Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

GUNDULIĆ, Ivan (Gondola, Plavčić, Plavković; Dživo, Giovanni, Johannes), pjesnik (Dubrovnik, 9. I. 1589 – Dubrovnik, 8. XII. 1638). Potekao iz vlastelinske obitelji; otac Frano Dživov bio je trgovac i dužnosnik u upravi Republike. Prezimena Plavčić i Plavković, koja se također javljaju uz Gundulićevo ime, rezultat su sečentističke mode prevođenja prezimena talijanskog odn. latinskog korijena. Nadimak Mačica dobio je pjesnik u mladosti, a ostao je i njegovim sinovima. Rodio se u palači u ulici Lučarica. Kada je napunio tri godine, brigu o njemu otac je povjerio skrbnicima, vjerojatno želeći izbjegnuti siromaštvo. Školovao se samo u Dubrovniku, završio je humanističku gimnaziju, a profesori su mu bili latinski pjesnik i prevoditelj Petar Palikuća i Talijan Camillo Camilli. Mogao je slušati i predavanja isusovaca S. Muzija, R. Ricasolija i B. Kašića, koji su nakon 1604, kada su utemeljili rezidenciju, u nekoliko navrata držali predavanja o poeziji i retorici u književnoj akademiji (Accademia di belle lettere). U Veliko vijeće ulazi 1608. te redovito obnaša dužnosti u upravnoj i sudskoj vlasti; 1615. i 1619. knez u Konavlima, 1634. izabran u Senat, neposredno pred smrt 1638. i u Malo vijeće. Često je izostajao sa sjednica upravnih tijela pa su mu izricane, a potom i opraštane, novčane kazne. Poslije majčine smrti 1627. pripala su mu imanja u Konavlima, u Župi i na Mljetu, kuće u Dubrovniku (u Širokoj, Rudanovoj i Grbinoj ulici). Kao »izvrstan pjesnik« postao je članom Akademije ispraznih (degli Oziosi) u Napulju. Pokopan je u obiteljskoj grobnici ispred velikog oltara u franjevačkoj crkvi. – G. je cijeli život proveo u rodnom gradu, u doba katoličke obnove. Kao mladić vjerojatno je posjećivao kuću N. Gučetića, pisca filozofskih i estetičkih dijaloga, utemeljenih na koncepcijama neoplatonizma. Između 1610. i 1620. piše melodrame, čije je naslove naveo u predgovoru djela Pjesni pokorne kralja Davida, spominjući svoj mladenački rad kao »porod od tmine«. Ta dramska »složenja« jesu: Galatea, Posvetilište ljuveno, Čerera, Kleopatra, Adon, Koraljka od Šira, Arijadna, Prozerpina ugrabljena od Plutona, Dijana i Armida, od kojih su sačuvana posljednja četiri. Za tekstove Dijane iArmide vjerovalo se (zbog kratkoće – svaki ima tek oko 90 stihova) da su samo odlomci, dok M. Rešetar nije dokazao da je riječ o cjelovitim tekstovima – dramskim prizorima. Analizom sačuvanih dramskih djela, kao i po naslovima izgubljenih, dokazano je da Gundulićev mladenački dramski rad nije izvoran: riječ je o prijevodima--preradbama u Italiji tada popularnih libretističkih drama: Arijadna je slobodan prijevod Arianne Ottavija Rinuccinija, ali u njoj ima i dosta samostalnih Gundulićevih umetaka; Prozerpina ugrabljena djelomice se podudara s epom De raptu Proserpinae latinskog pjesnika Klaudija Klaudijana; za Posvetilište ljuveno pomišljalo se da je možda prijevod pastirske igre Sacrifizio Agostina Beccarija, a za Koraljku od Šira pretpostavlja se da bi mogla biti prijevod-preradba pastirske igre Fili di Sciro Guidobalda Bonarellija. Po riječima samog autora, sve su se te drame »na očitijeh mjestijeh s velicijem slavam« prikazivale u Dubrovniku. Arijadna, tiskana 1633, izvođena je na sceni mnogo prije, vjerojatno o. 1615, pa tako, zajedno s Euridiče Paskoja Primovića, znači začetak žanra libretistički zasnovane tragikomedije u hrvatskoj književnosti. Arijadnu je prikazala – prema mnogim indicijama – družina mladih vlastelina. Razabire se to iz Gundulićeva pisma 4. IX. 1632. Marinku Frana Tudiševića, vlastelinu dubrovačkom, u kojem kaže da je ta drama »s velicijem slavam bila jur prikazana u našem Dubrovniku«. I Arijadna i Prozerpina ugrabljena obrađuju teme iz grčke mitologije: Arijadna je preinačen mit o kćeri kretskoga kralja Minosa, a Prozerpina tematizira Plutonovu otmicu Prozerpine, kćeri božice Cerere; zapleti u objema dramama temelje se na sukobu ljudskog i božanskog, pa se mogu tumačiti i alegorijski: Arijadna kao alegorija ovozemaljskog i onozemaljskog, s brojnim aluzijama na ondašnji dubrovački politički život, a Prozerpina kao alegorija cikličke obnove života. U Dijani se obrađuje mit o božici Dijani zaljubljenoj u Endimijona, dok dramski prizor Armida tematizira jednu epizodu Tassova Oslobođenog Jeruzalema. Gundulićeve melodrame pisane su različitim stihovima i strofama (najčešće u dvostruko rimovanim dvanaestercima i osmercima), a kao novina dramskog žanra javlja se zbor, čije su partije često lirsko-idilične. U predgovoru Pjesnima pokornim kralja Davida G. spominje da je, osim mladenačkih drama, pisao i pjesme. O tim njegovim »mnozijem i bezbrojnijem pjesnima taštijem i ispraznijem« ne zna se mnogo. Od Gundulićeve ljubavne lirike sačuvano je samo jedno neoriginalno djelo: pjesma Ljubovnik sramežljiv, u 73 osmeračka katrena, prepjev-preradba pjesme Amante timido, s dodatcima još dviju pjesama (Amante occulto i Amante costante) talijanskog pjesnika i Gundulićeva suvremenika G. Pretija. Pjesma, oblikovana kao fiktivni dijalog pjesničkog subjekta s pismom koje šalje svojoj dragoj, izgrađena je na motivici petrarkističke ljubavne lirike, a po stilskim osobinama – bogatstvu retoričkih figura – karakterističan je proizvod marinizma. Osim ljubavnih pjesama, izgubljene su i neke pjesme s drugačijom tematikom: zna se da je G. napisao pjesme o propasti porodice Komnena i u pohvalu V. Komnena (1663. ostale su netiskane zbog nedostatka potrebnih slova u mletačkoj tiskari). Među sačuvanim djelima za koja se ne može sa sigurnošću reći da su Gundulićeva, valja spomenuti devet kraćih pjesama što se nalaze u najstarijem sačuvanom rukopisu Osmana (1654). Neki od tih sastavaka mogli bi biti i odlomci izgubljenih drama, a neki su tekstovi lirske pjesme, s temama prolaznosti i nestalnosti života; po stilu, dikciji, stihu i estetskim dosezima mogu se pripisati Gunduliću. Ne zna se pouzdano je li njegova pjesma nadgrobnica U smrt Marije Kalandrice (objavljena kao Gundulićeva u Starim piscima hrvatskim, 9), premda bi mu po stilskim i estetskim vrijednostima mogla pripadati. Pretpostavlja se da su u prijepisima pomiješane dvije nadgrobnice, od kojih je jedna vjerojatno