Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BUVINA, Andrija (Gavina, Guvina, Gruvina), drvorezbar i slikar (Split, početkom XIII st.). Glavno i jedino sačuvano njegovo djelo jesu romaničke vratnice stolne crkve u Splitu iz 1214, što potvrđuje naknadno unesen zapis u rukopisnom kodeksu djela Historia Salonitana Tome Arhiđakona. Tu je B. nazvan slikarom, »pinctor de Spaleto«, pa se navodi i njegova slika Sv. Kristofora, vjerojatno freska koja se nalazila na Peristilu, spomenuta također i u jednom arhivskom izvoru iz XV st. Utvrđeno prezime, možda augmentativ od buha-buva, svjedoči o majstorovu slavenskom podrijetlu. Dvokrilne vratnice splitske katedrale (visine 5,30, širine 3,60 m) izrađene su od orahovine na podlozi od hrastovih dasaka. Imaju 28 četvrtastih udubenih polja (kaseta) simetrično raspoređenih u parovima po sedam na svakom krilu. Na sjecištima zajedničkog im okvira, optočenog reljefnom viticom lozice, izvedene su plastične kuglice. U srcolikiin svinućima lozice nižu se grozdovi s malim likovima berača plodova ili životinja koje trgaju, odn. ptica koje zoblju grožđe. U drugoj varijanti iz kružnog prepleta grančica izviru polulikovi stvarnog ili maštovitog obličja koji drže pupove i lišće. Svaka je kaseta još omeđena skošenim daščicama optočenim motivom akantusove povijuše antičkog nadahnuća, a ritmički je izmjenjuje geometrizirani pleter nalik predromaničkim klesarijama. Gustoća pravilnog ukrasa i njegova duborezna razvedenost ostvaruju, igru svjetla i sjena, što je nekoć pojačavala bikromija dekora dok su kasete bile pozlaćene. Na lijevome krilu vratnica odozgo prema dolje složeni su prizori iz Kristova djetinjstva i djelovanja – od Navještenja do uskrsnuća Lazara, a na desnome su prizori muke i smrti do Uzašašća. Tako je u četverostrukom nizu, preglednom poput slikovnice za srednjovjekovne vjernike, ostvaren ključni program kršćanske ikonografije. Poredak prizora objašnjava simboliku novozavjetnog ciklusa u cjelini kakva nije dana ni na jednome srodnom ostvarenju evropske stare umjetnosti. Vjerojatno je nadbiskup Bernard iz Perugie, koji je tada stolovao u Splitu, programirao sadržaj i izgled spomenika. Na vratnicama moguće je utvrditi nekoliko izvora majstorova nadahnuća: antiknu dekorativnu plastiku Dioklecijanove palače, poglavito okvire ulaza u Jupitrov hram-srednjovjekovnu krstionicu, i sam mauzolej, te poznavanje reljefa s rimskih sarkofaga u Dalmaciji. Otud potječe mjestimično odijevanje likova u legionarske oklope koji se izmjenjuju sa suvremenim srednjovjekovnim nošnjama. Slično je B. obogatio svoj arhaizirajući izraz predromaničkim motivom pletera. Time je dokazao živo poniranje u nasljeđe sredine, a ujedno i samostalno proširivanje iskustava romaničke umjetnosti na našem primorju. Podrobniji uvid u Buvinino umijeće pružaju cjelovite kompozicije figuralnih prikaza. Na njima se očituje dvojnost ikonografskih predložaka bizantske umjetnosti s primjerenom statičnošću u prikazivanju, te zapadnjačke narativnosti i razvijenije slikovitosti, što ukazuje da je B. sudjelovao u preobrazbi romanike na Jadranu koja se u XIII st. sve smjelije odricala bizantskih predaja. Njegov se rad u znanosti tumači pojmom pokrajinskog oblikovanja i činjenicom da je B. kao slikar na specifičan način shvaćao plastiku. Stoga su svi reljefi uz pojednostavnjenje sitnoplastičkih formi rezani u duhu dvodimenzionalnog uplošćivanja, a uz linearnu stilizaciju koja je oznaka ranoromaničkog kiparstva. Poštivao je zakon kadra pri gustom popunjavanju zadane površine, primjenjujući k tome tzv. hijeratsku perspektivu više negoli je pazio da likovi budu u stvarnim međusobnim razmjerima. Pozadine su plošne i uglavnom prazne, dok likovi izbijaju u prvi plan zaobljenom modelacijom. Mjestimično nužna arhitektura – dana u vidu pokućstva – naivno upućuje na zatvorenost prostora, a krajolici su svedeni na puke oznake kako se to i običavalo u ondašnjem prikazivanju okolice događaja iz vjerske povijesti. B. je, kao slikar po odgoju, neke prizore lišio ikonografski prilično važnih pojedinosti. Ne može se sa sigurnošću reći koliko je u tome bila odlučna riječ crkvenih glavara kojima se pripisuje zamisao cjeline, a koliko razina majstorova razumijevanja propisanih sadržaja. Čini se da on pri izvedbi nije imao predložaka, nego se osobnim iskustvom, što uključuje samosvojan odnos prema stvaralačkom poslu, upustio u izvršenje zadatka. Njegovo je djelo vrhunski domet našega srednjovjekovnog kiparstva iz početka XIII st. Uz osobni rezbarski rukopis B. je stvorio oblikovno uravnoteženu i plastički skladnu te vizualno nadasve efektnu cjelinu, zbog čega se vratnice splitske katedrale opravdano drže remek-djelom evropske romanike. Za nas su one dragocjene utoliko više što se na svijetu sačuvao posve malen broj sličnih spomenika. Drvena građa suodredila je uz ostalo likovni, pa – u užem smislu riječi – i stilski oblik vratnica kako u cjelini tako i u pojedinostima, ali su one prvenstveno ogledalo sposobnosti majstora. O njegovoj likovnoj moći svjedoči i činjenica da je utjecao na izraz suvremenih umjetnika u zavičaju. Na kamenoj plastici zvonika splitske katedrale, kao i na rezbarijama drvene ograde oltara iste crkve (poslije ugrađenih u korska sjedala), prepoznaje se njegov utjecaj. Po svemu tome B. se opravdano ubraja među vodeće umjetnike u srednjovjekovnoj Dalmaciji.

LIT.: D. Farlati: Illyricum sacrum, 1. Venetiis 1751, str. 441, 491; 3, 1765, str. 238–239, 466, 495, 502. — I. Kukuljević Sakcinski: Slovnik umjetnikah jugoslavenskih. Zagreb 1858, 97–98. — R. Eitelberger: Die mittelalterlichen Kunstdenkmale Dalmatiens. Wien 1884, 274–277, 283–284. — T. G. Jackson: Dalmatia, the Quarnero and Istria, 2. Oxford 1887, 46–51. — A. Dudan: La Dalmazia nell’arte italiana, 1. Milano 1921. — M. Vasić: Arhitektura i skulptura u Dalmaciji od početka IX do početka XV veka. Beograd 1922, 305–311. — P. Toesca: Storia dell’arte italiana, 1. Torino 1927. — C. Fisković: Drvena skulptura gotičkog stila u Splitu. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 51(1930–34)(1940!) str. 208–210. — Lj. Karaman: Buvinove vratnice i drveni kor splitske katedrale. Rad HAZU, 1942, 275, str. 1–96. — Isti: Andrija Buvina – vratnice splitske katedrale – drveni kor u splitskoj katedrali. Zagreb 1960.
 
Igor Fisković (1989)