BUROVIĆ

BUROVIĆ, pomorska obitelj iz Perasta, nastanjena također u Herceg- Novom i Kotoru. Pripadala je peraškom bratstvu Stojšića, koje je, prema mjesnom kroničaru Andriji Baloviću (u rkp. djelu Annali di Pirusto), u Perast doselilo iz Zete. G. Brajković navodi da je njihovo obiteljsko ime prvi put zabilježeno u dokumentu iz 1574. kao nadimak »Buro« (»Triphon de Zuanne Stoiscich sopra nome Buro«). Od XVII st. članovi obitelji navode se kao Burovići. U prvoj pol. toga stoljeća kreditirao je Nikola perašku općinu (u parnici s Kotorom oko prava na sudstvo). God. 1642. bio je peraški kapetan, a 1646. jedan od poslanika peraške općine u Veneciji. Prema Juliju Baloviću (u rkp. djelu Peraška kronika), spriječio je 7. VII 1647. u Napulju napad pobunjenika na napuljskog potkralja. Njegov grob s natpisom »Cap d Pasto Nicolo Buro Stoscich« i grbom bratstva Stojšićâ (s likom stolice) iz prve pol. XVII st. nalazi se u crkvi Opatije Sv. Jurja na otočiću pred Perastom. Grgur je 1641. bio peraški sudac, a 1648/49. kapetan. God. 1647. sudjelovao je zajedno s Nikolom u gušenju bune protiv napuljskog potkralja. Nikolin sin Tripo plovio je 1638–42. kao patrun prčanjske fregate, a zatim na svome galijunu. Pomorskom trgovinom bavio se i 1674. Njegov udio u obrani Perasta za turskog napada 1654. opjevan je u narodnoj pjesmi i istaknut u kronici J. Balovića. Tripov je sin pjesnik i pomorac → NIKOLA. I Nikolin je sin → LUKA bio pjesnik. Kao ratnik istaknuo se Ivan (umro 1729), sin Grgurov. Prije morejskog rata (1684–99) trgovao je s Turcima, koje je znao i kreditirati. Za rata posebno se istaknuo u osvajanju Herceg-Novog (1687) i u Hercegovini (1694). U poznim godinama sudjelovao je u mletačkom pokušaju osvajanja Ulcinja (1718). Mlečani su ga za ratničke zasluge nagradili već 1694. posjedom kod Trebinja, a 1695. posjedom u Zubcima. Bio je imenovan nadintendantom i guvernerom Herceg-Novog i njegova područja. Dobio je kuću u gradu i pretvorio je u palaču te znatan zemljišni posjed, a dukalom mletačkog dužda Alvisa Moceniga iz 1701. trajnu feudalnu investituru (potvrđeno 1706). Mocenigovim dukalom iz 1703. podijeljen mu je naslov »conte veneto«. God. 1721. primljen je i u kotorsko plemstvo (ta se kneževska grana obitelji nastanila poslije u Herceg-Novom i Kotoru). U njegovu je čast pjesnik Nikola spjevao tri pjesme, među kojima je Pohvala kavalijeru Ivanu Buroviću objavljena u antologiji Poezija baroka (Titograd 1976). U XVII i XVIII st. peraški su Burovići razvili pomorsku trgovinu u Jadranu i susjednim morima. Tako se 1685–89. spominje Vicko, koji je svojim dvama fregadunima prevozio žito i drugu robu. Napad tripolitanske fuste na brod kapetana Ivana Vickova (1703) prikazan je na slici (pripisuje se Tripu Kokolji) u crkvi Gospe od Škrpjela na otočiću pred Perastom. Između 1710. i 1736. zabilježeni su kao brodovlasnici i pomorski trgovci Krsto, Tripo, Staniša, Ivan Stanišin, Krsto Nikolin i dr. Tripo Antun bio je oko 1713. blagajnik crkve Gospe od Škrpjela. Sačuvana je njegova prepiska (rkp. Krsta Balovića, pohranjen u Nadžupskom arhivu crkve Sv. Nikole u Perastu). Krsto je 1754. bio kaštelan peraške utvrde, a istu dužnost obavljao je 1788. Tripo, koji je 1796. bio kapetan grada. Pukovnik i nadintendant hercegnovskoga područja Grgur Stanislav (Stanislav, umro 1775), uspješno je 1739. pregovarao s turskim vlastima u Hercegovini o obnavljanju prekinutih trgovačkih veza (nastojanjem Dubrovčana) hercegovačkog s bokokotorskim područjem. Iz njegova braka s Marijom, kćeri ruskog admirala Matije Zmajevića (Matijina majka bila je Jelena