Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BUNIĆ BABULINOVIĆ, Miho (Bona, de Bona Babulinov), pjesnik (Dubrovnik, 1541 — Dubrovnik, krajem kolovoza 1617). Najstariji je sin Mara Mihova te Gaje, rođ. Benešić. Oblik Babulinović njegov je nadimak, ali su ga usprkos tome stari biografi zamjenjivali s Mihom Lukovim Bunićem (Ignjat Đurđević je od dviju napravio jednu osobu), ili su ga dijelom pretvorili u nekakva Miha Matova (npr. Sabo Slade). To su kasnije preuzimali i ostali sve do P. Kolendića, koji je iznio vjerodostojne podatke o njemu. Čini se da je studirao pravo u Italiji i da je tamo ostao do svoje tridesete godine baveći se trgovinom. Njegovo javno djelovanje u Dubrovniku započelo je u kolovozu 1571, kad je bio primljen u Veliko vijeće. Otada se susreće na raznolikim poslovima: u službama za javne radove (između 1572. i 1577), kao privatni odvjetnik (između 1574. I 1594), tri puta kao knez u Župi (1582, 1583. i 1587), član apelacije (između 1584. i 1599) te kao službenik u računovodstvu i carinarnici. Više funkcije u Republici obavljao je u nekoliko navrata: kao sudac za civilne parnice (1593–1613), providur (1594–1615), sudac kriminala (1595–1609), senator (1593–1617), u šest navrata član Malog vijeća (1596–1611) i devet puta knez (1594–1617). U braku s Nikom, sestrom pjesnika Frana Lukarevića Burine, koja mu je u miraz donijela posjed u Stonu i 5000 dukata, imao je dva sina, Mara i Frana, te kćer Mariju. Umro je dok je obavljao dužnost kneza Republike. — Bunića su hvalili već njegovi suvremenici i to kao pjesnika na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku. Tako mu je Sabo Bobaljević u svojoj zbirci Rime amorose, e pastorali et satire (1589) posvetio jednu talijansku pjesmu, a Didak Pir, Židov iz Portugala (Jacobus Flavius Eborensis), u svojoj knjizi Cato Minor (1596) svoju četvrtu odu na latinskom. Od njegovih latinskih pjesama nije se ništa sačuvalo, a od talijanskih poznata je samo jedna, u knjizi Discorsi della penitenza sopra i sette salmi penitenziali di David Nikole Vitova Gučetića (1589), posvećena samom autoru. Od njegove hrvatske poezije, o kojoj biograf Saro Crijević tvrdi da je napisao mnogo lijepih ljubavnih pjesama (multa praeclara erotica carmina illyricae scripsit), sačuvalo se ono što je uglavnom objavio S. Žepić (Stari pisci hrvatski, 11. Zagreb 1880). Ali od 29 ljubavnih pjesama, koje se tu navode pod njegovim imenom, samo je 21 njegova (za 6. je utvrđeno da joj je autor Marin Krističević, pjesme 13, 24–27 nalaze se već u rukopisnom zborniku Nikše Ranjine iz početka XVI st., onoj pod br. 17 autor je Š. Menčetić, a pod br. 19 Dž. Držić). Bunićeve su pjesme pisane većinom u dvostruko rimovanom dvanaestercu ili u osmercu (nešto se po formi strofe od 5 osmeraca izdvaja 14. pjesma s dijalogom između Ljubovnika i Vile, ali je to ipak samo parafraza jedne Horacijeve pjesme), s raspoloženjima poznatim iz ranije hrvatske renesansne lirike s već konvencionalnom frazeologijom. Iz Bunićeve danas izgubljene zbirke (kojoj Appendini donosi i naslov Iz prošastja zaludnjega vremena, a kako je, prema S. Žepiću, sâm B. kasnije okrstio svoje ranije pjesme), poznate su samo dvije: jedna pod naslovom Sedam opačina, u kojoj obrađuje poznati motiv o potomstvu »vraga i hudobe« (objavljena u Književniku, 1864, str. 249–250); od 22 stiha druge pjesme, U pohvalu Cvijete