Gundulićeva, a druga iz pera njegova sina Šiška (P. Kolendić, F. Fancev). Pjesan visini privedroj Ferdinanda II. velikoga kneza od Toskane (u osmeračkim katrenima) panegirik je izgrađen na baroknom toposu o vladaru kao čovjeku koji posjeduje božanska obilježja, a glavna tema pjesme prepleće se s motivima veličine slavenstva i besmrtnosti slave. Prvo, u Rimu objavljeno, Gundulićevo djelo Pjesni pokorne kralja Davida (1621) posvećeno je »mnogo svitlomu gospodinu Maru Mara Bunića vlastelinu dubrovačkom«. U posveti pjesnik govori o svojim mladenačkim dramama i pjesmama te objašnjava zašto »pjesni pokorne« daje tiskati, nazivajući prepjeve psalama, za razliku od svojih mladenačkih djela, »zrak od svjetlosti«. Tumačen raznoliko, i kao izraz religiozne konverzije, i kao znak utjecaja isusovaca na pjesnikov duhovni život, i kao iskaz pjesnikovih estetskih gledišta, ali i jednostavno kao pokazatelj pjesnikova odnosa prema tisku, taj je predgovor vrijedan izvor podataka o pjesnikovu mladenačkom književnom radu, a ne može mu se nijekati ni značenje pjesnikova književnoestetskog i duhovnog ‘manifesta’: tu se pjesnik izrijekom deklarira kao »krstjanin spjevalac«. Pjesni pokorne kralja Davida sadrže prepjeve sedam pokajničkih psalama Davidovih (psalam 6, 31, 37, 50, 101, 129. i 141), koji su potkraj XVI. i u XVII. st. bili često prevođeni u hrvatskoj književnosti (S. Đurđević, Š. Budinić, B. Kašić, A. Vitaljić, I. Đurđević), i originalnu religioznu pjesan Od veličanstva božjeh. U prepjevima je G. ekstatičnu intonaciju i zanosni ton psalama vjerno prenio u hrvatski jezik i osmeračke katrene, svrstavši se u red ponajboljih hrvatskih prevoditelja psaltira. Pjesma Od veličanstva božjeh po sadržaju je i po temi interpretatio christiana cijelog kozmosa, nebeskih sfera, prirode, čovjekova bića, svega onoga što jest. Pisana u osmeračkim katrenima, s rimom ab ab, inspirirana filozofsko-teološkim strujama, od antičkih platoničkih i aristoteličkih, preko skolastičkih mističkih pa do novovjekih, ta pjesma pokazuje da je hrvatska sedamnaestostoljetna duhovna lirika uobličavala najsuptilnije i najuzvišenije filozofsko-teološke teme vrlo razrađenim apstraktnim filozofijskim leksikom i bogatim baroknim ornatom. Kao i prepjevi pokajničkih psalama Davidovih, ona je navijestila Gundulićevo zanimanje za teološko-religioznu problematiku. Osam mjeseci nakon Pjesni pokornih kralja Davida u Mlecima su objelodanjene Suze sina razmetnoga (1622). To je religiozna poema u tri »plača« koja obrađuje biblijsku parabolu iz Evanđelja po Luki o grešnom sinu koji se odmetnuo od oca, a kada se pokajao, bilo mu je oprošteno. Priča ima alegorijsko značenje: ocrtava nemarnost čovjeka prema Bogu i pristajanje uz grijeh, ali i put povratka Bogu. Poema je napisana u osmeračkim sestinama, s rimom ab ab cc, a generički nasljeduje talijanske religiozne poeme iz XVI. st.: Suze svetoga Petra Luigija Tansilla i Suze Marije Magdalene Erasma da Valvasonea. Tročlana struktura poeme (grijeh, spoznaja, pokajanje) simbolizira supstancijalnu teološku misao te nakanu da čitatelju kroz biblijsku parabolu i dramu čišćenja duše opiše put od grijeha do oprosta i navede ga na moralan život. Suze, naime, nisu samo prepjevana biblijska parabola: oblikovana kao iskaz samog pjesnika, s jedne, i biblijskoga grešnog sina, s druge strane, kao dvoglasni plač evanđeoskog sina i lirskog subjekta, poema je priča o egzistencijalnim, moralno-etičkim problemima svakog pojedinca. Kao književna vrsta, Suze sina razmetnoga izgrađene su na elementima svih triju književnih rodova: pričajući o razmetnom sinu, Suze nose elemente epskog, narativnog; iznoseći moralnu dramu subjektiviteta, Suze participiraju u dramskom rodu, a oblikujući više stanjâ subjekta i refleksije o moralno-teološkim pitanjima nego vanjske događaje u priči, poema nosi izrazite crte lirskog. Želeći obratiti duh od ljubavi prema ovozemaljskom k ljubavi prema Stvoritelju, poema je i teologija i filozofija praktična života, idejna braniteljica katoličke misli o mogućnosti spasa. U glavnu ideju utkane su i mnogobrojne motivske sastavnice karakteristične za barok (prolaznost ljepote i života, relativnost svega što postoji u vremenu, odnos fizičke i duhovne ljepote). Bila je uzorom kasnijim religioznim poemama u hrvatskoj književnosti (Bunićevoj Mandaljeni pokornici, Đurđevićevim Uzdasima Mandaljene pokornice i Kanižlićevoj Svetoj Rožaliji). Po stilu, Gundulićeva poema uzorno je djelo baroknog svjetonazora i baroknog načina pisanja, prije svega gomilanjem neobičnih i bizarnih metafora, nizanjem neobičnih pjesničkih slika i usporedbi, paradoksalnim zaključcima i intelektualiziranim obratima misli, raznim zvukovnim figurama, a ponajviše konstruktivističkim i končetoznim antitezama, paradoksima i oksimoronima, pri čemu do izražaja dolazi u seičentu toliko cijenjena domišljatost, inventivnost, oštroumnost i ingenioznost; tako poema nije samo vrhunac baroknog konceptualnog načina pisanja, vrhunac estetizacije književnog teksta u XVII. st., nego i remek-djelo stilskog umijeća u hrvatskoj književnosti uopće. Gundulićeva Dubravka pripada pastoralnoj dramskoj vrsti, proširenoj u doba renesanse i baroka; prikazivala se u Dubrovniku 1628, pa se pretpostavlja da je nastala sredinom trećeg desetljeća XVII. st. Radnja drame odvija se u pastoralnoj Dubravi, u mitsko vrijeme sreće i blagostanja, a pripovijeda o svetkovini slobode koja se slavi u Dubravi svake godine, a tom se zgodom vjenčaju djevojka i momak za koje suci izreknu da su najljepši i najplemenitiji par. Dramski zaplet stvara bogat, no ružan, na sceni nenazočan Grdan, želeći mitom dobiti Dubravku za sebe. No, sve završava sretno; neprilično vjenčanje sprečava bog ljubavi Lero, pa se Dubravka ipak vjenča za najboljeg momka, Miljenka. Narod slavi njihovo vjenčanje, a ujedno i svetkovinu slobode te se božici slobode na oltar prinose darovi i pjeva himna slobodi. Mitološko-pastoralni sadržaj Dubravke književna povijest tumači alegorijski: Dubrava označava sam grad Dubrovnik, pastirica Dubravka simbol je dubrovačke slobode i vlasti, Miljenko je alegorijsko obličje dubrovačkog plemstva, Grdan simbolizira obogaćeni sloj dubrovačkih građana. U glavnu dramsku radnju upleteni