Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BULIĆ, Frane, arheolog, konzervator i povjesničar (Vranjic kod Splita, 4. X 1846 — Zagreb, 29. VII 1934). Osnovno i niže obrazovanje stekao u glagoljaškom sjemeništu u Priku kod Omiša, gimnaziju polazio u Splitu (1861–65), teologiju u Zadru (1865–69). Zaređen za svećenika 1869. Na Sveučilištu u Beču započeo 1869. studij klasične filologije i slavistike, ali uskoro (1873) slavistiku zamjenjuje klasičnom arheologijom. Nakon završetka studija radi kao suplent u gimnazijama u Splitu (1873) i Dubrovniku (1874–77). Predavao je latinski, grčki i hrvatski jezik te vodio gimnazijsku knjižnicu i školske numizmatičke zbirke. God. 1877/78. ponovno odlazi u Beč gdje studira epigrafiku kod O. Benndorfa i O. Hirschfelda te istodobno pohađa Conzeova predavanja iz klasične arheologije. U Beču se kretao u krugu dalmatinskih i istarskih narodnjaka (M. Pavlinović i dr.). Tih je godina bio oslobođen profesorske službe i postavljen za školskog nadzornika zadarskog i benkovačkog okruga te u svom uredu umjesto talijanskog uvodi hrvatski kao službeni jezik. Nakon povratka iz Beča, ponovno je imenovan školskim nadzornikom u Zadru, gdje obavlja i dužnost konzervatora Središnjeg povjereništva za povijesne spomenike zadarskog i benkovačkog okruga (1880–83). Iz Zadra je 1883. premješten u Split na mjesto ravnatelja klasične gimnazije te upravitelja Arheološkog muzeja i konzervatora za splitsko okružje, a 1912–25. bio je konzervator za cijelu Dalmaciju. U Splitu je tijekom svoga prosvjetnog djelovanja dovršio pohrvaćivanje gimnazije. Austrijske vlasti umirovile su ga kao gimnazijskog ravnatelja 1896. nakon jedne političke manifestacije njegovih učenika. Po smrti M. Pavlinovića biran je za narodnog zastupnika splitske općine u Dalmatinskom saboru u Zadru u dvama mandatnim razdobljima (1887–89. i 1907–10); također je bio zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču. U saborima se borio za sjedinjenje Dalmacije i Banske Hrvatske. Ogorčen oportunističkom politikom vođâ Hrvatske narodne stranke, zahvalio se na mandatu u obama vijećima. Prihode dobivene za odlaske na saborske sjednice uložio je u vlastiti fond za školovanje mladih arheologa te 1929. osnovao Zakladu don Frane Bulića. Za mirovnih pregovora u Parizu nakon svršetka I svjetskog rata pozvan je, na poticaj A. Trumbića, kao stručnjak za pitanja budućnosti Dalmacije. Premda se tada ne bavi više aktivnom politikom, budno prati zbivanja u novoj državi. Kad je 1928. ubijen S. Radić i kad je 1929. uspostavljena šestojanuarska diktatura, Bulić je razočaran. Iako su ga njegov nećak I. Bulić blizak režimu i A. Trumbić nagovarali da nije kasno za razgovore o Hrvatskoj s kraljem koji ga je cijenio, Bulić je bio skeptičan i prkosan te se nije dao nagovoriti na bilo kakvu akciju u smislu pregovora s Beogradom. Kao ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu umirovljen je 1923, čime je prestala i njegova dužnost konzervatora i glavnog urednika časopisa Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (do 1920. Bullettino di archeologia e storia dalmata), u kojemu je od 1878. bio suradnik, od 1884. s J. Alačevićem suurednik, a od 1888. vlasnik i urednik sve do 1925. — B. je djelovao kao istraživač na terenu, konzervator i pisac znanstvenih, stručnih i popularnih radova. Njegovo znanstveno iskustvo temelji se na putovanjima po znamenitim arheološkim nalazištima Grčke, Male Azije, Sirije, Palestine i Egipta (1893) te na suradnji s profesorima A. Conzeom, O. Benndorfom i O. Hirschfeldom te istaknutim suvremenicima Th. Mommsenom, G. B. De Rossijem, G. Gattijem, H. Delehayeom, L. Duchesneom, J. Zeillerom i dr. Istraživao je antičke i starokršćanske spomenike Salone te starohrvatske spomenike u srednjoj Dalmaciji. U Saloni je otkrio više stotina epigrafskih spomenika, starokršćansko groblje u Vranjicu kod lokaliteta Crikvine, baziliku Sv. Anastazija, gradsku baziliku iz IV st., biskupski stan i terme; nastavio je osim toga iskapanja u »Hortus Metrodori«, u amfiteatru i teatru, iskopao je starokršćansku baziliku iz V st. koju su sagradili solinski biskupi Simferije i Hezihije, baziliku u