BUNIĆ VUČIĆ, Ivan

traži dalje ...

BUNIĆ VUČIĆ, Ivan, (Bona, de Bona, Bonna, Buna, Dživo), pjesnik (Dubrovnik, početkom 1592 — Dubrovnik, 6. III 1658). Sin dubrovačkog plemića Sara Damjanova iz grane koja je uz prezime dodavala pridjevak Vučić (pogrešno Vučićević), i Dese, rođ. Martinušić, koji su uz njega imali još tri sina i četiri kćeri. Osnovnu i humanističku školu završio je u Dubrovniku, gdje su mu pored ostalih učitelji bili Pavao Andrijin, Petar Palikuća i Camillo Camilli. Pošto su mu rano umrla oba roditelja, ostala su mu na brizi malodobna braća i sestre, pod nadzorom očeve sestre Marije i majčine sestre Anice, koja je s njima zajedno živjela. U Veliko vijeće primljen je 22. IV 1611. Otada ga biraju u razne službe, najprije u manje (kaštelan, privatni i javni odvjetnik i dr.), potom na odgovornije (sudac za građanske sporove, član carinarnice, apelacije, providur i dr.) i najodgovornije (član Vijeća umoljenih i Malog vijeća), a pet puta bio je i knez Republike (1642, 1645, 1648, 1651. i 1657). Vlada ga je slala i u posebne misije. Tako je 1622. odlazio na Levant s važnim zadatkom da za Republiku nabavi žito, a u zapadne strane da bi se sreo s visokim mletačkim službenicima (1640. s vrhovnim mletačkim providurom Alojzijem Zorzijem te 1649. s providurom Dalmacije Leonardom Foscolom). Povjeravane su mu i delikatne misije: da na čelu jedne vladine komisije istraži uzroke nazadovanja dubrovačkog plemstva, pa i tajne, kao 1648, kad se s još dvojicom plemića imao pobrinuti da se makne jedan Bokelj koji je prema ocjeni vlade radio protiv interesa Republike. Stanovao je u velikoj kući u Lučarici, pored crkve Sv. Vlaha. God. 1624. oženio se Marijom iz imućne i ugledne plemićke obitelji Buća i s njom imao dva sina, Sara i Nikolu (koji su također bili pjesnici), te sedam kćeri. Upravljao je brojnim imanjima što ih je, nakon podjele s braćom 1624, posjedovao na Pelješcu, u Oskorušnom, na Šipanu i u Gružu. Kao i njegovi plemićki sugrađani, bavio se trgovinom iz koje je i u tim kriznim vremenima umio izvlačiti znatne dobiti. Dok je velik broj plemića uglavnom stagnirao, B. je uspješno poslovao, pa je naslijeđene posjede ne samo sačuvao već ih je i povećao. Ipak, život mu nije tekao lagodno. God. 1639. potres mu je do temelja srušio kuću, zbog čega se morao izložiti golemim troškovima i naporima da podigne novu zgradu, a 1644. umrla mu je žena, ostavivši mu na brizi devetero malodobne djece. U svojoj opširnoj oporuci, pored uobičajenih odredaba o raspodjeli svojih dobara, daje potanje upute svojim sinovima kako da žive, što najbolje karakterizira Bunićev mentalitet te otkriva ideal kakvom je težio. — Pisati je počeo vrlo rano. Njegovo glavno djelo – Plandovanja – plod je mladenačkih zanosa i bezbrižnosti, a Mandalijena pokornica nastala je u zrelijim godinama. Lirika Bunićevih Plandovanja nedvojbeno polazi od dubrovačke pjesničke tradicije, započete Ranjininim zbornikom koji je postao konvencijom svoj dubrovačkoj ljubavnoj poeziji daljnjih stoljeća; naslanja se i na liriku XVI st., osobito na onu Dinka Ranjine; istodobno, on je i na tragu onodobne talijanske poezije, prije svega one G. B. Marina i G. Chiabrere, ali i na motivici Petrarke i petrarkista, posredno i antičkih pjesnika, Anakreonta u prvom redu. Sve to vrijedi i za njegovu pastirsku, a na svoj način i za duhovnu i prigodnu poeziju. Novost u Plandovanjima prije svega je u raspoloženjima što rezultiraju iz novog rasporeda slika i novih motivsko-tematskih kombinacija, što je sve skupa izraz novoga, baroknog stila. Naslanjanje na petrarkističke motive često je Buniću samo polazište koje onda prekriva baroknim stilskim instrumentarijem, čime dobiva nova značenja i time trasira put novom senzibilitetu. Zbirka se sastoji od 75 ljubavnih pjesama, 5 »razgovora pastirskih«, 8 nadgrobnica (nadgroblja), 18 duhovnih pjesama i prepjeva triju psalama. Mandalijena