CILIGA, Ante

CILIGA, Ante (Antun), političar i publicist (Šegotići kod Vodnjana, 20. II 1898). Od osme godine živi u Mostaru; gdje pohađa gimnaziju, koju napušta s razloga consilium abeundi. Zbog protuaustrijskog stajališta istjeran je početkom 1915. i iz VI razreda pazinske gimnazije. Kad je tijekom rata, zajedno s roditeljima, iseljen iz pozadine pulske ratne luke, završava gimnaziju u Brnu (1915–17). Početkom listopada 1918. upisuje se na Više gospodarsko učilište u Križevcima te ubrzo pristupa Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske i Slavonije i postaje tajnikom njezine mjesne organizacije. U doba prevrata član je Narodnog vijeća u Križevcima. U siječnju 1919. kao pristaša ljevice otcjepljuje se od Stranke, ali zbog intenzivne političke djelatnosti postaje sumnjiv policiji te bježi u Beč, a već u ožujku i travnju sudjeluje u revoluciji u Mađarskoj Sovjetskoj Republici. Početkom svibnja Jugoslavenska komunistička sekcija uputila ga je iz Mađarske na ilegalan rad u Kraljevinu SHS. Preko Osijeka i Zagreba – kraće vrijeme boravi u Varaždinu sudjelujući u poticanju vojničke pobune 23. VII 1919 – dolazi u Kočevje, gdje agitira za stvaranje ćelija Komunističke stranke. Policija mu ulazi u trag, pa se, upozoren, sklanja u Prag, gdje upisuje filozofiju na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta. Početkom 1920. osniva u Pragu Jugoslavenski marksistički klub i sudjeluje pri osnivanju Međunarodne federacije marksističkih studenata. Sredinom lipnja 1920. boravi u Šegotićima, neuspješno pokušavajući proširiti djelovanje Radničke komore u Puli prema unutrašnjosti Istre te održava tri konferencije za hrvatske radnike u Puli i javne skupštine u Medulinu, Valturi, Kanfanaru i Krnici. U jesen sudjeluje u radu pokrajinskoga socijalističkog kongresa u Trstu te provodi četiri mjeseca u koparskom i tršćanskom zatvoru. Nakon izlaska iz zatvora organizira s desetak članova partijsku organizaciju (odbor), stanovit ogranak KP Italije, nakon rascjepa Socijalističke stranke Italije u siječnju 1921. Noću 2/3. veljače fašisti iz Vodnjana neuspješno pokušavaju likvidirati Ciligu, uz još nekoliko istaknutijih Proštinara (Lj. Brgić i D. Čurković). C. s drugovima organizira seljačke straže radi onemogućivanja djelovanja fašista iz okolnih gradova te početkom travnja izbija Proštinska buna, sukob naoružanih seljaka i vojske, koja štiti fašiste. Nakon njezina sloma C. se preko Pule, Punta na Krku i Kraljevice uspijeva skloniti u Zagreb i preko Beča vraća na studij u Prag. Krajem 1922. kraće vrijeme boravi u Beču a potom dolazi u Zagreb, gdje završava studij i nastavlja djelatnošću u radničkomu komunističkom pokretu. Pet dana nakon sudjelovanja na križevačkoj županijskoj izbornoj konferenciji i postavljanja kandidata NRPJ-a uhapšen je u Zagrebu 21. II 1923. Dobiva izgon na 10 godina iz Kraljevine SHS, što uspijeva poništiti. U to vrijeme jedan je od urednika zagrebačke Borbe, od broja 29, u kojoj pod šiframa M. T. i M. B. T. sudjeluje u diskusiji o nacionalnom pitanju. Zauzima se tada za priznavanje makedonske nacije (vjerojatni utjecaj njegove supruge Lj. Volčeve) i suprotstavlja koncepcijama S. Markovića. Sredinom 1924. obranio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prvi doktorat iz marksističke filozofije O socijalno filozofskom aktivizmu Rudolfa Goldscheida: Kritika i obrana marksizma na području filozofije. U