ADŽIĆ, Kajo Andrija

ADŽIĆ, Kajo Andrija (Acxich, Ađić, Agjić, Agyich, Agyić), vjerski pisac i kulturni poslenik (Pleternica kod Slavonske Požege, 19. I 1805 — Slavonska Požega, 1. XII 1892). Nakon osnovnog školovanja u rodnom mjestu, polazio je gimnaziju u Zagrebu i Slavonskoj Požegi. God. 1823. postao je član franjevačke provincije Sv. Ivana Kapistrana. Filozofsku i teološku izobrazbu stekao je u franjevačkim učilištima u Našicama (1823–1825) i Baji (1825–1828) te na Sveučilištu u Budimpešti (1828–1831), gdje je položio ispit za profesora teologije. Predavao je moralno i pastoralno bogoslovlje na franjevačkim bogoslovnim školama u Mohaču (1831/1832) i Vukovaru (1832–1845). U Vukovaru je bio dekan bogoslovne škole i upravitelj mjesne pučke škole (1839–1845), a u Slavonskoj Požegi direktor gimnazije (1848–1852). Obavljao je upravne crkvene službe: bio je župnik i samostanski starješina u Vukovaru (1839–1845), gvardijan u Slavonskoj Požegi (1848–1851, 1852–1854, 1876–1878, 1880/1881), savjetnik provincijala Marijana Jaića (1845–1848), generalni vizitator svoje provincije (1866) i provincije Sv. Ladislava (1869) te provincijal (1857–1860, 1869–1872). — A. se kao pristaša iliraca pridružio hrvatskomu preporodnom pokretu. Dopisivao se s Lj. Gajem (pisma objavio V. Deželić), V. Babukićem, I. Kukuljevićem Sakcinskim, P. Preradovićem, A. T. Brlićem, V. Stefanovićem Karadžićem, a poslije s J. J. Strossmayerom i F. Račkim. Ideje preporoda i slavenske uzajamnosti izražavao je u svojim dopisima Serbskom lětopisu (1834, gdje je objavio Izrečenija mudri ljudi, a vjerojatno i izvod iz Čevapovićeve Recensio provinciae S. Joannis a Capistrano), te u listovima Danica (1836), Ilirske narodne novine (1836) i Serbskij narodnyj list’ (1838). Potpisivao se inicijalima te pseudonimima Pravko, Pravko Rodoljubić. Zapažanja o društvenom, kulturnom, privrednom i vjerskom životu u Slavoniji objavljivao je u listu Slavonac (1863). Priredio je i objavio Štijenja i Evangjelja, prvi lekcionar na hrvatskom jeziku u kojem su upotrebljeni dijakritički znakovi. Prvo izdanje (1851) pisao je ikavicom, a u drugom (1865) prihvatio je ijekavski govor radi jedinstva književnog jezika, iako je sâm držao »da na i izgovarati jest ljepše i za uho ugodnije«. Preveo je teološki priručnik Josepha Stapfa Epitome theologicae moralis i objavio ga u dva sveska pod naslovom Sastav bogoslovja dělorednog (Budim 1847). God. 1862. objelodanio je drame Ivana Velikanovića Dvije ćudoredne predstave (o Sv. Tereziji i o Sv. Margareti Kortonskoj), a na latinskom jeziku dao je tiskati asketske priručnike Octava seraphica (Budim 1871), Aemiliana Nieberlea i Manuale franciscanum (Budim 1872). U rukopisu je ostala njegova Crkvena povijest (594 str., u franjevačkom samostanu u Slavonskoj Požegi) koju nije dovršio »zbog slabosti očiju«. Pripisuje mu se rukopisna poema Veselje vilah ilirskih, ali je on sam zabilježio da su to stihovi bosanskog franjevca Martina Nedića. Sakupljao je građu iz domaće kulturne i crkvene prošlosti i mnogo radio na uređenju arhiva franjevačkog samostana u Slavonskoj Požegi.