su i mnogi drugi fabularni motivi, na primjer motiv o ribaru koji dolazi iz Dalmacije i hvali slobodu Dubrave, Dubrovnika, ili pak neke smiješne epizode sa satirima i satiricama. U drami G. slijedi strukturu onodobne pastirske igre, udomaćene u Italiji i neobično omiljene u stoljeću u kojem su Guarinijev Vjerni pastir, Tassov Aminta i Sanazzarova Arkadija našli bezbroj sljedbenika i nasljeđivača. Strukturi klasične pastirske igre G. je dodao alegorijski politički smisao, te Dubravka nudi i koncept sretne, slobodne države, misao o sreći u takvoj političkoj tvorevini u kojoj, kao i u antičkom polisu, vladaju istina, ljepota i dobrota, i u kojoj je sve uređeno po zakonima božanske pravednosti. Polazeći od neoplatoničkih i utopističkih renesansnih i postrenesansnih koncepcija o idealnoj državi, G. je tradicionalnu pastirsku dramu obogatio dodatnim, prvenstveno političkim smislovima, te proširio konvencijama određene granice pastirskog žanra. Po svojim idealističkim političkim vizijama sretnoga grada-države, Dubravka je i svojevrsna utopija – ona je hvalospjev idealnom i idealiziranom društvenom uređenju, hvalospjev najboljoj od svih mogućih država, u kojoj vladaju božanska načela. Isto tako, Dubravka je i svojevrsni Gundulićev odgovor na neke društvene probleme Republike, prije svega aluzija na neprilične ženidbe: tradicionalist i legitimist, aristokrat G. ženidbu među različitim društvenim slojevima u drami prikazuje kao neprirodnu i protivnu Božjim zakonima; tako je društvena problematika u pastorali prikazana kao moralno-etički sukob. No, Dubravka se prije svega može odčitati kao politička drama koja postavlja pitanje slobodne države, negirajući mogućnost participiranja građanstva u dubrovačkoj vlasti. Dubravka je tročinska pastorala s korskim dijelovima u stihu (od peteraca preko osmeraca do dvanaesteraca), a dramska, dijaloška struktura protkana je narativnim (radnja se često samo prepričava) i često lirskim segmentima (zanosno opjevavanje ljubavi i ljepote, himničko iskazivanje sreće i blagostanja u Dubravi). U pastorali se prepleću različiti tonovi: češće oni uzvišeni, himnički, ali mnogo je prizora, osobito onih sa satirima i satiricama, u kojim se komično miješa sa smiješnim, lakrdijsko sa šaljivim, duhovito s parodičkim. Na razini kompozicije antitetičnost je temeljno načelo strukturiranja pastoralnog svijeta; pastirima i pastiricama suprotstavljeni su satiri i satirice, ljepoti je suprotstavljena ružnoća, božanskoj pravdi i pravednosti korupcija i pokvareni ljudski zakoni, zlatna stara vremena suprotstavljena su novim, punima poroka i mana, slobodi Dubrave suprotstavljeno je ropstvo Dalmacije. Razrješenjem dramskog sukoba, pobjedom božanskih zakona i sretnim vjenčanjem Dubravke i Miljenka, svi se sukobi razrješuju i pastoralu zatvara sretan, harmoničan kraj. Po navedenim elementima Dubravka je primjer baroknog oblikovanja teksta i estetizacije prikazanog svijeta, ona je i filozofija morala i idealna vizija društva, a njezin tvorac učitelj vrline i društvene pravednosti. U novovjekovnom hrvatskom kazalištu Dubravka je od 1888. standardnim djelom nacionalnoga klasičnog repertoara te je zahvaljujući redateljskim interpretacijama S. Miletića, J. Bacha (predstava u Maksimirskom perivoju 1913), višekratno B. Gavelle i T. Strozzija (Dubrovnik 1933. »prid Dvorom«) bila i podlogom mnogim scenskim istraživanjima u tradicionalnom i ambijentalnom nacionalnom glumištu. Glazbu za tu pastoralu skladali su I. Zajc, A. Dobronić, J. Gotovac i I. Malec. Već 1620. u posveti Pjesnima pokornim kralja Davida G. je navijestio da će prevesti Tassov Oslobođeni Jeruzalem i posvetiti ga poljskom kralju Zigmundu III. Ne zna se je li ga doista počeo prevoditi, no važan je podatak da je ep želio posvetiti poljskom kralju, koji je tada jedini bio sposoban oduprijeti se Turcima. Kako su 1621. počele u Dubrovnik stizati vijesti da Turci spremaju pohod protiv Poljske, a već u lipnju saznalo se i za ishod hoćimske bitke, G. je počeo pisati viteško-junački ep. Osman je ispjevan u 20 pjevanja, od kojih 14. i 15. pjevanja nema ni u jednom od mnogobrojnih rukopisa. Razlozi nepostojanja središnjih pjevanja epa tumačeni su različito i u vezi s tim vođene su u hrvatskoj književnoj povijesti mnoge polemike. Najzanimljivija je ona koja se vodila između A. Pavića, koji je zastupao tezu da je G. napisao zapravo dva epa (jedan o Osmanu, a drugi o Vladislavu, te ih onda pokušao spojiti u jednu cjelinu), i F. Markovića, koji je branio tezu o jedinstvenoj pjesničkoj zamisli epa. Aktualne povijesne podatke za ep G. je dobio od dubrovačke vlade, a podatke o povijesti poljske države prvenstveno od hrvatskih isusovaca koji su često boravili u Poljskoj, kao i iz djela V. Pribojevića De origine successibusqe Slavorum (Venecija 1532) i M. Orbinija Il regno degli Slavi (Pesaro 1601), a povijesne podatke o Turcima iz raznih historiografskih djela, prije svega iz djela L. T. Crijevića Commentariorum de rebus, quae temporibus eius … gestae sunt (Frankfurt na Majni 1603). Mijenjajući po tradicionalnim poetičkim normama vergilijanskog epa povijesnu istinu, G. je u Osmanu opjevao poljsko--turski sukob kod Hoćima (Chocim) 1621. i pogibiju mladoga sultana Osmana II. u Carigradu 1622. Tu bogatu suvremenu povijesnu građu G. je oblikovao u ep u kojem se razabiru tri glavne radnje: jedna pripovijeda o hoćimskoj bitki, druga o putovanjima dvaju turskih podanika (Ali-pašino putovanje u Varšavu da sklopi s Poljacima primirje i Kazlar-agino na Balkan da Osmanu nađe žene plemenita roda), a treća o pobuni janjičara u Carigradu i Osmanovu smaknuću. Za razliku od prethodne hrvatske povijesne epike, kao i talijanske, prvenstveno Tassa, koji je inače Gunduliću u mnogočemu bio pjesničkim uzorom, ep obrađuje aktualnu povijesnu temu, i to na moderan način, te se u njemu zrcale i suvremene političke doktrine o povijesti kao političkoj činjenici. Svu fabularnu građu G. je kompleksnim kompozicijskim postupcima strukturirao u ep radnja kojeg traje samo nekoliko mjeseci, a povijesnu građu isprepleo je mnogim fikcionalnim, mahom romantično-viteškim epizodama, po uzoru na Tassa; te epizode pripovijedaju o mladim i lijepim ratnicama koje se bore na jednoj ili