CIPIKO, Jerolim

CIPIKO, Jerolim (Cippico, Cippicus, Hieronymus de Cipcis), arhiđakon (Split, druga pol. XV st. — Split, nakon 1524). Jedni su držali da je bio sin Koriolana (I. Ostojić), dok drugi s razlogom tvrde da je bio član splitske plemićke obitelji Cipiko-Alberti.. I u Bogetićevu popisu glasovitih Splićana dolazi pod imenom Hieronymus Nicolai Alberti de Cipeis i(uris) u(triusque) d(octor), Otac mu je bio Nikola, majka Filipa, a imao je braću Petra, soprakomita splitske galije, Alberta i Jakova te šestru poliksenu. Bio je kanonik splitskog Kaptola. Godine 1471. spominje se »Hieronymus... canonicus Spalatensis«; koji je kao rektor crkve Sv. Julijane dao na livel neki dio njezina posjeda, a 1473. iznajmio zemlju svojega kanonikata u Žrnovnici. Iz dokumenata, se saznaje da je 1474. Dobrica, majka Marka Marulića, imenovala Jerolima za svoga zastupnika u parnici sa svojim bratom. Iz notarskih spisa kaptolskog arhiva 21. III 1480. vidi se da je Jerolim s M. Marulićem bio imenovan prokuratorom splitskih plemića Mihovila Avanzija i Frana Petrake i zastupao ih u parnici u Mlecima i pred duždom, zahtijevajući od fra Ivana Zanettina (koji je do 1476. bio splitski nadbiskup, a zatim prešao za biskupa u Trevisu) srebrni zalog što su mu ga oni plemići bili dali u ime prihoda dužnih Splitskoj nadbiskupiji. Od 1483. do 1484. bio )e više puta generalni vikar nadbiskupa Bartolomeja Averoldija, a 1491. imenovao je hvarskog primicerija Nikolu Šilevića za administratora nepopunjene Hvarske biskupije. Dne 8. XI 1492. izabran je za arhiđakona. Na toj je funkciji 1493. tražio od samostana Sv. Stjepana da isplati parnične troškove Kaptolu za parnicu koju je bio izgubio prije godinu dana. God. 1497. Jerolim je kao decretorum doctor tražio da se sastavi inventar katedralne riznice, ali u kaptolskim spisima iz 1503. spominje se već kao bivši arhiđakon (quondam dominus Hieronymus Cippico archidiaconus). — Zajedno s bratom Petrom kretao se u splitskom humanističkom krugu, kako to izričito tvrdi Frano Božićević-Natalis, ubrajajući ih u one Marulićeve prijatelje koji su bili vrlo učeni, koji su se bavili poezijom i međusobno se svojim spisima poticali na besmrtnost. Sam Marulić neobično je cijenio Jerolima i mnogo je držao do njegova mišljenja. Zato mu je posvetio svoje teološko-filozofsko djelo De institutione bene beateque vivendi, i to kao svojemu najboljem prijatelju (»Omnium amicorum meorum optime«), a s uvodnom poslanicom: Reverendo in Christo patra Hieronymo Cippico divini humanique iurisconsulto canonico et archidiacono metropolitane Spalatensis Ecclesie dignissimo Marcus Marulus salutem plurimam dicit. U toj poslanici hvali ga zbog umnih sposobnosti, govorničkog dara, slavna roda i kreposti. Njega i brata Petra spominje Božićević i među onim pjesnicima koji su stihovima ožalili Marulićevu smrt, ali do danas se nije ništa sačuvalo od Jerolimova književnog rada. Kao arhiđakona kojeg je cijenio pjesnik Marulić, poslije ga spominje Jerolim Kavanjin: »Varhužakna nije Cipčića / kom namijeni parva dila / isti Marul, er umića / i pozna ga bogomila« (Bogatstvo i uboštvo, VI, 62).