pokornica kao religiozna poema novost je u žanrovskom pogledu; poticaj joj je u Tansillovim Lagrime di San Pietro i u drugim sličnim spjevovima, ali i u Gundulićevim Suzama sina razmetnoga. Dok Plandovanja najvećim svojim dijelom zrače radošću i čežnjom za uživanjem života, daleko od uobičajenih dnevnih briga, Mandalijena ima prvenstveno didaktičnu namjenu. Polimetričnost stiha, uz tradicionalni dvanaesterac i osmerac, te raznolikost strofičnog organiziranja izraz je novoga trenda kakav se tada njegovao u talijanskoj i francuskoj poeziji; ipak, prve je poticaje toj raznolikosti mogao B. vidjeti već u poeziji D. Ranjine, a i u Zoranićevim Planinama (Venecija 1569). Bunićev stil ma koliko polazio od naših petrarkista sasvim je barokno određen. Antiteze i ostale srodne mikrostrukture, kumulacije, nabrajanja, pa i apostrofe, glavni su stilski instrumenti njegove poezije, kako ljubavne, pastirske i anakreontske, tako i one nabožne i prigodne. Po ritamskoj orkestraciji koja sretno korespondira s nezadrživom mladenačkom strašću i žudnjom za uživanjem, Bunićeva lirika ide u red najviših dometa lirskoga kazivanja u starijoj hrvatskoj književnosti, takvoga koje graniči s artizmom, kakav je vidljiv još samo u Gundulića i kakav će se poslije javiti u I. Đurđevića. Za života Bunić je tiskao samo Mandalijenu pokornicu (nije se sačuvao nijedan primjerak prvih dvaju izdanja) i pohvalnicu Gunduliću i njegovoj Arijadni (Gospodin Dživo Sara Bunića pjesniku) što je tiskana uz samu Arijadnu (Ancona 1633). Plandovanja naprotiv ostala su u rukopisu sve do XIX st. ali u više od 30 rukopisa, manje ili više cjelovitih, što nedvosmisleno svjedoči da je njegova poezija kao književno djelo funkcionirala i prije svoga tiskanja. Od XIX st. naovamo tiskat će se veći ili manji broj njegovih pjesama u zbornicima, časopisima i antologijama. Dio pjesama objavio je M. Pucić u almanahu Dubrovnik 1849, a S. Žepić je 11 Bunićevih pjesama objavio pod imenom Horacija Mažibradića (Stari pisci hrvatski, 11). F. Kulišić je u svojoj studiji o Buniću objavio manju zbirku njegovih dotada neobjavljenih pjesama i prepjev dvaju psalama (iz rkp. 476 Knjižnice Male braće u Dubrovniku). Neke od tih pjesama (uz više neobjavljenih) objavio je ponovno B. Vodnik s kritičkom ocjenom Kulišićeva izdanja (Građa za povijest književnosti hrvatske, 8). Bunićeve su pjesme i prevođene na strane jezike. Pjesmu Bio je vidjeti tiskao je F. M. Appendini u Notizie istorico-critiche, 2 (Dubrovnik 1803) u izvorniku i u latinskom prijevodu Nikole Pucića; istu je pjesmu preveo na češki i tiskao F. I. Čelakovski, Čechoslav (Prag 1825) i poslije u knjizi Spisy básnické (Prag 1847). Pjesme Komu hoćeš, ma Ljubice i Skladno ti te narav mila prevela je na njemački Ida von Düringsfeld (Aus Dalmatien, 2. Prag 1857). — Osnovne podatke o pjesniku dali su već stari dubrovački biografi (Stijepo Gradić, Ignjat Đorđić, Sabo Slade, S. M. Crijević, F. M. Appendini). Medo Pucić uspoređuje ga s Anakreontom, a F. Kulišić, koji piše prvu monografiju o Buniću, s G. Chiabrerom i nizom antičkih pjesnika. I M. Kombol ističe kao Bunićev uzor G. B. Marina. D. Pavlović, u prvom cjelovitom prikazu njegova života na temelju arhivske građe, vidi njegove književne uzore u Zlatariću, Ranjini, Petrarki i osobito Marinu i njegovim učenicima. Marina ističe i M. Kombol, te Renate Lachmann, posebno na temelju motivske, stilske i žanrovske analize Plandovanja. Prvo kritičko izdanje Bunićevih djela priredio je 1971. M. Ratković, koji je u opširnom uvodu iznio neke nove biografske i bibliografske podatke, opisao sve poznate rukopise baveći se i problemom autorstva. Najnovije studije revaloriziraju Bunićevu poeziju analizom unutrašnje organizacije njegovih pjesama, stilskih postupaka te upućivanjem na direktne talijanske uzore (A. Stamać, F. Švelec, M. Tomasović i dr., posebno Dunja Fališevac u svojoj monografiji o pjesniku).