drugoj strani i skladna su protuteža težini povijesnih zbivanja. U osmeračkim katrenima s rimom ab ab, u pjevanjima koja su sva otprilike iste dužine, G. je povijesna zbivanja opisao s pozicija kršćanina, Slavena i političkog legitimista te se u epu mogu odčitati elementi ideologije baroknog slavizma, koja je mogućnost oslobađanja Europe od Turaka vidjela u Božjoj promisli i katoličkom poljskom narodu, kao i ideologije dubrovačkog plemstva koje se protivilo svakom nelegitimnom rušenju vlasti. Prepletanje kršćanske eshatologije i modernog shvaćanja povijesti, promjene pripovjedačkih stajališta u odnosu na naslovnog junaka (od osude do sućuti), mnogobrojne refleksije o pitanjima odnosa pojedinca i društva, čovjeka i povijesti, naroda i vlasti, ljubavi i mržnje, vješto komponiranje epske građe u siže u kojemu je mnoštvo epskih radnji spretno integrirano u jedinstvenu epsku cjelinu, osmerački katren kao metrička jedinica dobro primjerena naraciji, stil bogat baroknim ornatom – sve navedeno čini Osmana klasičnim djelom hrvatske književnosti, epom koji je bio najvažnijim uzorom i epskim modelom cjelokupnoj hrvatskoj epici sve do A. Kačića Miošića. Rukopis Osmana koji je ostao nakon pjesnikove smrti ponio je u svijet njegov sin Frano, a danas je zagubljen. Iz tog rukopisa ep je prepisao Nikola Ohmučević, i njegov je prijepis, završen 15. IV. 1654. u Pragu, danas najstariji poznati rukopis Osmana. Dva pjevanja koja nedostaju u tom su prijepisu označena kao 13. i 14. pjevanje. Osim tog, sačuvano je još sedamdesetak prijepisa Osmana, a Đ. Körbler opisao ih je četrdesetak (Stari pisci hrvatski, 9). Pet je prijepisa iz XVII. st.: osim Ohmučevićeva, to su još Vatikanski, Valovićev, Adamovićev i Čingrijin. U jednom prijepisu iz XVIII. st., tzv. Kuljenu, koji sadrži mnoštvo sastavaka dubrovačkih pjesnika, uz prijepis Gundulićeva epa napominje se da je vlada središnja pjevanja izvadila iz epa, možda iz straha od naglašeno protuturskoga tona. Otkako je ep 1826. prvi put pripremljen za tisak, običaj je da se djelo objavljuje s dopunama središnjih pjevanja. Dopunjivači su: P. Sorkočević (u prvom izd.), drugi pjesnik, autor dopune budimskog izdanja, nije poznat, treći je M. Zlatarić, ali je njegova dopuna ostala netiskana sve do 1890, kada ju je u Vijencu objavio Đ. Šurmin. Za Matičino izdanje 1844. dopunu je napisao I. Mažuranić i otada se Osman izdaje s tom dopunom. Osman je jedno od rijetkih djela starije hrvatske književnosti koje je prevedeno na nekoliko jezika. Prvi je prijevod na talijanski iz pera V. Smeće, koji je ostao neobjavljen, a danas se ne zna gdje se nalazi. God. 1827. izlazi u Dubrovniku drugi talijanski prijevod Osmana iz pera N. Jakšića, a 1838, također u Dubrovniku, i treći, iz pera M. A. Vidovića. Na poljski je ep preveo 1826. T. Łubieński, ali se o tom prijevodu poslije ništa ne zna. Prvi je cjelovit prijevod Osmana na poljski iz pera K. Brzozowskog, ali je izgorio u Dresdenu. Tek 1934. izlazi u Varšavi cjelovit prijevod na poljski C. Jastrzębiec-Kozłowskog. Na češkom je izišao 1919–21. u Pragu prijevod J. Vinářa, na njemačkom prijevod Katharine von Pommer-Esche (Berlin 1918). Cjelovit je ep na latinski u heksametrima preveo V. Getaldić (Mleci 1865). Pjesnički jezik Gundulićeva opusa, štokavska jekavština s mnogim ikavizmima i nekoliko ekavizama, smatra se najbogatijim pjesničkim jezikom starije hrvatske književnosti. Po pjesničkim osobinama njegova djela pripadaju književnom baroku, razdoblju koje je, inspirirano talijanskim sečentizmom, u hrvatsku književnost unijelo rafiniran i biran pjesnički izraz, ispunjen mnogim metaforama, figurama dikcije i misli, domišljatim igrama i lucidnim končetoznim postupcima. G. je takav stil u svojim djelima bogato ostvarivao te je Suzama sina razmetnoga, Dubravkom, a ponajprije Osmanom, već za života postao pjesničkim uzorom i klasikom hrvatske književnosti. Kao klasičan pjesnik dubrovačke književnosti G. je zadobio u XIX. i XX. st. istaknuto mjesto u nacionalnim ideologijama te je – napose zbog srpskih svojatanja – postao simboličnim znakom hrvatskoga nacionalnog identiteta, pa je kao knez-pjesnik i na Bukovčevu svečanom zastoru koji prikazuje hrvatski narodni preporod (1895) u zagrebačkom HNK. U Dubrovniku je 1898. na Gundulićevoj poljani podignut pjesnikov spomenik (rad kipara I. Rendića).

DJELA: Piesni pokorne Kraglia Davida Go∫podina Giva Frana Gundulichia vlastelina Dubrovackoga. Romae, Apud Aeredem Bartholomaei Zanetti, 1621 (pretisak Zagreb 1990), In Venetia, Presso Marco Ginammi, 1630 (Venezia, Bartolo Occhi 1703), Dubrovnik 1828. – Su∫e sina ra∫metnoga Gospodina Giva Frana Gundulichia vlastelina dubrovackoga. V Mlezieh 1622 (pretisak Beograd 1979), V Bnezijeh Po Francisccu Broiollu 1670, In Venetia, Si vende da Bartolo Occhi, 1703 (prošireno izd. sa Sedam pjesnji pokornieh i Pjesan od velicjanstvaa Bo∫cieh). U Dubrovniku 1828. – Ariadna polu∫cjalostivo prika∫agne spjevano od gospara Giva Frana Gundulichja vlastelina dubrovackoga. Godiscta 1632. U Jakinu po Marku Salvionu, 1633, U Dubrovniku 1829, 1837. – Osman spjevagne vitescko Giva Gundulichja, vlastelina dubrovackoga. U Dubrovniku 1826, U Budimu 1827, Zagreb 1844 (29. izd. do 1996). – Gljubovnik srame∫cgliv gospara Giva Frana Gundulichja, vlastelina dubrovackoga. U Dubrovniku 1829, 1838. – Pjesan visini privedroj Ferdinanda II. velikoga kne∫a od Toskane gospara Giva Frana Gundulichja, vlastelina dubrovackoga. U Dubrovniku 1829, 1838. – Diana i Armida pjesanzi slosceni po gosparu Givu Fr. Gundulichja vlastelinu dubrovackomu. U Dubrovniku 1837. – Dubravka prika∫agne spjevano po Gosparu Givu Fr. Gundulichja, prika∫ano u Dubrovniku godiscta 1628. U Dubrovniku 1837, Novi Sad 1888, Zagreb 1888 (22. izd. do 1999). – Proserpina ∫cjalosno prika∫anje spjevana po Givu Franu Gundulichiu vlastelinu dubrovackomu. U Dubrovniku 1843. – Diela, 1–2. Zagreb 1844–1847. – Djela Giva Frana Gundulića. Stari pisci hrvatski, 9. Zagreb 1877, 19192, 19383. – Ivan Gundulić (izbor), 1–2. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 12–13. Zagreb 1964. – Najpotpuniji popis izd. Gundulićevih djela vidi u: Leksikon pisaca Jugoslavije, 2. Novi Sad 1979. i Gundulićev San, katalog izložbe. Zagreb 1989.
