BUNIĆ LUKOVIĆ, Pijerko

BUNIĆ LUKOVIĆ, Pijerko (Pero, Petar, Pjerko), dramski pisac, pjesnik i pripovjedač (Dubrovnik, 14. XII 1788 — Dubrovnik, 18. VII 1846). Djed mu Luko Mihov bio je pjesnik i prevodilac, otac Miho i brat Frano gorljivi borci za obnovu Republike (1813–15). I Pijerko je bio jedan od vođa pobune protiv Francuza u prosincu 1813, zadobivši tom prilikom teške rane. Nakon što je prizdravio, kratko vrijeme obavlja dužnost generalnog nadzornika zdravstva dubrovačkog okružja. Razočaran novom austrijskom vlašću, spoznavši da je nemoguće obnoviti Dubrovačku Republiku, napušta rodni kraj. Od 1815–24. boravio je u Egiptu (Kairo, Aleksandrija). God. 1824. došao je u Trst, gdje se iduće godine oženio djevojkom iz imućne barunske obitelji Marenzi. Kanio je emigrirati u Ameriku, ali se na zagovor roditelja i rodbine 1825. vratio u Dubrovnik. Tu je živio do smrti, baveći se pisanjem i poljoprivredom na svojemu imanju u Rijeci dubrovačkoj. Materijalno je oskudijevao, te je kao osiromašeni plemić dobivao novčanu pomoć od vlasti. Nekoliko se puta pokušavao zaposliti, ali bez uspjeha. God. 1841. ustaje protiv uvođenja desetine, poreza od kojega je dotada bio oslobođen dubrovački kraj. — B. je pisao brojne drame različitih žanrova (komedije, farse, tragedije, povijesne i didaktičko-pučke igrokaze), zatim prigodničarske, domorodne, ljubavne i satirične pjesme, popularne kolende, pripovijetke i pokoji članak. Bio je glazbeno obrazovan (svirao je violinu, violončelo i glasovir), a bavio se i skladateljstvom, pa je neke svoje pjesme sam uglazbio. Sačuvalo se oko 30 njegovih drama, pisanih dijelom na dubrovačkom govoru s talijanizmima, a pod utjecajem Goldonija i Kotzebuea. Poznate su po naslovima: Barov pir (nastala već u Egiptu 1821), Domaće ogledalo (1824–1836), Jačinto hvastalo, Bolje promišljeno nego namišljeno (1836), Stranoljublje Crnogoraca, Najzadnja naredba (1839), Knežev osud (1839), Župnik od Stravče (1840), Zlogovorni kriještalo (1840), Dobrodjelstvo Ludovika kralja ungarskoga i ljubav Tvrtka bana bosanskoga, Vrijedna domaćica (1841), Pero Lisica prozvan Salamun (1841), Privar gubi privarnika, Dalmatinski ribar oliti čista harnos (1841), Nenadana zgodba, Rat Dubrovčki sa Stjepanom hercegom Kosačom (1841), Muhamed II u Bosni, Rat Stjepana Koštromanića bana od Bosne su četiri brata Branivoja, Tri bosanska kralja (1842), Murat pod Biogradom (1842, nekompletna), Krunoslava u Carigradu, Zlodjelstvo oliti Anđe banica od Tesalije (samo početak), Razborita Škipić prezvan Amerikan, Slikotvorstvo (1842), Starac zaljubljen; Mornarsko vjerenje (1844), Dušogrižnost kralja Dragutina od Srbije (1844, nedovršena). Napisao je i dvije komedije na talijanskom: L’usuraio smascherato (Sanctus Blasius, 1941–1966, 11–15) i L’equivoco felice (prikazana u Dubrovniku 1845, tal. družina A. Vanzo). Gotovo sva navedena djela ostala su u rukopisima i to kao autografi (većinom u Naučnoj biblioteci u Dubrovniku, a poneka u Zbirci rijetkosti NSB u Zagrebu). Sam B. spominje i dosada nepronađene drame: Igrač, Marijana i Tri smiješne zgode. Zbog njegova dramskog rada Ilirska čitaonica u Zagrebu (on ju naziva Accademia letteraria illirica) namjeravala ga je postaviti za voditelja narodnog ilirskog kazališta, za koje bi on i pisao drame, ali se to nije ostvarilo. Ljudevit Gaj ga je osobno upoznao u Dubrovniku 1841. i otkupio mu pet drama. Tek nakon njegove smrti objavio mu je 1849. tri drame u Danici (Muhamed II u Bosni, Bolje promišljeno nego namišljeno i Stranoljublje Cárnogorca). Posljednje dvije su i izvođene u Zagrebu 1856. i 1862. B. je za života kanio izdati zbirku svojih drama pod naslovom Ilirsko kazalište (u 12 svezaka s 24 kazališna komada), ali pregovori s braćom Battara u Zadru nisu bili uspješni. Posebice je zanimljivo njegovo angažiranje oko narodnog kazališta. U prologu Ambrogio i Paše (uz dramu Vrijedna domaćica) u formi dijaloga priča o motivima svoga pisanja i o potrebi predstavljanja na