GUČETIĆ, Ivan
traži dalje ...GUČETIĆ, Ivan (de Goze, de Gozze, Gotius, Gozze; Ioannes), pjesnik (Dubrovnik, 1451 — Dubrovnik, 11. III. 1502). Otac mu je umro kad je imao dvije godine, pa je brigu o njem i odgoj preuzeo stric Bartul. Preuzeo obiteljske trgovačke poslove, vratio dugove te oporukom znatan dio imutka ostavio u javne svrhe. Od 1471. član je Velikoga vijeća, sudac 1487, 1489. i 1496. te knez 1501. U dubrovačkome humanističkom krugu cijenjen kao vrstan poznavatelj latinskoga i grčkoga jezika. Posjedovao je bogatu knjižnicu s djelima Livija, Terencija, Priscijana, Aristotela (Etika), Donata, Nonija Marcela, Solina, Ovidija, Juvenala, Cicerona i dr. Kretao se u krugu T. Acciarinija, prijateljevao s M. Bečićem i S. M. Crijevićem, koji ga u posmrtnome govoru Oratio funebris in Ioannem Gotium hvali kao izvanredno talentirana pjesnika. O njegovu pjesnikovanju pohvalno je pisao i A. Poliziano, kojemu je slao svoje zbirke na ogled, a bio je u vezi i s B. Guarinijem i humanističkim krugom na dvoru d’Este u Ferrari. Crijević navodi da je G. prvi u domovinu donio atičku poeziju i Isokratovu retoriku te umijeće izražavanja na grčkome i latinskome jeziku, a pisao je i na hrvatskome: »Adde quod Illurico tot carmina nectare condis« (K tomu, tolike pjesme začinjaš ilirskim nektarom). Pred smrt je spalio tri svoje zbirke ljubavnih pjesama, pa se o njegovu umijeću može suditi tek iz navoda suvremenika. M. Franičević drži kako u Ranjininu zborniku »teško da ima njegovih pjesama«. Poznate su samo dvije Gučetićeve latinske prigodnice: pet dvostiha u pohvalu Jakovu Buniću, objavljenih na kraju Bunićeva djela De vita et gestis Christi (Rim 1526, str. 287) i devet dvostiha ugarsko-hrvatskomu kralju Vladislavu na kraju govora Panegyris Vladislao regi dicta, održanoga u kolovozu 1493. Tada je dubrovačko izaslanstvo, u kojem su, uz Gučetića, bili Frano Sorkočević i Stjepan Zamanja došlo u Budim izraziti kralju Ladislavu radost Dubrovnika što je 1490. preuzeo ugarsko-hrvatsku krunu i dobiti od novoga kralja potvrdu dotadašnjih prava i povlastica. G. je tekst poslao egerskomu biskupu Tomi, glavnomu kraljevu tajniku, i popratio ga pismom u kojem moli biskupa da mu dade svoj sud. Češki erudit Venceslav Rovné, tajnik Petra Rosenberga, češkoga potkralja, vjerojatno ga je tada prepisao. Tako se panegirik sačuvao u ostavštini obitelji Rosenberg u DA u Třeboňu (Ioannis Gotii legati Rhagusini Panegyris Vladislauo Hungarie et Bohemie regi, principi invictissimo dicta, Familiae Rosenbergicae Historica 3356), a objavili su ga 1971. Anděla Fialová i Josef Hejnic u Archivum Trebonense. Gučetićev pohvalni govor ima sve osobine panegirika kakav je u rimsku književnost uveo Plinije. G. odlično poznaje tradiciju panegirika, što dokazuje strukturom govora i općim mjestima, a pojedine slike i motive preuzima iz Plinija i iz zbirke Panegyrici Latini. God. 1497. održao je govor i pred napuljskim kraljem Fridrikom. Njegov besprijekoran latinski jezik i suvereno vladanje stilskim figurama bili su povodom Crijeviću da ustvrdi kako je držao izvrsne govore kojima je sebi i domovini priskrbio veliku čast (»loculentissimas habuit orationes, quibus et sibi et patriae non mediocri fuit honestamento«). Nije sačuvana njegova knjižica Delphinus, pisana, kako navodi Crijević, u nevezanu slogu, ali je njezin sadržaj – prijateljstvo dubrovačkoga ribara i delfina – poznat iz Crijevićeve pjesme Ad Ioannem Gotium, objavljene u zbirci U. Appendinija Carmina. Accedunt Selecta illustrium Ragusinorum poemata (Dubrovnik 1811, str. 202–204).
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.
GUČETIĆ, Ivan. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/33>.