 
LIT.: A. Marković: Lettera del p. lettore Ambrogio Marcovich, Minore osservante, ad un suo amico sulla Osmanide di Gianfrancesco Gondola. Venezia 1826, 26. – F. M. Appendini: Versione libera dell’Osmanide. Ragusa 1827. – A. Veber Tkalčević (A. T.): Ivan Franjin Gundulić (predgovor). U: I. Gundulić, Osman u dvadeset pievanjah. Zagreb 1854, str. V–XXIX. – A. Rzążewski: Jan Gundulicz i poemat jego »Osman«. Varszawa 1868, 414–439. – A. Pavić: Kako se je izgubilo 14. i 15. pjevanje Gundulićeva Osmana? Obzor, 1(1871) br. 48–51. – H. Badalić: Kako je Gundulićeva »Osmana« popunio Sorkočević, a kako Mažuranić? Velebit, 1874, str. 235–246. – A. Pavić: O kompoziciji Gundulićeva »Osmana«. Rad JAZU, 1875, 32, str. 104–150. – F. Rački: Književne obznane. Vienac, 7(1875) 36, str. 584. – A. Pavić: Predgovor. U: Djela Ivana F. Gundulića. Stari pisci hrvatski, 9. Zagreb 1877, str. III–XVIII. – L. Zore: O kompoziciji Gundulićeva »Osmana«. Rad JAZU, 1877, 39, str. 151–192. – Isti: Književni pretres. Slovinac, 1(1878) 9, str. 90–91. – R. Brandt’’: Istoriko-literaturnyj razbor’’ poèmy I. Gunduliča Osman’’. Kiev’’ 1879. – F. Marković: Estetička ocjena Gundulićeva »Osmana«. Rad JAZU, 1879, 46, str. 78–105; 47, str. 129–221; 50, str. 96–175; 1880, 52, str. 1–140. – Isti: Estetičnoj ocjeni Gundulićeva Osmana spisu A. Pavića, primjetbe. Vienac, 11(1879) 21, str. 329–334. – A. Pavić: Estetična ocjena Gundulićeva »Osmana«. Zagreb 1879. – R. Kovačić: Zabavica novijim učenjima Gundulićevog Osmana. Slovinac, 3(1880) 24, str. 467–489. – A. Pavić: Gundulićev Vladislav. Rad JAZU, 1881, 55, str. 1–115. – L. Zore: Gragja za književno-poviestnu ocjenu Gundulićeva »Ljubovnika sramežljiva«. Ibid., str. 185–201. – Isti: Gragja za književno-poviestnu ocjenu Gundulićeve »Arijadne«. Ibid., 1882, 63, str. 129–189. – I. Broz (I. B.): Predgovor. U: Osman Ivana Gundulića s pjevanjima XIV. i XV. I. Mažuranića. Zagreb 1887, str. XII–XVI. – J. Milčetić: Talijanski i latinski prevodioci Gundulićeva Osmana. Izvješće Kralj. Velike gimnazije u Rieci (Fiume) koncem školske godine 1886/87. Zagreb 1887, 3–30. – T. Smičiklas: O postanku Gundulićeva Osmana. Smotra, 1(1887) 10, str. 593–609; Književna smotra, 5(1887) 11, str. 83–84. – F. Marković: O Dubravci, drami Ivana Gundulića. U proslavu Gundulićeve tristogodišnjice. Rad JAZU, 1888, 89, str. 1–24. – Isti: O Gundulićevoj Dubravci (predgovor). U: I. F. Gundulić, Dubravka. Zagreb 1888, str. VIII –XXXIX. – J. Pasarić: Dubravka. Vienac, 20(1888) 4, str. 55–59. – A. Trstenjak: Ivan Franjin Gundulić. Letopis Matice slovenske (Ljubljana), 22(1888) str. 101–131. – L. Zore: Alegorije u Gundulićevoj Osmanidi. Rad JAZU, 1889, 94, str. 199–236. – V. Kačanovskij: Novoe tolkovanie poèmy Osman”. Věstnik” slavjanstva (Kazan’), 1890, br. 5. – Đ. Šurmin: Zlatarićeva popuna Gundulićevu »Osmanu«. Vienac, 22(1890) 45, str. 721–723. (F. Supilo): Gundulićev spomenik. Crvena Hrvatska, 2(1892) 23, str. 1–2. – Isti (S.): Gundulić i Hrvati. Ibid., 3(1893) 24, str. 1. – Đ. Šurmin (Gj. Š.): Karakteristične crtice iz djela Dživa Gundulića. Vienac, 26(1894) 1, str. 15–18; 2, str. 34–36; 3, str. 42–44. – Isti: O rukopisu Gundulićeva »Osmana«. Ibid., 41, str. 656–658. – M. Šrepel: O Gundulićevim Suzama sina razmetnoga. Rad JAZU, 1896, 127, str. 102–140. – U. Talija: O Gundulićevoj »Proserpini ugrabljenoj«. Program C. i k. velike gimnazije u Dubrovniku, 1897/1898. Dubrovnik 1898, 3–18. – M. Šrepel: U. Talija, O Gundulićevoj Proserpini ugrabljenoj. Nastavni vjesnik, 7(1899) 3, str. 295–296. – A. Jensen: Gundulić und sein Osman, eine südslavische Litteraturstudie. Göteborg 1900. – M. Rešetar: Ein verloren gegangenes Gedicht und der Beiname des Ivan Gundulić. Archiv für slavische Philologie (Berlin), 23(1901) 1/2, str. 634–635. – L. Tomanović: O budimskom izdanju Gundulićeva Osmana. Brankovo kolo (Sremski Karlovci), 7(1901) 14, str. 432–436. – M. Rešetar: Die Metrik Gundulić’s. Archiv für slavische Philologie, 25(1903) 2, str. 250–289. – I. Scherzer: Gundulićev osmerac, osobito u Osmanu i Pavićeva teorija. Spomenknjiga o pedesetoj godišnjici opstanka C. kr. nautičke škole u Dubrovniku. Spljet 1903, 197–230. – O. Makovej: Beiträge zu den Quellen des Gundulic’schen »Osman«. Archiv für slavische Philologie, 26(1904) 1, str. 71–100. – N. Gjivanović: Nekoliko priloga literarnoj prošlosti dubrovačkoj. Prava Crvena Hrvatska, 1(1905) 28, str. 1; 31, str. 1–2; 36, str. 1; 40, str. 1–2. – P. Kolendić: Budimsko izdanje Gundulićeva Osmana. Srđ, 4(1905) 11/12, str. 469–486. – S. Banović: Gundulićev »Osman« i narodne pjesme. Hrvatsko kolo, 2(1906) str. 274–280. – N. Gjivanović: Prilozi za biografiju Đ. Fr. Gundulića. Srđ, 5(1906) 4, str. 183–185. – M. Medini: Gundulić i Dubrovnik. Dubrovnik, 16(1906) 31, str. 1–2; 32, str. 1–2; 33, str. 1–2. – B. Vodnik (B. Drechsler): O Gundulićevu panslavizmu. Obzor, 47(1906) 272, str. 1. – Isti (V-k.): Poljaci o Gunduliću. Savremenik, 1(1906) 1/3, str. 230. – M. Medini: Gundulićev »Osman« i narodne pjesme. Crvena Hrvatska, 16(1907) 2, str. 3. – B. Vodnik (B. Drechsler): »Atalanta« i »Pavlimir«. Nastavni vjesnik, 15(1907) 7, str. 481–489; 8, str. 561–573. – P. Karlić: Gundulićev »Vladislav – Osman« po prijepisu Ludovika Ferovića. Ibid., 18(1910) 9, str. 641–658; 10, str. 740–756. – Isti: Najstarije uređenje teksta Gundulićeva »Osmana«. Ibid., 20(1911–12) 1, str. 33–41; 2, str. 102–112; 3, str. 173–187. – Isti: Najstarije izdanje Gundulićeva »Osmana«. Obzor, 52(1911) 263, str. 1. – K. Šegvić: Izbor iz Gundulićeva »Osmana«. Zagreb 1911. – D. Vuksan: Zagrebački rukopisi Gundulićeva »Osmana«. Dan (Cetinje), 1(1911) 1/2, str. 31–46; 3/4, str. 51–65; 2(1912) 1/2, str. 36–48. – I. Milčetić: Berčićeva glagoljska zbirka u Petrogradu. Ljetopis JAZU, 1912, 26, str. 265–271. – Isti: Manji prilozi za povijest književnosti hrvatske. Gundulićev »Osman« u Vatikanskoj knjižnici. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1912, 7, str. 305–307. – D. Prohaska: Povijesna građa Gundulićeva »Osmana« u suvremenom izvještaju. Nastavni vjesnik, 21(1912–13) 3, str. 209–218. – K. Kovač: Ein Beitrag zur Biographie des Giovanni Francesco di Gondola. Archiv für slavische Philologie, 34(1913) 1/2, str. 239–245. – A. G. Matoš (A. G. M.): Dubravka. Obzor, 54(1913) 231, str. 1. – A. Pavić: Postanje Gundulićeva »Osmana« i glávâ 29–36 u Porfirogenitovoj De adm. imp. Zagreb 1913, 1–55. – Đ. Šurmin: A. Pavić, Postanje Gundulićeva Osmana. Nastavni vjesnik, 22(1913–14) 3, str. 206–208. – Đ. Körbler: Četiri priloga Gunduliću i njegovu »Osmanu«. Učitelji pjesnikovi, vrela, dopune i »najstariji« rukopis »Osmana«. Rad JAZU, 1914, 205, str. 135–220. – Š. Urlić: Još jedan nepoznati rukopis »Osmana«. Nastavni vjesnik, 23(1914–15) 3, str. 204–205. – Đ. Körbler: Još nešto o izvorima Gundulićevog »Osmana«. Rad JAZU, 1916, 212, str. 226–233. – A. Meyer: Gundulić i savremeni događaji. Izvješće gimnazije u Splitu za šk. god. 1915/16. Split 1916. – P. Karlić: Vatikanski rukopis Gundulićeva »Osmana«. Nastavni vjesnik, 28(1919–20) 1, str. 14–16. – Đ. Körbler: Predgovor. U: Djela Giva Frana Gundulića. Stari pisci hrvatski, 9. Zagreb 19192, str. III–CIV. – Isti: Dživo Frana Gundulića (predgovor). U: I. Gundulić, »Osman«. Zagreb 1919, 3–32. – R. Maixner-Ivanović: Francuski prijevod »Osmana«. Nastavni vjesnik, 29(1921) 7/8, str. 294–300. – M. Rešetar: Koje je godine postala Gundulićeva pjesma Ferdinandu II? Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (Beograd), 1922, II/2, str. 180–183. – S. Banović: Jedan nauci nepoznati rukopis »Osmana« i »Suza sina razmetnoga« i prigodnice »U smrt Marije Kalandrice« od godine 1748. Ljetopis JAZU, 1923, 37, str. 105–106. – A. Barac: Esej o Gunduliću. Mladost, 1(1923) 1, str. 16–18; 2, str. 16–18; 4, str. 11–13; 5, str. 16–18; 6, str. 11–13; 8, str. 18–19. – Isti: Knjiga eseja. Zagreb 1924, 26–61. – A. Cronia: L’influenza della »Gerusalemme liberata« sull’ »Osman« di Giovanni Gondola. L’Europa Orientale (Roma), 5(1925) str. 81–119. – P. Kolendić: Je li Gundulić napisao osmrtnicu Kalandrici? Glas Srpske kraljevske akademije (Beograd), 1927, 126, str. 61–73. – N. Đivanović: Život Gundulićev. Nova Evropa, 1928, XVII/5–6, str. 202–205. – K. Georgijević: A. Haler, Gundulićev Osman s estetskoga gledišta. Venac (Beograd), 14(1928–29) 8, str. 632–634. – P. Skok: Gundulićeva »Dubravka«. Vijenac, 6(1928) VIII/6, str. 266–269; 7/8, str. 329–335. – A. Haler: Gundulićev Osman s estetskog gledišta. Beograd 1929. – S. Banović: Obaranje dvojice najvećih hrvatskih pjesnika. Hrvatsko kolo, 11(1930) str. 205–245. – M. Malnerič: Mustafina majka i problem te pjesnički oblici »Osmana«. Narodna svijest, 12(1930) 15, str. 14. – Isti: Suze sina razmetnoga u svijetlu »moraliteta« (Moralités). Ibid., 19, str. 5. – P. Skok: Gundulić i Solomunova »Pjesma nad pjesmama«. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1930, X/1, str. 69–76. – A. Haler: Obaranje dvojice najvećih hrvatskih pjesnika. Riječ, 27(1931) 8, str. 6–9. – J. Pogonowski: Polonica w »Osmanie« Gundulicia, poemacie chorwackim kuczci Polski. Dzień Polski (Warszawa), 1931, 21. IV, str. 108. – M. Savković: Suze sina razmetnoga. Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva (Beograd), 12(1931/32) 6, str. 509–520. – J. Dayre: Notes et documents pour l’histoire littéraire de Raguse. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1932, XII/1, str. 76–82. – M. Savković: Kompozicija i ličnosti u »Osmanu«. Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva, 13(1932/ /33) 10/11, str. 913–920. – P. Skok: Beleške iz romansko-srpskohrvatskih književnih veza, Gundulićev Lero. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1932, XII/2–3, str. 13–18. – A. Vaillant: Trois dieux ragusains: Hoja, Lero, Dolerija. Ibid., str. 19–24. – F. Fancev: Dokumenti za naše podrijetlo Hrvatskoga preporoda (1790–1832). Građa za povijest književnosti hrvatske, 1933, 12, str. VII–XLVI. – Isti: Fragment dosada nepoznate epske pjesme »Osman«. Nastavni vjesnik, 42(1933/34) str. 237–249. – W. Parkott: Rękopisi i przekłady »Osmana« w Polsce (pogovor). U: I. Gundulić, Osman … poemat przełożyl Czesław Jastrzębiec-Kozłowski. Warszawa 1934. – M. Rešetar: I. Gundulić (predgovor). U: Ibid., str. 5–32. – M. Kombol: O maskeratach i grach pasterskich w Dubrowniku. U: A.Čubranović – Cyganka, I. Gundulić – Dubrawka. Warszawa 1935. – M. Rešetar: Odakle je Gundulić prevodio svoje Pjesni pokorne. Belićev zbornik. Beograd 1937. – J. Dayre (J. D.): A propos d’une traduction française inédite de deux chauts de l’Osman. Annales de l’Institut français de Zagreb, 2(1938) 5/6, str. 266–269. – Gundulićev zbornik. Zagreb 1938. – J. Heidenreich: Živý Gundulić. Československo-jihoslovanská revue (Praha), 8(1938) 8/10, str. 242–250. – Đ. Körbler: Predgovor. U: Djela Gjiva Frana Gundulića. Stari pisci hrvatski, 9. Zagreb 19383, 1–103. – V. Lozovina: Gundulić, the poet of the Ragusan Republic. Slavonic and East European Review (London), 17(1938) 49, str. 668–676. – R. Maixner (R. M.): La traduction française de l’Osman. Annales de l’Institut français de Zagreb, 2(1938) 5/6, str. 246–251. – Lj. Maraković: Dživo Franin Gundulić. Hrvatsko kolo, 19(1938) str. 25–35. – M. Rešetar: Predgovor. U: Djela Gjiva Frana Gundulića. Stari pisci hrvatski, 9. Zagreb 19383, str. VII–XII, 104–135. – A. Sorgo: Osman, analyse et traduction des chants VII, VIII et XVI. Annales de l’Institut français de Zagreb, 2(1938) 5/6, str. 252–265. – U. Talija (T.): Gdje je grob pjesnika Gjiva Frana Gundulića. Narodna svijest, 20(1938) 32, str. 3; 33, str. 2; 37, str. 3. – M. Vanino: Da li je Ivan Gundulić bio isusovački đak? Obzor, 78(1938) 187, str. 1–2; 188, str. 1–2. – A. Cronia: In margine ad una miscellanea gondoliana. Rivista dalmatica, 20(1939) 3, str. 52–63. – I. Esih (ie.): Ideja Dubravke i Dubrovnik u razvitku hrvatske književnosti. Jutarnji list, 28(1939) 9710, str. 5–6. – N. Gjivanović: Niz bilježaka sa nekim novim a manje poznatim važnim arhivskim podacima, naosob o Gundulićevu rodu i porodici, iz XV–XVIII v. Narodna svijest, 21(1939) 51/52, str. 35–40. – Lj. Maraković: Gundulić. Hrvatska prosvjeta, 26(1939) I/3, str. 5–7. – D. Pavlović: Ivan Gundulić kao pesnik. Srpski književni glasnik (Beograd), 1939, LVI/6, str. 423–427. – A. Petravić: Gundulićev »Osman« prepjevan u bugarštice. Obzor, 79(1939) 2, str. 1–2. – S. Petrov: Dvostruki jubilej Ivana Gundulića. Nova revija, 18(1939) 