Zuzorićeve, samo 10 prvih stihova pripada Buniću. Sačuvane su i dvije njegove pjesme u smrt Mavra Vetranića i Saba Bobaljevića. Najobimnije i najvrednije Bunićevo djelo jest njegova tragedija Jokasta, zapravo prijevod Euripidove tragedije Feničanke, ali prema talijanskoj preradi Lodovica Dolcea (Giocasta), koju je ovaj pravio prema jednoj latinskoj preradi. Bunićeva verzija sa 2958 stihova, većinom dvanaesteraca i osmeraca, ali i drugih ritmova, nastala je u općoj atmosferi pojačanog prevodilačkog rada kod nas, na čemu su se istaknuli i drugi njegovi suvremenici Dubrovčani (npr. Dominko Zlatarić, Frano Lukarević Burina, Savko Gučetić Bendevišević). Misli se ipak da je B. zagledao i u grčki original, a unio je i neke svoje umetke. Čini se da je krajem XVI st. B. sudjelovao i u glazbenom životu svoga grada. Njemu je (uz Nikolu Iva Gundulića i Marka Tome Basiljevića) »magister capellae« u Dubrovniku Lambert Courtoys st. posvetio svoju zbirku madrigala (Venecija 1580), pa se pretpostavlja da bi autor talijanskih tekstova tih madrigala mogao biti Miho (M. Demović). — Bunića su kao pjesnika hvalili već spomenuti suvremenici. Nikola Vitov Gučetić u svojoj knjizi Dello stato delle Repubbliche (Venezia 1591) smješta ga među najbolje dubrovačke pjesnike. Biograf S. M. Crijević naziva ga izvrsnim pjesnikom (poeta eximius). Od novijih povjesničara M. Kombol primjećuje da je njegova Jokasta »djelomično čitka, iako nema snažnijih stilskih odlika«, dok N. Batušić kao Bunićevu zaslugu ističe njegovu namjeru da svoju preradu što bolje prilagodi izvođenju.

LIT.: S. Slade: Fasti litterario-ragusini. Venetiis 1767, passim. — F. M. Appendini: Notizie istorico-critiche sulle antichita, storia e letteratura de’ Ragusei, 2. Ragusa 1803, 223. — A. Pavić: O dubrovačkih prevodiocih gerčkih tragedijah Vetraniću, Buniću i Lukareviću. Izvěstje Kraljevske gimnazije varaždinske, 1867, str. 9–10. — F. Rački: Miho Bunić Babulinov. Životopisi (u: Pjesme Miha Bunića Babulinova, Maroja i Oracija Mažibradića, Marina Burešića. Stari pisci hrvatski, 11. Zagreb 1880, str. V–IX). — S. Žepić: Izdanje (Ibid., str. XV). — A. Leskien: Zur Jokasta des Miho Bunić. Archiv für slavische Philologie (Berlin), 1881, V/4, str. 628–631. — T. Maretić: Zur Autorschaft einiger Dichtungen der älteren kroatischen Literatur. Ibid., 1883–84, VII/3, str. 414. — P. Kreković: Zur Autorschaft einiger, im 11. Bande der Stari pisci hrvatski gedruckten Gedichte. Ibid., 1893, XV, str. 391–392. — P. Kolendić: Tri doslije nepoznate pjesme Dum Mavra Vetranića. Srd, 4(1905) str. 54. — Isti: Ko je Miho Bunić Babulinović? Prilozi za književnost, jezik istoriju i folklor, 1928, VIII/1–2, str. 238–244. — I. Đurđević: Biografska dela. Beograd 1935, 7, 87, 100–101, 253–254. — M. Brlek: Rukopisi Knjižnice Male braće u Dubrovniku, 1. Zagreb 1952. — M. Majetić: Euripidov utjecaj na Držića i Bunića. Živa antika, 13–14(1964) str. 211, 215, 224–226. — S. Crijević: Bibliotheca Ragusina, 2/3. Zagreb 1977. — N. Batušić: Povijest hrvatskoga kazališta. Zagreb 1978. — L. Županović: Stoljeća hrvatske glazbe. Zagreb 1980. — M. Demović: Glazba i glazbenici u Dubrovačkoj Republici od početka XI do polovine XVII stoljeća. Zagreb 1981, 146–147. — Ž. Puratić: Horacijeva oda III 9 u starijim i novijim hrvatskim i srpskim prepjevima. Živa antika, 32(1982) 1, str. 105–106.
 
Nikica Kolumbić (1989)