Manastirinama u kojoj su bili pokopani kršćanski mučenici iz Dioklecijanova vremena Dujam i Venancije i dr. God. 1894. osniva u Splitu društvo »Bihać« s namjerom da istražuje hrvatsku povijest, posebno arheološke spomenike u srednjoj Dalmaciji iz razdoblja hrvatskih narodnih vladara. Već 1891. otkriva u Rižinicama pokraj Solina kameni ulomak s natpisom kneza Trpimira, a 1895, također u Rižinicama, ostatke samostana i crkve benediktinaca, koje je Trpimir bio doveo u Hrvatsku. Znamenito je njegovo otkriće sarkofaga hrvatske kraljice Jelene iz 976. na Otoku u Solinu (1898). B. je velikom akribijom sastavio veoma oštećen nadgrobni natpis i pročitao, uz Jelenino ime, i imena dvaju hrvatskih kraljeva Mihajla Krešimira i Stjepana Držislava. Iskapajući na Otoku otkrio je temelje crkve Sv. Marije te crkve Sv. Stjepana u kojoj su bili sahranjivani članovi hrvatske vladarske kuće. Otkrio je također i ostatke nekoliko kuća i crkava iz starohrvatskog razdoblja. U Bijaćima nedaleko od Trogira iskopao je temelje Trpimirove crkve Sv. Marte, a u Majdanu kraj Solina groblje iz vremena hrvatske narodne dinastije. U Klapavicama kod Klisa otkopao je starokršćanski samostan, a u Grohotama na Šolti starokršćansku baziliku. Svojim otkrićima u Solinu i okolici B. je privukao u staru Salonu najistaknutije evropske stručnjake te 1894. organizirao u Splitu i Solinu 1. svjetski kongres kršćanske arheologije. Njegovom zauzetošću i postavljenim temeljnicama nastale su publikacije poput Forschungen in Salona i Recherches a Salone u kojima su surađivali arheolozi, povjesničari umjetnosti i arhitekti svjetskoga glasa (W. Gerber, F. Weilbach, J. Brøndsted, R. Egger, E. Dyggve i dr.). Bulićeva konzervatorska djelatnost ograničavala se uglavnom na Dioklecijanovu palaču, a manje na Salonu. Sudjelovao je u zaštitnim radovima u Dioklecijanovu mauzoleju 1880–85. te na obnovi romaničkog zvonika splitske katedrale 1890–1908, zauzimajući se za umjerenije zahvate na građevinama. Poslije je radio na popravku i obnovi vestibula, ne zapustivši ni srednjovjekovne spomenike (Buvinine vratnice, korska sjedala, propovjedaonica i dr.). God. 1885, prilikom uvođenja zemljišnika za grad Split, uknjižio je Dioklecijanovu palaču kao državno vlasništvo, obrazloživši da je ona od svog postanka bila državni ili komunalni posjed, pa stoga nikad nije ni mogla biti privatnim vlasništvom (Il palazzo di Diocleziano a Spalato e proprieta dello Stato, Bullettino di archeologia e storia dalmata, 1902, Prilog). Najviše radova objelodanio u Bullettino di archeologia e storia dalmata, od stručnih (opisi zbirki Arheološkog muzeja u Splitu, popisi novonabavljenih predmeta, opisi arheoloških istraživanja), do povijesnih, arheoloških, epigrafičkih, hagiografskih rasprava, topografskih studija, bilježaka, vijesti, nekrologa i dr. Tu je objavio niz članaka o Solinu (1878–1916, 1921), o Stobreču (1879, 1884–86, 1888–90, 1893, 1895–97, 1899, 1906), o gemama iz antičkog doba (1879–80, 1886–89, 1891–11, 1913–14, 1916, 1917–19, 1921–25), o Dioklecijanovoj palači (1886–87, 1898–1903, 1910), o Trpimirovu natpisu (1891), o kršćanskom groblju u Solinu (1891–92, 1897–1900, 1907) te o antičkom groblju u Solinu (1910, 1914, 1917–19), a s P. Skokom objavio je Natpis Petra Crnoga (1915, Prilog). Njegovi napisi kronološki sežu od prapovijesti do novijeg doba; napisao je i nekoliko rasprava o narodnoj poeziji. Izuzetan je i Bulićev prinos upoznavanju hagiografija salonitanskih mučenika. Uspio je očistiti povijesnu jezgru od natruha legendâ, ulazeći u otvoren sukob sa splitskim klerom. Znatan je i njegov prilog kronologiji salonitanskih i splitskih biskupa (poglavito od kraja I pa do kraja III st. kad se tek utemeljuje Salonitanska biskupija), što je također bila zamagljena legendama i krivotvorinama. Surađivao također u drugim publikacijama: Izvješće o C. k. višoj dubrovačkoj gimnaziji (1874–77), Program C. k. velike državne gimnazije u Dubrovniku (1878–79), Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva (1881, 1892, 1895–98, 1901, 1919), Mittheilungen der k. k. Centralkommission zur Erforschung und Erhaltung der Kunst und historischen Denkmale (Beč 1883–1902), Program