CARIĆ, Juraj

CARIĆ, Juraj, splitsko-makarski biskup (Svirče na Hvaru, 20. IV 1867 — Split, 17. V 1921). Gimnaziju završio 1884. u Splitu. Na Bogosloviji u Zadru studira 1884–88, a 1888–91. nastavlja studij u Zavodu Sv. Augustina u Beču, gdje je postigao doktorat tezom Sanctorum patrum et theologorum scolasticorum doctrina de usura exponitur et vindicatur. God 1892–94. kateheta je na višoj gimnaziji u Zadru, a potom 1893–94. i predavač filozofske propedeutike. Uz to predaje 1892–93. crkvenu povijest i kanonsko pravo te 1894–96. dogmatiku i osnovno bogoslovlje na Zadarskoj bogosloviji. God. 1902–06. ravnatelj je zadarskog Sjemeništa Zmajević. God. 1906. imenovan je prepozitom Kaptola u Makarskoj i generalnim vikarom za područje Splitskoj biskupiji pridružene Makarske biskupije, a 8. prosinca iste godine zaređen je u Rimu za biskupa. God. 1910. doveo je milosrdnice iz Zagreba, koje su na njegov poticaj otvorile u Makarskoj prvu djevojačku srednju školu i dječji vrtić. Poslije smrti biskupa A. Đivoja C. preuzima 1918. Splitsko-makarsku biskupiju. Dana 24. X 1918, prije nego što je Hrvatski sabor raskinuo sve državno-pravne odnose s Kraljevinom Ugarskom i Carevinom Austrijom, uputio je poslanicu svećenstvu, kojom ga poziva da se pridržava naredbi Narodnog vijeća u Zagrebu. Budući da je velike dijelove istočne obale Jadrana zaposjela talijanska vojska, koja na zauzetim područjima ukida civilne vlasti, a sve koji joj se suprotstavljaju ili pokazuju sklonosti prema ujedinjenju južno-slavenskih zemalja internira u Italiju, C. razvija intenzivnu djelatnost protiv talijanskih pretenzija na Jadranu i politike realizacije Londonskog ugovora iz 1915. God. 1918. odlazi preko Rijeke u Zagreb te je 27–29. XI prisutan na Biskupskoj konferenciji, na kojoj dobiva suglasnost da kao crkveni poglavar najmnogoljudnije dalmatinske dijeceze izvan područja talijanske okupacije zastupa interese dalmatinskog svećenstva i stanovništva u suprotstavljanju talijanskim pretenzijama. Vraćajući se u Split, u Rijeci 2. prosinca predaje britanskom generalu Gordonu pismo za predsjednika britanske vlade D. Lloyda Georgea, a početkom siječnja 1919. obraća se pismom kralju Velike Britanije Georgeu V. U tim se pismima protivi proširenju područja koje zaposjeda talijanska vojska. Početkom 1919, upoznaje državnog tajnika kardinala P. Gasparija s teškom situacijom u krajevima pod talijanskom okupacijom te predaje memorandum papi Benediktu XV (prijepis u Trumbićevoj ostavštini, Arhiv JAZU). Iako se njegovi prijedlozi nisu podudarali s politikom Vatikana, na intervenciju Gasparija talijanske vlasti omogućuju Cariću da otputuje u Pariz na Mirovnu konferenciju. U Parizu boravi od 10. veljače do početka travnja 1919, gdje mu se pridružuju i ostala dva člana delegacije dr K. Eterović i don F. Bulić. C. u Parizu obavlja mnoge razgovore te upućuje niz pisama, promemorija i memoranduma ministrima vanjskih poslova SAD R. Lansingu, Velike Britanije A. J. Balfouru i Francuske S. Pichonu, Wilsonovom adjutantu E. M. Hausu te predsjedniku SAD W. Wilsonu, crkvenim dostojanstvenicima, američkom primasu kardinalu Baltimorea J. Gibbonsu, britanskom kardinalu F. Bourneu, maršalu F. Fochu i brojnim drugim ličnostima. Djeluje mimo Delegacije Kraljevine SHS, ali se savjetuje s A. Trumbićem i J. Smodlakom, a nakon svog memoranduma od 23. ožujka dolazi u sukob s Delegacijom. Pozvan je na njenu sjednicu, te mu je prigovoreno da slabi položaj Delegacije, jer se u jednoj točki razilazi sa službenim stavom. C. dopušta podjelu Istre: Italiji bi pripao zapadni dio i garancija njenih interesa u Rijeci. Napose uporno pokušava dobiti audijenciju kod Wilsona, što uz mnoge intervencije uspijeva pri kraju boravka u Parizu, 1. travnja. Opravdano je procijenio da će kod njega naići na najsnažniju podršku i potporu u rješavanju jadranskog pitanja u skladu s interesima novostvorene Kraljevine SHS. Zaista, Wilson se u deklaraciji od 23. travnja zalaže za takvo rješenje jadranskog pitanja, odbacujući talijanske prijedloge. No, nakon povlačenja Wilsona s Mirovne konferencije taj Carićev uspjeh nije imao veću važnost. Po povratku u zemlju u Rijeci saznaje za interniranje krčkog biskupa A. Mahniča u Italiju, upućuje pismo Bourneu. U Splitu C. 12. travnja ocjenjuje rezultate svoje misije puno povoljnijim nego što su to stvarno bili (Živojinović, Boban). C. je za života uživao glas istaknutog intelektualca, odličnog crkvenog govornika i pisca. Interes koji je pokazao u radu Grčko-slavenske i latinsko-slavenske (glagoljačke) knjige o papinoj vlasti (Almanah bohoslovcu slovanských v Rakouseku 1888.) za glagoljicu i slavenski liturgijski jezik bio je konstantan, tako da se i u memorandumu Papi 1919. založio za uporabu glagoljice i slavenskoga liturgijskog jezika. Surađivao je također u: Compte rendu du Congres scientifique international des catholiques tercu a Paris du 1er au 6eme avril 1891 (o A. Petriču), Narodni list (1900), List Biskupije splitsko-makarske (1906–21). Za Austro-Ugarske je odlikovan Ordenom za zasluge Crvenog križa II reda i Komanderskim križom reda Franje Josipa sa zvijezdama. Većina Carićevih pisama, promemorija i memoranduma nastalih u vrijeme borbe protiv talijanskih presizanja za istočnom obalom Jadrana nalazi se u arhivima State Departmenta i u rukopisnom odjelu Kongresne knjižnice u Washingtonu, Foreign Officea u Londonu te Ministarstva vanjskih poslova u Beogradu. Dio prijepisa nalazi se u Arhivu Jugoslavenskog odbora, Trumbićeva ostavština u Arhivu JAZU u Zagrebu. Pjesme u Carićevu počast napisali su J. Marinković i U. Crisomali.