BULIĆ, Bruno

BULIĆ, Bruno, slikar (Trst, 7. XII 1903). Brat Karla, glumca. Pučku školu polazi u Trstu i Omišu (1910–14), njemačku realnu gimnaziju završava u Trstu (1917–20). Očev prijatelj kipar I. Rendić daje mu poduku iz crtanja po modelu i razvija u njega sklonost prema umjetnosti. Česti posjeti muzeju Revoltella pobudili su u Buliću želju za slikanjem. Školovanje nastavlja u Scuola Industriale u Trstu, u odjelu za dekorativno slikarstvo (1920–24) i ria Accademia di Belle Arti u Veneciji (1924–27) kod Ettora Tita, Alessandra Alessandrija, Rinalda Rinaldija. Napadnut u uličnim demonstracijama gubi sluh (1925) i »radi zlostavljanja političke prirode« napušta Veneciju i slikarski studij nastavlja u Zagrebu u klasi V. Becića (1927–31). God. 1931/32. boravi u Parizu, i oduševljuje se djelima Vermeera, Velázqueza, Maneta i Permekea. Kraće vrijeme djeluje kao nastavnik u Bolu na Braču (1932/33), a potom se nastanjuje u Zagrebu. God. 1947. postavljen je za kustosa Zbirke kopija fresko slika starih majstora u Gliptoteci JAZU. Od 1947. do 1954. kopira slikarska djela u Istri, Zadru, Stonu i Lepoglavi, a zatim je premješten u Restauratorski zavod JAZU (1954–68). Likovna znatiželja potiče ga na česta studijska putovanja te boravi u Beču (1954), Veneciji, Vicenzi, Milanu i Münchenu (1967), Ravenni, Rimu i Pompejima (1970), Španjolskoj (1972) i Nizozemskoj (1974). — U registru Bulićevih omiljenih tema prvo mjesto zauzimaju portreti i mrtve prirode. Među portretnim ostvarenjima ističu se mnogi Autoportreti (1934, 1939, 1940, 1965, 1969). Izuzetnu draž imaju u tom opusu portreti djece, posebice kćerke Made (Made, 1940; Djevojčica u crvenom, 1941; Made sa žutom mašnom, 1942; Djevojčica u bijelom, 1946. i dr.) pri čemu dio aranžmana ili diskretan atribut daju slici dublje, metaforično značenje. Toplim humanizmom prožeti su likovi običnih ljudi iz svakidašnjice (Prodavač cvijeća, 1935; Glava starice, 1940), dok u portretima po narudžbi nastoji fiksirati identitet i psihološki okarakterizirati model (Drago Ivanišević, 1943; N. Tomić, Lj. Gašparović, 1967). I Bulićeve mrtve prirode nose pečat originalnosti ne samo u izboru predmetnog aranžmana nego i nastojanjem da neočekivanim odnosima narativnih elemenata diskretno izreče odredenu misao, neku humanu ili duhovitu poruku. Slike Rđa (1939), 14. ožujak (1939/40), Stolica (1941), Glava teleta (1946) i rafinirani cvjetni aranžmani nastajali su po unutrašnjem diktatu, puni specifičnog intimizma, slikani bez teorije i bez uzora – s izrazitim etičkim stavom da je istinito iznad lijepog (Z. Tonković). Stilske karakteristike Bulićeva pejzažnog slikarstva predstavljaju sintezu Van Goghove dekorativne forme s potcrtanim grafizmom i Becićeve mekoće tonskih odnosa. Slikao je prvenstveno osunčane dalmatinske pejzaže poetski realistično (Košljunski park, Babingrad, S Mosora, Visovačko pristanište – sve 1969). Posebno poglavlje u Bulićevu opusu predstavlja religiozno slikarstvo, kojemu se posvećuje u zrelijim godinama: ciklusi ulja ili fresaka na Košljunu (franjevački samostan), u Šibeniku (Gospa van grada), Osijeku (kapucinski samostan) i dr. Bavio se i ilustriranjem knjiga (djela F. Levstika, V. Nazora). Unatoč vrlo plodnom stvaralaštvu tijekom pola stoljeća, imao je samo dvije samostalne izložbe (Zagreb 1969. i 1983), ali je mnogo izlagao skupno, među ostalim na izložbama Grupe trojice (kao gost, 1934. i 1935), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938/39), Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije 19. i 20. st. (Beograd 1946), Moderno jugoslavensko slikarstvo (Frankfurt na Majni 1961) i Croatian Paintings and Sculptures XIX–XX Century (New York 1966). Djela mu se nalaze u privatnom posjedu i u Modernoj galeriji u Zagrebu. Sjećanja na djetinjstvo i rodnu kuću objavio je u člancima u Bulettinu JAZU (1957, 2), Poljicima (1979, 1) i Maruliću (1979, 5). — Karakteristike Bulićeva slikarstva jesu sigurno fiksirani oblici, čisti u svojoj trodimenzionalnosti, jednostavne kompozicije koje odaju sklad i odmjerenost, te spretno korištenje kolorističke modulacije, kao i tonskih prijelaza iz svjetla u sjenu. Uz to B. je dosljedan realist, definiranog crteža i precizne lokalne boje, čiste atmosfere u prostoru slike.