C. k. velike gimnazije u Spljetu (1884–94), Starohrvatska prosvjeta (1888), Glasnik Zemaljskoga muzeja u Bosni i Hercegovini (1890–91, 1918), Ljetopis JAZU (1895, 1931–32), Nuovo Bullettino di archeologia cristiana (Rim 1900–02, 1907), Römische Quartalschrift (Rim 1900–02, 1905–08). Od 1883. suradnik je za Dalmaciju u popisivanju latinskih natpisa u ediciji berlinske akademije Corpus inscriptionum latinarum. Bio je dopisni član Arheološkoga njemačkog društva u Berlinu, Rimu i Ateni, dopisni član JAZU od 1887, a od 1925. pravi član, od 1893. član je Carskoga ruskog arheološkog društva u Petrogradu, od 1894. član Papinske akademije za arheologiju u Rimu, od 1896. član je Antropološkog društva u Beču, od 1899. član Numizmatičkog društva u Beču, član Kraljevske akademije za arheologiju u Bruxellesu, od 1910. član Francuskog instituta u Parizu, od 1922. dopisni je član Srpske kraljevske akademije i dr. God. 1921. promoviran je na Zagrebačkom sveučilištu u doktora filozofije »honoris causa«. U povodu 75. obljetnice života posvećena mu je 1924. monumentalna publikacija Strena Buliciana (Bulićev zbornik) s brojnim radovima stručnjaka iz cijele Evrope. U povodu 50. obljetnice smrti održana su dva znanstvena skupa. Izlaganja na tim skupovima tiskana su u časopisima Crkva u svijetu (1985, 2) i Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (1986). — B. je naš prvi arheolog svjetskog glasa te istodobno jedan od posljednjih polihistora. Važan je bio i njegov politički rad, premda se politikom nije profesionalno bavio. »Od naglašenog hrvatskog opredjeljenja u Habsburškoj monarhiji, Bulić je u vrijeme stvaranja jugoslavenske države bio otvoren za koncepcije koje su imale voditi prema nacionalnoj (kulturnoj i vjerskoj) sintezi jugoslavenskih naroda. U sukobu s preprekama na realizaciji tih smjerova on se ponovo vraćao svom verificiranom hrvatskom opredjeljenju, ali nikad i nikakvom ekskluzivizmu. Bulić nikad nije postao političar a uvijek je to bio, nikad se nije uspio osloboditi politike, a postao je njen svojevrsni zarobljenik« (Boban). Portretirali su ga mnogi umjetnici; 1894. nastao je portret koji je načinio Vlaho Bukovac, što su đaci splitske gimnazije darovali Buliću u znak potpore nakon prisilna umirovljenja, a njegovo brončano poprsje izradio je I. Meštrović. Bulićev kip, djelo F. Kršinića, postavljen je iza Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu.

DJELA: De poesi epica populari in latinis litteris. Jader 1879. — Bazilika sv. Klimenta u Rimu. Zadar 1881. — Memoria sulla conversione dell’alfabeto glagolito nel latino per libri liturgici slavi di rito romano... (suautor I. Danilo). Zara 1882. — Il tempio di S. Donato in Zara (suautor A. Hauscr). Zara 1884. — Hrvatski spomenici u kninskoj okolici uz ostale suvremene dalmatinske iz doba narodne hrvatske dinastije. Zagreb 1888. — Vogja po Spljetu i Solinu (suautori L. Jelić i S. Rutar). Spljet 1894. — Natpis dosad nepoznatog namjesnika rimske Dalmacije Apolonija Febadija iz V vijeka. Zbornik u slavu Vatroslava Jagića. Berlin 1908, 699–705. — Kronotaksa solinskih biskupa uz dodatak Kronotaksa spljetskih nadbiskupa od razorenja Solina do polovice XI v. po Kristu (suautor J. Bervaldi). Zagreb 1912. — Car Dioklecijan. Njegovo ime, njegova domovina i mjesto gdje se rodio, kada, gdje i kako je umro. Zagreb 1918. — Stridon (Grahovo polje u Bosni) rodno mjesto svetoga Jeronima. Split 1920. — Krunidbena bazilika kralja Zvonimira usred Gradine u Solinu. Zbornik kralja Tomislava. Zagreb 1925, 446–450. — Razvoj arheoloških istraživanja i nauka u Dalmaciji kroz zadnji milenij. Zbornik Matice hrvatske, 1925, 93–246. — Sveti Venancije prvi biskup solinski i mučenik duvanjski. Split 1926. — Palaču cara Dioklecijana u Splitu (suautor Lj. Karaman). Zagreb 1927. — Stopama Hrvatskih narodnih vladara (suautor L. Katić). Zagreb 1928. — Dolazak Hrvata i pohrvaćivanje Dalmacije. (S. l.) 1931. — Povodom pedesetgodišnjice jubileja »Vjesnika za arheologiju i historiju dalmatinsku« 1878–1928. Split 1931. — Izabrani spisi. Split 1984. — Korespondenciju Frane Bulić-Hippolyte Delehaye, 1. Split 1984. — Po ruševinama stare Salone. Split 1986.