B.), potekao je Ivan Krstitelj Vicko (1734–1825), koji je nakon izumrća Zmajevića u muškoj lozi naslijedio njihov imetak s obvezom da se on i njegovi potomci nazivaju Burović Zmajević. God. 1825. potvrdile su mu austrijske vlasti plemstvo, a 1829. njegovim sinovima Ivanu Nikoli (rođ. 1774) i Ivanu Stanislavu (Stanislavu) Buroviću Zmajeviću (1780–1847), kojemu je plemstvo potvrđeno i 1838. On je bio jedan od istaknutih austrofila u Boki kotorskoj. Iako nije završio studij prava dobio je za prve austrijske vladavine dozvolu za obavljanje odvjetničke prakse u Kotoru. Vjerojatno je on onaj Burović koji je 1808, za francuske vladavine, bio pokrajinski delegat u Kotoru. Tada je bio i član kotorske masonske lože, ali se 1812. javno odrekao masonstva. Francuski vojni zapovjednik u Kotoru J. J. Gauthier zatočio ga je 1813. stoga što je odbio prihvatiti položaj zapovjednika građanske straže. Oslobođen je nakon odlaska Francuza u siječnju 1814. Te godine, za privremene vlade (Centralne komisije) dviju ujedinjenih pokrajina Crne Gore i Boke kotorske, bio je među Bokeljima koji su nastojali oko uspostave austrijske vlasti na području Boke. Kad su Austrijanci došli na vlast 1814, postavljen je za intendanta C. k. privremene intendance (»Intendenza Provisoria«) u Kotoru. Kasnije (do oko 1820) bio je okružni komesar u Zadru. Poznat je jedan njegov talijanski sonet (u zbirci Alcune poesie ed una prosa. Dubrovnik 1849). Istodobno djeluje i knez Ivan Vjekoslav Burović iz Herceg-Novoga. Studirao je pravo i doktorirao u Padovi, a potom se ondje i u domovini bavio odvjetništvom (do 1797). Na jednom od pokrajinskih kongresa (8. VII 1797) izabran je uz Luku Valerija za izaslanika Boke kotorske austrijskim vlastima, s ponudom o predaji bokokotorskog područja Austriji (s M. Rukavinom sreli su se u Splitu, a kasnije te godine borave u Zadru). Za prve austrijske vladavine u Boki bio je predsjednik Privremenog tribunala prve instance u Herceg-Novom, a od 1805. predsjednik istoimenoga upravno-sudskog tijela u Kotoru. Taj je položaj zadržao za ruske (1806/07), francuske (1807–14) i druge austrijske vladavine (od 1814) u Boki kotorskoj. Za francuske uprave bio je član kotorske masonske lože. Hanibal Burović (1754–1819) iz Herceg-Novog, frankofil, studirao je pravo i doktorirao u Padovi, a potom bio odvjetnik u Kotoru. Taj je posao radio bez naknade, pa je bio na glasu kao dobročinitelj. Za francuske vladavine u Boki bio je pokrajinski vicedelegat u Herceg-Novom (1807/08). Hektor Burović iz istoga grada bavio se trgovinom te je oko 1806. trgovao i na području Albanije. Tijekom XIX st. spominje se više članova obitelji u javnim službama u Boki i izvan nje. — U Arhivu Herceg-Novoga pohranjen je spis s popisom posjeda feuda Burović (s nacrtima). Djelu Julija Balovića Pratichae schrivaneschae (rkp. iz 1695. u Arhivu za znanstveni rad Istraživačkog centra JAZU u Splitu) priložena je zbirka crteža brodova (pripisuju se J. Baloviću; objavio C. Fisković) među kojima i nekih kojima su zapovijedali Burovići. U zbirci rijetkosti u NSB u Zagrebu pohranjeno je više dokumenata o Mariji Giuseppini Mircovich Co. Burovich de Zmajevich Fiorini i obitelji B. i jedno pismo Marije Giuseppine iz 1865 (zbirka Documenti dell’autenticita della spada di Pietro di grande 1719–1866). U Perastu je obitelj imala kuću u predjelu Penčić i jednu od obrambenih kula. Palača kneževskog ogranka u Herceg-Novom, koju je stekao Grgurov sin Ivan, stradala je u požaru 1807 (tada je uništena i biblioteka Andrije Zmajevića, vlasništvo ogranka Burović Zmajević) a obnovljena je početkom XX st.