domaćem jeziku. Pokušao je organizirati dramsku družinu »koja bi po svim državama slovinskim predstavljala na narodnom jeziku«, igrajući njegove komade. Kako je zamisao propala, B. je objavio neku vrstu oporučnog pisma u kojem razlaže svoje neostvarene planove (O narodnom igrokazalištu. Serbskij narodnyj list’, 1845, 12 i Zora dalmatinska, 1845, 34). — Već od ranih godina bavio se i pjesništvom, prevodeći najprije sastavke djeda Luke. Potom su nastale njegove ljubavne pjesme, od kojih je, primjerice, objavljena Pravedna ljubav (Danica ilirska, 1840, 14; potpisao se kao Ilir iz Dubrovnika). To je odjeknulo i izvan Hrvatske, pa mu se vojvođanski pjesnik Jovan Pačić obraća pismom i pjesmom (Serbiskij narodnyj list’, 1840, 20), na što mu je B. i odgovorio (Ibid., 1841, 6). Unatoč provincijskoj skučenosti B. je pažljivo pratio politička zbivanja u sjevernoj Hrvatskoj i Dalmaciji, a bilježi ih i stihovima (Prisvijetlomu Ludoviku Gaju uredniku Danice Zagrebačke, Ljudevitu Gaju kad je pohodio Dubrovnik, Domorodna dalmatinska poskočica, Zori dalmatinskoj i dr.). Pjesmom iz 1842. u počast Mihajla Obrenovića U hvalu Srbije pozdravlja osnutak Društva srpske slovesnosti u Beogradu (Zabavnik Narodne štionice Dubrovnik, 1885. i kalendar Dubrovnik, 1901). Kao odjek političkih prilika u Evropi, napeti odnosi Engleske i Francuske zbog osvajanja Alžira, nastala je 1844. njegova Pjesan vrh putovanja Luigia Filipa, kralja od Franče, u Ingliteru ili Pax mundi. Najzrelija su njegova ostvarenja šaljivo-satirične pjesme sa strukturom tradicionalnih začinki (primjerice Nekakvoj gospogji, koja se podnosi misleć da je još lijepa, Mladoj prijateljici, Istoj kad je nazvala mačka s pjesnikovijem imenom i dr.) te socijalno intonirana pjesma Ribarski razgovori. — Od proze ostala je u rukopisu šaljiva priča Povijest od Rijeke, dok je objavljena samo njegova Priča (u Zabavniku Narodne štionice Dubrovnik, 1885). B. se bavio i jezičnim pitanjima (Serbskij narodnyj list’, 1845, 12). Premda je pristao uz ideje narodnoga preporoda i bio zagovornik hrvatskog jezika, u pitanju pravopisa bio je neodlučan i zapravo nikada nije prihvatio Gajevu reformu (primjerice spis Sulla critica ortografia Illirica usata del sottoscritto). Objavio je i članak o rimskom toplomjeru (Zora dalmatinska, 1845, 9). Tiskan je dio njegovih sakupljenih narodnih poslovica (Zabavnik Narodne štionice Dubrovnik, 1885). — Suvremenici su ga cijenili i posvećivali mu prigodne pjesme, primjerice: B. Džamanjić, P. I. Sorkočević-Crijević, I. Bizar, M. Marinović, L. A. Sorkočević, J. Pačić i poslije iz sjeverne Hrvatske A. Palmović sonetom u kojemu veliča njegov patriotizam (Vienac, 1872, 30). — Manji je dio Bunićeva književnog djela objavljen (ponajviše u novije vrijeme, primjerice uz raspravu S. Kastropila i u Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1965, 28). Gotovo čitav opus sačuvan je u rukopisima u Naučnoj biblioteci u Dubrovniku, a nešto dokumenata o njemu ima u obiteljskom arhivu i u spisima austrijske uprave (Historijski arhiv u Dubrovniku). Nekoliko njegovih pisama nalazi se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (Lj. Gaju, A. Mažuraniću, S. Vrazu), u Historijskom arhivu u Dubrovniku te (pismo braće Battara iz 1842) u Naučnoj biblioteci u Dubrovniku. Tiskanje Bunićevih pjesama 1866. imalo je odjeka u književnoj kritici (A. Šenoa). U novije doba povećava se zanimanje za njegova dramska djela, iako se misli da nemaju veće vrijednosti (S. Kastropil, J. Ravlić, N. Batušić, B. Hećimović, G. Giesemann). Ipak, njegovi šaljivi i ljubavno-satirični krokiji nisu bez duhovito i vješto sročenih stihova (S. Kastropil, J. Ravlić, L. Paljetak), a posebno su dojmljivi opisi dubrovačkog krajolika. B. je zanimljiv kao jedan od najplodnijih hrvatskih dramskih pisaca u vrijeme kad južna Hrvatska nije imala istaknutijih književnika i u doba kad su dodiri između sjevernih i južnih hrvatskih krajeva postajali učestaliji, na čemu je i on nastojao.