1, str. 77–88. – M. Rešetar: Kojega je dana umro i gdje je sahranjen Gundulić? Dubrovnik, 26(1939) 17, str. 1–2. – J. Tadić: Dubrovnik za vreme Điva Gundulića. Srpski književni glasnik, 1939, LVI/4, str. 275-282. – I. Sekulić: Analitički momenti Ivana Gundulića – Suze sina razmetnoga. Pregled, 14(1940) XVI/200–201, str. 401–402. – Lj. Babić: Napomene uz scenografske nacrte Gundulićeve »Dubravke«. Novosti, 35(1941) 1. II, str. 15. – S. Batušić: Dubravka pred kneževim dvorom. Ibid., str. 14. – J. Benešić: Nekoliko riječi o Osmanu. Ibid., str. 16. – M. Rešetar: Glavne osobine Gundulićeva jezika. Rad HAZU, 1942, 272, str. 1–44. – Isti: Pjesme pripisivane Gunduliću. Ibid., str. 45–66. – A. Haler: I. Gundulić (predgovor). U: I. Gundulić, Dubravka, Suze sina razmetnoga. Zagreb 1944, 7–19. – M. Deanović: Frano Dživa Gundulića i njegov put u Moskvu 1655. Starine, 1948, 41, str. 7–59. – A. Angyal: I. Gundulić. Orbis Litterarum (København), 6(1949) 1/2, str. 52–69. – P. Kolendić: Izveštaj o naučnom radu u Dalmaciji. Glasnik SANU (Beograd), 1(1949) 3, str. 50. – S. Musulin: Poljaci u Gundulićevom »Osmanu«. Rad JAZU, 1950, 281, str. 101–207. – V. Sečkarev: Zur Frage der Originalität und Entstehungszeit von Gundulić’s Prozerpina ugrabljena. Zeitschrift für slavische Philologie (Leipzig), 1950, 20, str. 1–3. – A. Barac: Gundulić u svijetlu njemačke nauke o književnosti. Republika, 8(1952) 10/11, str. 309–311. – J. Pogonowski: »Świadomść« słowiańska i słowianofilstwo Jana Kochanowskiego i Ivana Gundulicia. Sprawozdania Towarzystva Naukowego Katolickiego Uniwersytetu Lubelskiego, 1952, br. 1. – R. Samardžić: Borba Dubrovnika protiv mletačkih pokušaja da unište njegovu nezavisnost u XVII veku. Dubrovačko pomorstvo (spomenica). Dubrovnik, 1952, 367–386. – V. Sečkarev: Die Dichtungen Gundulić’s und ihr poetischer Stil. Bonn 1952. – F. Trogrančić: Storia della letteratura croata. Roma 1953, 138–175. – F. Švelec: O Gundulićevoj poeziji. Republika, 10(1954) 11/12, str. 933–942. – N. Ivanišin: Iskre iz Gundulićeva Osmana. Ibid., 11(1955) 5, str. 526–533. – M. Ratković: I. Gundulić (predgovor). U: I. Gundulić, Osman. Zagreb 1955, 7–28. – J. Ravlić: O prvom izdanju Gundulićeva Osmana (1826). Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 4–5(1955–56) str. 705–718. – Isti: Odraz domaće stvarnosti u dubrovačkoj književnosti – I. Gundulić i njegova Dubravka. Ibid., str. 323–354. – A. Cronia: Storia della letteratura serbo-croata. Milano 1956, 82–89. – A. Kolendić: Prvo izdanje Gundulićevih Suza. Pitanja književnosti i jezika, 3(1956) 1/2, str. 113–120. – P. Kolendić: Da li je Gundulić mogao napisati četiri pogrebne pesme Anici Dragi? Ibid., str. 17–21. – M. Pantić: Manji prilozi za istoriju naše starije književnosti i kulture: Nikola Ohmučević, pisar najstarijeg rukopisa Gundulićeva Osmana i rani sabirač narodne poezije. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1957, XXIII/3–4, str. 264–267. – Isti: Arhivske vesti o dubrovačkom pozorištu u doba Gundulića i Palmotića. Pitanja književnosti i jezika, 4–5(1957–58) 1, str. 65–75. – D. Pavlović: I. Gundulić (predgovor). U: I. Gundulić, Osman. Beograd 1957, 5–18. – V. K. Zajcev: Istoričeskaja osnova i idejnoe soderžanie poèmy I. Gunduliča Osman. Literatura slavjanskih narodov (Moskva), 2(1957) str. 120–143. – Isti: Poèma I. Gunduliča Osman v ocenke pol’skogo literaturovedenija pervoj polovini XIX. v. Filologičeskij fakul’tet. Serija filologičeskih nauk vypusk (Moskva), 34(1957) str. 137–151. – T. Ekman: The war of Chotin in literature. Dutch Contributions to the fourth international congress of slavistics Moscow. Amsterdam 1958. – J. Pogonowski: Kompozycja, styl »Osmana« I. F. Gundulicia. Sprawozdania Towarzystwa Naukowego Katolickiego Uniwersytetu Lubelskiego, 1958, 7, str. 171. – V. K. Zajcev: Gundulič v Rossii. Slavjanskie literatury. Sbornik statej. Leningrad 1958, 177–184. – Isti: K voprosu o narodnosti èpičeskoj poèmy I. Gunduliča Osman. Vestnik Leningradskogo universiteta, 1958, 8, str. 91–111. – M. Pantić: Venac nepoznatih baroknih nadgrobnica iz prve polovine XVII veka. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1959, XXV/3–4, str. 262–272. – Isti: Predgovor. U: Đ. Gundulić, Dubravka. Beograd 1960, 7–31. – J. Ravlić: Ocjene Gundulićeva Osmana i austrijski propisi za cenzuru prvog izdanja (1826). Radovi Instituta JAZU u Zadru, 6–7(1960) str. 97–135. – Isti: Odraz domaće stvarnosti u staroj hrvatskoj književnosti. Gundulićevi prvi radovi i njegova razvojna linija. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 8–9(1960–61) str. 337–372. – V. K. Zajcev: Èpičeskaja poèma Gunduliča Osman v horvackoj i serbskoj literaturah. Vestnik Leningradskogo universiteta, 1960, 20, str. 113–130. – A. Cronia: Ascendenze della Tirena di Marino Darsa nella Dubravka di Giovanni Gondola. Ricerche slavistiche (Roma), 1961, 9, str. 39–66. – J. Hamm: Gundulićeva »Sunčanica«. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1962, 28, str. 5–193. – D. Pavlović: Ivan Gundulić. Beograd 1962. – J. Ravlić: Prilozi proučavanju Gundulićeva »Osmana«. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1962, 28, str. 263–323. – M. Živančević: Z badań nad uzupełnieniem Osmana Gundulicia przez Mažuranicia. Pamiętnik Słowiański (Kraków), 12(1962) str. 157–177. – J. Ravlić: Predgovor. U: I. Gundulić, Suze sina razmetnoga, Dubravka, Ferdinandu Drugome od Toskane. Zagreb 1962, 5–30. – D. Pavlović: Dva manja priloga poznavanju života i rada I. Gundulića. Zbornik u čast Stjepana Ivšića. Zagreb 1963, 291–293. – R. Bogišić: Mustafina mati – jedan lik iz Gundulićeva Osmana. Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 1965, 7, str. 85–99. – M. Hraste: Jezik dubrovačke književnosti i Ivan Mažuranić. Kolo, 3(1965) 9/10, str. 398–403. – M. Pantić: I. Gundulić, Slezy bludnogo syna. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1965, XXXI/3–4, str. 280–281. – R. V. Pletnev: Dž. F.Gundulič i ego Slezy bludnogo syna (predgovor). U: I. Gundulič, Slezy bludnogo syna. Washington 1965. – N. Ivanišin: Osman Đ. Gundulića. Dubrovačke književne studije. Dubrovnik 1966, 5–26. – M. Pantić: Poetika Gundulićevog Osmana (predgovor). U: Đ. Gundulić, Osman. Beograd 1967, str. VII–LIII. – Z. Posavac: Estetika u Hrvata. Kolo, 6(1968) 10, str. 333–335. – H. Peukert: I. Gundulić’s Osman in Deutschland. Berlin 1969. – V. K. Zajcev: Èpičeskaja poèma (predgovor). U: I. Gundulič, Osman. Moskva 1969, 6–25. – H. Polenaković: Predgovor. U: I. Gundulić, Dubravka. Skopje 1970, 5–26. – M. Pantić: Manji prilozi za istoriju naše starije književnosti i kulture. Dva pisma Điva Gundulića. Zbornik Matice srpske za književnost i jezik (Novi Sad), 19(1971) 3, str. 382–388. – N. Pešut: Gundulićev Osman i narodna književnost. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1971, XXXVII/3–4, str. 263–278. – Ž. Bujas: Kompjuterska konkordanca Gundulićeva »Osmana«. Filologija, 7(1973) str. 35–59. – B. Letić: Jedan bosanski spev iz 17. veka o smrti sultana Osmana II. Pregled, 1973, 7/8, str. 963–976. – P. Pavličić: Neke zajedničke crte hrvatskih baroknih plačeva. Umjetnost riječi, 18(1974) 1, str. 21–40. – F. Švelec: Ivan (Dživo) Gundulić (predgovor). U: I. Gundulić, Suze sina razmetnoga – Dubravka. Zagreb 1974, 5–14. – R. Bogišić: Problem Gundulićeve Dubravke. Forum, 14(1975) 7/8, str. 115–149. – Ž. Bujas: Kompjutorska konkordancija Gundulićeva Osmana. Zagreb 1975. – J. Rapacka: Osman I. Gundulicia bunt świata przedstawionego. Wrocław–Warszawa–Kraków–Gdańsk 1975. – R. Bogišić: Uvod u studij Gundulićevih melodrama. Anali Historijskog odjela Centra za znanstveni rad JAZU u Dubrovniku, 13–14(1976) str. 407–418. – P. Pavličić: Judita i Osman kao tipovi epa. Umjetnost riječi, 20(1976) 4, str. 433–466. – Isti: Kojem književnom žanru pripada Gundulićeva »Dubravka«. Republika, 32(1976) 11, str. 1235–1251. – N. Kolumbić: Gundulićeve rane drame i formiranje njegove pjesničke ličnosti. Dani hvarskog kazališta, 4. Split 1977, 51–76. – Lj. Šifler-Premec: Osobitosti Gundulićeve »Dubravke« u okviru utopijskog mišljenja renesanse. Ibid., str. 77–94. – J. Vončina: Funkcija jezika u Gundulićevoj »Dubravci«. Ibid., str. 164–191. – Š. Vučetić: Gundulićevo mitološko prikazanje. Ibid., str. 238–251. – N. Batušić: Povijest hrvatskoga kazališta. Zagreb 1978, 96–104. – D. Fališevac: Ivan Gundulić. U: Hrvatska književnost u evropskom kontekstu. Zagreb 1978, 259–277. – Z. Kravar: Stil hrvatskoga književnog baroka. Ibid., str. 223–240. – P. Pavličić: Žanrovi hrvatske barokne književnosti. Ibid., str. 243–258. – M. Pantić: Iz književne prošlosti. Beograd 1978, 237–265. – P. Pavličić: Petrarkistički elementi u hrvatskoj baroknoj poemi, melodrami i epu. U: Petrarca i petrarkizam u slavenskim zemljama. Zagreb–Dubrovnik 1978, 379–390. – R. Bogišić: Književne rasprave i eseji. Split 1979, 135–165. – P. Pavličić: Neke zajedničke crte baroknih plačeva. Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti. Split 1979, 105–128. – Z. Kravar: Funkcija i struktura opisa u hrvatskom baroknom pjesništvu. Zagreb 1980. – A. Flaker: Gundulićev model likovnog baroka. Festschrift für Nikola R. Pribić. Neuried 1983, 113–124. – A. Newman: Tropes and the Baroque in »Suze sina razmetnoga«. Ibid., str. 203–218. – H. Rothe: O žanru Gundulićeva »Osmana«. Dometi, 16(1983) 1/3, str. 67–78. – F. Švelec: Barokni epovi s historijskom temom u hrvatskoj književnosti. Zadarska revija, 32(1983) 2/3, str. 97–106. – M. Pantić: Susreti s prošlošću. Beograd 1984, 159–197. – R. Bogišić: Drame Ivana Gundulića. Republika, 41(1985) 2/4, str. 126–134. – H. Rothe: Unutrašnja forma u književnom baroku slobodnog grada Dubrovnika (Ivan Gundulić, »Suze sina razmetnoga«). Croatica, 16(1985) 22/23, str. 55–81. – Z. Bojović: Osman Dživa Gundulića. Beograd 1986. – D. Fališevac: Barokni postupci u kompoziciji Gundulićeva Osmana. U: Književni barok. Zagreb 1988, 247–291. – S. P. Novak: Piacularium psalmorum Gundulae. Forum, 27(1988) 7/8, str. 154–160. – R. Bogišić: Humanizam Ivana Gundulića. Republika, 45(1989) 7/8, str. 147–157. – Isti: Ivan Gundulić na razmeđu epoha. Dubrovnik, 32(1989) 3/4, str. 56–62. – F. Čale: O neobjavljenoj dopuni »Osmana«. Ibid., str. 8–15. – A. Česko: Neke poetičke i strukturne konotacije uz Gundulićevu Dubravku. Ibid., str. 73–79. – D. Fališevac: Stari pisci hrvatski i njihove poetike. Zagreb 1989, 212–236, 280–298. – Gundulićev san – Gundulić’s Dream (katalog izložbe). Zagreb 1989. – T. Kuljiš: Likovna dimenzija u Gundulićevu Osmanu. Forum, 28(1989) 9/10, str. 456–465. – L. Paljetak: Ivan Gundulić na crti razdiobe. Dubrovnik, 32(1989) 3/4, str. 68–72. – P. Pavličić: Dopjevi Osmana. Forum, 28(1989) 9/10, str. 436–455. – Z. Bojović: Dživo Gundulić »kralj ilirske poezije«. Beograd 1990. – D. Fališevac: Bartol Kašić i Ivan Gundulić. Croatica, 21(1990) 34, str. 63–84. – Ista: Kompozicija i epski svijet Osmana. Umjetnost riječi, 34(1990) 2/3, str. 155–175. – P. Pavličić: Kozmološki aspekti »Osmana«. Dubrovnik, NS 1(1990) 3/4, str. 5–19. – N. Batušić: Narav od fortune. Zagreb 1991, 109–156. – D. Fališevac: Hrvatska epika u doba baroka. Hrvatski književni barok (zbornik). Zagreb 1991, 199–220. – Z. Kravar: Das Barock in der kroatischen Literatur. Bausteine zur slavischen Philologie und Kulturgeschichte. Slavistische Forschungen (Köln–Weimar–Wien), 2(62)(1991) str. 103–134, 162–168, 192–198. – Isti: Svjetovi Osmana. Dubrovnik, NS 2(1991) 1, str. 101–123. – T. D. Kuljiš: O koloritu i pejsažu Ivana Gundulića. Ibid., str. 174–190. – J. Rapacka: Književno-kulturni kontekst poljske recepcije Gundulićeva »Osmana«. Ibid., str. 163–173. – S. Malinar: Gundulić prevodilac Girolama Pretia. U: Hrvatsko-talijanski književni odnosi, 3. Zagreb 1992, 17–48. – P. Pavličić: Antika u Gundulićevu Osmanu. Dubrovnik, NS 3(1992) 1, str. 69–98. – J. Matanović: Suze sina razmetnoga, Dubravka i Osman. U: F. Čale i J. Matanović, Novela od Stanca i Dundo Maroje – Suze sina razmetnoga, Dubravka i Osman. Zagreb 1993, 45–91. – S. Narančić Kovač: Trojna struktura Gundulićevih Suza sina razmetnoga. Zagreb 1994. – P. Pavličić: Ivan Gundulić. Barokni stih u Dubrovniku. Dubrovnik 1995, 30–61. – N. Badurina:Kritika mita Venecije i zlatnog doba u »Dubravci« Ivana Gundulića. U:Hrvatsko-talijanski književni odnosi, 7. Zagreb 2000, 37–60. – I. Grgić:Poetike talijanskih prijevoda Gundulićeva »Osmana«. Ibid., str. 87–126. 
 
Dunja Fališevac (2002)