prosincu 1924. Centralni odbor NRPJ imenuje ga sekretarom Oblasnog sekretarijata u Zagrebu za Hrvatsku i Slavoniju, što je ujedno značilo da je imenovan i sekretarom Oblasnog sekretarijata KPJ za Hrvatsku i Slavoniju. God. 1925. član je Politbiroa KPJ; dobiva izgon iz Kraljevine SHS; 1925/26. u Beču je predstavnik CK KPJ te u tom svojstvu član Balkanske komunističke federacije. God. 1926. odlazi u SSSR, gdje do 1928. predaje na KUNMZ političku ekonomiju, povijest Zapada i povijest SKP(b). Tijekom diskusije Trocki–Staljin zajedno s još četrdesetoricom komunista iz Kraljevine SHS (tzv. sorok-odinovci) potpisuje pismo potpore Trockom. God. 1929. uhapšen je u Lenjingradu, gdje je predavao povijest Zapada na Filozofskom; fakultetu i dospio 1930–33. u logor kod Vjerhnje Uraljska. Budući da je imao talijansku putnicu, nakon sporazuma Staljin–Mussolini pušten je 1936. iz logora. Odlazi u Pariz i posvećuje svoj život, kako sam kaže, samo tome »da napakosti Sovjetskom Savezu«. Kada krajem 1937. dolazi u Jugoslaviju, uhapšen je u Beogradu, prebačen u Zagreb i ponovo izgnan iz zemlje; pa odlazi u Pariz. God. 1937. napada ga moskovska Pravda zbog trockizma; 1936–40. intenzivno surađuje u Novoj Evropi nizom članaka sa snažnim antikomunističkim nabojem o raznim aspektima života u SSSR-u pod Staljinom. Njegova pisma uredniku Nove Evrope M. Čurčinu objavljena su 1987. u Radovima Zavoda za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu. Nakon sloma Francuske, vraćajući se u domovinu, na putu iz Dubrovnika za Zagreb ponovno je koncem 1941. uhapšen u Sisku, prebačen u Zagreb i zatočen u Jasenovcu. Već polovicom siječnja 1942. pušten je iz zatvora i postaje urednik i suradnik Spremnosti. Sudjelovao je, uz T. Mortiđiju i M. Kus-Nikolajeva, u izradi priručnika Komunistička stranka. Nacrt razvoja i ustrojstva (1944). God. 1944. odlazi u Berlin, a u proljeće 1945. probija se u Švicarsku. Nakon rata živi u emigraciji u Rimu, gdje surađuje u antijugoslavenskom i antikomunističkom glasilu Bilten Hrvatske demokratske socijalne akcije, koje i uređuje od sredine sedamdesetih godina. Služi se nizom pseudonima i šifri: Tone Proštinar, Tone Valić, Baltić, Genčić i Jagić, A. A. Zadvornij u SSSR-u. — Ciligina revolucionarna djelatnost prekretne 1918/19. u Varaždinu, zatim 1920/21. u južnoj Istri te cjelokupna aktivnost do hapšenja u SSSR-u ocjenjuje se pozitivno, za razliku od njegova antikomunizma nakon 1936. Neki podaci o Ciligi mogu se naći u Arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu. Bavio se i književnošću; zbirka novela Štorice iz Proštine (Zagreb 1944), pisana na južnoistarskoj čakavštini – u Jasenovcu – ima, osim dokumentarne, i literarnu vrijednost. Ciligina antisovjetska i antikomunistička publicistička djela doživjela su prije i nakon II svjetskog rata više izdanja te bila prevođena na njemački, talijanski, engleski, španjolski i japanski jezik. Za I svjetskog rata zauzima se za ekavštinu u pulskome Hrvatskom listu. Surađuje u Borbi, Književnoj republici, Radničkoj borbi, Novoj Evropi, Novostima, Virovitičanu i Vrbaskim novinama. Na stranicama Istre vodio rasprave sa S. Markovićem, M. Mirkovićem i I. Baljkasom. Za II svjetskog rata piše u Hrvatskom narodu, Novoj Hrvatskoj, Novom dobu, Spremnosti i Vrhbosni. U emigraciji objavljuje u Biltenu Hrvatske demokratske socijalne akcije, La rivista croatica (Buenos Aires) i dr.