DJELA: Mandaliena pokornica. Ankona 1630; 1638² (prema I. Kukuljeviću Sakcinskom); Mnetiem po Ginammu 1659³; In Venezia si vende da Bartolo Occhi, 17054, Dubrovnik 18495. — Plandovanja (almanah Dubrovnik, 1849; fototipsko izd. Gedichte. München 1965). — Djela. Stari pisci hrvatski, 35. Zagreb 1971. — Plandovanja, Pjesni razlike, Mandalijena pokornica. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 14. Zagreb 1974.
 
LIT.: F. M. Appendini: Notizie istorico-critiche sulle antichita, storia e letteratura de’ Ragusei, 2. Ragusa 1803, 236, 272, 280. — M. Pucić (Orsat Počić): (Uvod) (uz: Plandovanja Ivana Bunića Vučićevića vlastel. dubrov. Dubrovnik, 1/1849, str. 5–24). — A. Fekonja: Dalmacija, cvet književnosti hrvatske XV–XVIII veka. Zora, 2(1873)17, str. 261–262. — N. Z. Bjelovučić: Janjinski rukopis Bunićevih pjesama. Vienac. 35(1903) 13, str. 423–424. — F. Kulišić: Dživo Bunić Vučićević. Wien 1909, Dubrovnik 1911. — B. Vodnik (B. Drechsler): Gjivo Bunić-Vučićević. Obzor ilustrovani, 2(1909) 1, str. 16 + 18; 17. I, str. 44 + 46–47; 31. I, str. 88–82 (90!); 14. II, str. 121–123. — Isti (B. Drechsler): Iz »Plandovana« Giva Bunića Vučićevića. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1915, 8, str. 229–246. — V. Tomanović: Sveta Marija Magdalena u talijanskoj i dubrovačkoj književnosti. Zapisi, 2(1928) II/1, str. 31–41; II/2, str. 97–107. — I. Đurđević: Biografska dela. Beograd 1935, 85, 151, 155, 239. — D. Pavlović: Parodije ljubavne i pastoralne poezije u dubrovačkoj književnosti. Godišnjica Nikole Čupića, 1936, 45, str. 47–53. — Isti: O postanku Bunićeve »Mandaljene pokornice«. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1938, XVIII/1–2, str. 46–50. — Isti: Ivan Bunić, dubrovački pesnik XVII veka. Givot. Ibid., 1939, XIX/1–2, str. 35–39. — Isti: Marinizam u ljubavnoj lirici Ivana Bunića. Glas SKA, 1940, 184, str. 249–274. — P. Kolendić: Izveštaj o naučnom radu na Primorju. Glasnik SAN, 1(1949) 3, str. 496–497. — D. Tschiževskij: Neue Lesefrüchte II, Nr. 14–15. Zeitschrift für slavische Philologie, 25(1950) 2, str. 312–329. — D. Pavlović: Iz književne i kulturne istorije Dubrovnika. Sarajevo 1955, 106–126, 129–130. — M. Pantić: Venac nepoznatih baroknih nadgrobnica iz prve polovine XVII veka. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1959, XXV/3–4, str. 263, 265, 270–272. — Isti: Manji prilozi za istoriju naše starije književnosti i kulture (II). Nekoliko novih prinosa poznavanju Dživa Bunića. Zbornik istorije književnosti, 1960, 1, str. 11–15. — A. Djamić: Pucićevo izdanje Bunićevih plandovanja. Filologija, 3(1962) str. 41–48. — I. Slamnig: Specifične crte hrvatske barokne poezije. Forum, 3(1964) 6, str. 876–881. — R. Lachmann: Einleitung (u: I. Bunić Vučićević, Gedichte. München 1965, str. V–XXX). — F. Švelec: Dvije njemačke rasprave o starijoj hrvatskoj književnosti. Kolo, NS 4(1966) 7, str. 77–83. — M. Ratković: Uvod (u: Djela Dživa Bunića Vučića. Stari pisci hrvatski, 35. Zagreb 1971, 5–68). — A. Stamać: Dživo Bunić Vučić u zrcalu metafore. Zbornik Zagrebačke slavističke škole, 2(1974) 2, str, 173–200; Slikovno i pojmovno pjesništvo. Zagreb 1977. — M. Tomasović: Bunićeve pozajmice i parafraze Petrarkinih stihova. Dometi, 7(1974) 4, str. 46–55. — Z. Kravar: Studije o hrvatskom književnom baroku. Zagreb 1975. — P. Pavličić: Petrarkistički elementi u hrvatskoj baroknoj poemi, melodrami i epu. Forum, 14(1975) 1/2, str. 59–63, 66–67, 69. — F. Švelec: Ivan Bunić Vučić (u: I. Bunić Vučić, Plandovanja, Pjesni razlike, Mandalijena pokornica. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 14. Zagreb 1975, 7–26). — W. Potthoff: Barokni platonizam u dubrovačkoj književnosti. Croatica, 7(1976) 7/8, str. 61, 63. — P. Pavličić: Žanrovi u hrvatskoj baroknoj književnosti (u: Hrvatska književnost u evropskom kontekstu. Zagreb 1978, 245–246, 253, 257). — Isti: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti. Split 1979, passim. — Z. Kravar: Funkcija i struktura opisa u hrvatskom baroknom pjesništvu. Zagreb 1980. — Isti: Varijante hrvatskog književnog baroka. Umjetnost riječi, 25(1981) 2, str. 135–136. — I. Slamnig: Hrvatska versifikacija. Zagreb 1981, 34–55. — D. Fališevac: Končetizam u Bunićevoj poeziji. Umjetnost riječi, 27(1983) 3, str. 145–162. — P. Pavličić: Ivan Bunić, Vrhu smrti (interpretacija). Ibid., str. 163–176. — D. Fališevac: Ivan Bunić Vučić. Zagreb 1987.
 
Franjo Švelec i Dunja Fališevac (1989)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i simboli

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

BUNIĆ VUČIĆ, Ivan. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/3182>.