 
LIT.: V. Novak: Don Frane Bulić. Nova Evropa, 1921, 111/6, str. 176–151. — G. Novak: Don Frane Bulić. Južna Srbija, 1922, I/1, str. 711–72. — M. Pilar i Č. Iveković: Dr. Frane Bulić (s bibliografijom). Ljetopis JAZU (1927) 40, str. 143–146. — I. Katić: Don Frane Bulić. Čehoslovačko-jugoslovenska revija, 2(1931–32) 4, str. 145–152. — M. Abramić: Don Frano Bulić. Srpski književni glasnik, NS 1934, XLIII/2, str. 95–105. — Isti: Don Frani Buliću in memoriam. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 51(1930–34)(1940!) str. III–XIV. — M. Barada: Mons. Dr. Frane Bulić. Bogoslovska smotra, 22(1934) str. 323–329. — K. Dobida: Don Frane Bulić. Ljubljanski zvon, 54(1934) 9, str. 541–544. — F. Lukas: Kulturnohistorijska i biološka osnovica Bulićeve ličnosti. Hrvatska revija, 7( 1934) 10, str. 531–543. — I. Meštrović: Smrt don Frane Bulića. Nova Evropa, 1934, XXVII/9, str. 336. — B. Poparić: Don Frane Bulić. Hrvatska revija, 7( 1934) 10, str. 505–526. — V. Živić: Don Frane Bulić u svijetlu starohrvatskih spomenika. Ibid., str. 549–552. — B. Horvat: Don Frano Bulić. Numismatika, 1934–36, 2/4, str. 154–157. — V. Hoffiller (V. H.): Don Frano Bulić. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 16(1935) str. 31–34. — Lj. Karaman: Rad na polju klasične arheologije u Dalmaciji u razdoblju od sredine prošlog vijeka do danas. Obzor Spomen-knjiga 1860–1935. Zagreb 1936, 157–160. — R. Marić: Don Frane Bulić. Prilozi za književnost, jezik istoriju i folklor, 1935, XV/1–2, str. 318–321. — O. Randi: L’archeologo mons. Francesco Bulić. Rivista dalmatica, 16(1935) 3, str. 25–38. — F. Cota: Monsignor Bulić i Fra Lujo Marun. Alma mater croatica, 5(1941) 4, str. 141–144. — I. Perić: Frane Bulić kao profesor dubrovačke gimnazije. Slobodna Dalmacija, 34(1976) 3. IV. — N. Cambi: Frane Bulić – utemeljitelj Hrvatskog društva – »Bihać« (u: Arheološka istraživanja u Zagrebu i njegovoj okolici. Zagreb 1981, 51–62). — Nacrt za kronologiju života i rada don Frane Bulića (u: Don Frane Bulić. Katalog izložbe povodom 50-godišnjice smrti. Split 1984, 69–153). — V. Rismondo: Uspomene na don Franu Bulića. (Ibid., 203–205). — N. Anzulović: Don Frane Bulić i Solinski Tuskulum. Kulturna baština, 11(1984) 16, str. 15–30. — M. Ivanišević: Frane Bulić. Ibid., str. 3–14. — J. A. Soldo: Don Frane Bulić i hrvatski književnici. Ibid., str. 31–36. — B. Zelić-Bućan: Don Frane Bulić uz 50-u obljetnicu smrti (1934–1984). Marulić, 17(1984) 5, str. 543–550. — Lj. Bohan: Prilozi za političku biografiju don Frane Bulića (1914–1934). Radovi. Institut za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu, 1985. 18, str. 167–214. — I. Perić: Frane Bulić kao zastupnik u Dalmatinskom saboru i u Carevinskom vijeću. Adrias, 1(1987) str. 149–168.
 
Nenad Cambi i Anđelka Stipčević-Despotović (1989)