovenskog modernog slikarstva. Beograd 1972). — V. Kružić-Dchytil: Počeci moderne umjetnosti u Dubrovniku (u katalogu izložbe: 100 godina moderne umjetnosti u Dubrovniku. Dubrovnik 1978). — K. Prijatelj: Problemi i ličnosti slikarstva 19. stoljeća u Dalmaciji. Mogućnosti, 26(1979) 2/3, str. 361–362. — V. Kružić-Uchytil: Bukovac (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1989.
 
Vera Kružić-Uchytil (1989)