Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

CIPIKO, Koriolan (Cepio, Cippico, Cippicus), humanist i ratnik (Trogir, 1425 — Trogir, 1493). Sin iz prvog braka epigrafičara Petra i Pelegrine Cega. U rodnom gradu stekao je prvo, vrlo temeljito obrazovanje, osobito u klasičnim jezicima. Već u petnaestoj godini otputovao je u Veneciju, a zatim u Padovu, gdje je izučavao humanističke discipline, nautiku i strategiju i gdje se među studentima iz Dalmacije spominje više puta od 1445. do 1453. Čini se da je nakon studija neko vrijeme obavljao sudačku dužnost u Veneciji, ali ubrzo se vratio u Trogir, posvetivši se proučavanju klasičnih starina i vodenju svoga imanja. Često je kao orator zastupao svoj grad u Veneciji; ali je i u Trogiru obavljao mnoge građanske dužnosti. Oženio se Jakobinom Lodi, s kojom je imao sina Petra, a nakon njezine smrti vjenčao se s Nikoletom Andreis, s kojom je imao sinove Ivana, zadarskog nadbiskupa, Ludvika (Alvisa), pjesnika, biskupa Famaguste i zadarskog nadbiskupa, zatim Petra, Jerolima, oca Milice Koriolanović i Kristofora. Nakon smrti brata Petra, Koriolan je naslijedio čitavo njegovo imanje. God. 1468. dobio je od kralja Matijaša Korvina privilegij da selo Radošić (naslijeđen od majke Pelegrine Cega) ne podliježe jurisdikciji hrvatskoga bana nego trogirskoga kneza i da mu ne mogu suditi baruni Ugarskoga Kraljevstva. Zbog toga se pretpostavljalo da je iz zahvalnosti Koriolan postavio reljef s likom Matijaša Korvina na zid dvorišta male palače Cipiko u Trogiru (preko puta crkve Sv. Barbare), a C, Fisković misli da je to rad Ivana Duknovića s likom talijanskog humanista Markantonija Sabellica; s kojim se Koriolan dopisivao. Za boravka u Padovi Koriolan je stekao mnoga poznanstva, prijateljevao s uglednim ljudima i umjetnicima. Vjerojatno je baš on doveo u Trogir kipara Nikolu Ivanova Firentinca. Kada je 1457. dao proširiti i urediti u gotičko- renesansnom stilu malu i veliku palaču Cipiko (velika je preko puta katedrale; obje su romaničke građevine), radove je povjerio Andriji Alešiju (na velikoj palači otvorio gotičke trifore), I. Duknoviću (izradio dekorativne elemente na vratima te putta koji drži baklju i grb Cipikovih na istoj palači) i Nikoli Ivanovu Firentincu (izradio reljefne ukrase na južnim vratima velike palače s grbom i uklesanim Koriolanovim geslom »Nosce te ipsum« i portale u dvorištu male palače). Koriolan je sklapao ugovore i zastupao Andriju Alešija i Nikolu Ivanova Firentinca u vezi s njihovim radom na trogirskoj katedrali. God. 1478. Marko Marulić imenovao je njega i Petra Sriću, izdavača Judite, za diobenog suca pri obiteljskoj diobi. — Kad su Turci 1470. osvojili Eubeju i ugrozili mletačke interese na Levantu, mletački je Senat organizirao vojnu ekspediciju pod vodstvom Petra Moceniga, u kojoj sudjeluje i Koriolan Cipiko kao zapovjednik trogirske galije. Vojna je trajala četiri godine (1470–74), a Koriolan je obavljao povjerene mu poslove, izvidao je i pomagao u rješavanju dinastičke krize na otoku Cipru. Sve je to opisao u svojim pomorskim memoarima; tiskao ih je 1477. u Veneciji pod naslovom Petri Mocenici imperutoris gesta i posvetio Markantunu Morosiniju, mletačkom poslaniku kod burgundskog vojvode. U knjizi se opisuje ratovanje na Levantu, Egejskim otocima, Peloponezu i Balkanu te u Maloj Aziji. Ističu se opisi osvajanja Smirne, pokušaj paleža galipoljskog arsenala, opsada Skadra i dr. Koriolan priča objektivno u trećem licu poput Cezara. Kao humanist, u toj vojni zapaža sve što je u vezi s antikom, pa spominje ostatke hramova, teatrâ, stupove i grobnice. Posebno su zanimljivi podaci o našim gradovima – spominje Budvu, Ulcinj, Bar, Kotor te rijeke Bojanu i Drim. Za Dubrovnik kaže da je »urbs libera, legibus et moribus optime instructa«; taj su odlomak Dubrovčani unijeli u svoj Statut. Koriolan spominje i naše mornare Dalmatince, koji uz vino pjevaju pjesme (»pateris vina propinant canticis ad bibendum socios invitantes«). Očito su to narodne pjesme, vjerojatno počasnice; taj je podatak dragocjen kao stari zapis o narodnim pjesmama, stariji od onih J. Šižgorića (1487) i B. Kuripečića (Kuripešića, 1531). Naše ljude zove Illyrii. Na povratku s vojne dobio je 1476. dopuštenje da može u trogirskom Velom polju na morskoj obali kod crkve Sv. Petra od Klobučca o svom trošku izgraditi kaštel s opkopom kako bi se ljudi i stoka zaštitili od turskih napada. Kaštel je podigao 1481. vlastitim novcem od azijskog plijena (»ex manubiis Asiaticis«), kako piše u natpisu na toj utvrdi, koja postoji i danas, a čiju gradnju je pomagala mletačka vlada zbog svoje koristi. Seljaci iz Velog polja, koji su se naselili oko kaštela, nazvanog kasnije zajedno sa selom Kaštel-Stari; isplaćivali su Koriolanu regalije za korištenje mlinice i tijeska za ulje. Kaštel, koji je bio i ljetnikovac, zahvatila je 1492. vatra; u požaru je stradala Koriolanova žena. Uz pomoć mletačke vlade kaštel je iste godine popravljen, a radove su izvodili domaći majstori Mihovil Miljajević i njegovi pomoćnici. M. A. Sabellico uputio je Koriolanu pismo u vezi s tim događajem, a potom i pjesničku poslanicu u kojoj ga tješi i poziva da se posveti odgoju djece i književnom radu. Iz Sabellicovih stihova može se naslutiti da je Koriolan pisao pjesme jer se spominju »carmina damnata«, stihovi (»numeri«) i pjesničko umijeće (»Phoebi artes«), ali do nas nije ništa doprlo. Doduše M. Statilić (Statileo) našao je u jednom vatikanskom kodeksu lijep epigram i pripisivao ga Koriolanu, ali F. Banfi tvrdi da je to djelo njegova sina Ludovika (Alvisa). Nakon ženine smrti Koriolan je živio povučeno, posvetivši se odgoju djece i poljodjelstvu. Umro je u Trogiru 1493. i pokopan je u stolnoj crkvi. — Cipikovo je djelo pisano izvanrednim latinskim jezikom, a važno je i kao historijski izvor pa je često citirano. Stil su mu veoma pohvalili Sabellico, zatim Palladio Fosco, A. Zeno, G. J. Voss i mnogi drugi. U nas ga spominju Hanibal Lucić, Jerolim Kavanjin, Vinko Pribojević i Ivan Pridojević. Koriolanovo je djelo tiskano i na talijanskom jeziku. Tako u prijevodu Domenica Guerre (Venecija 1570; podatak o prevodiocu Cat. gén: des liv. impr. de la Bibliotheque National u Parizu) i u izdanju Jacopa Morellija (Venecija 1796). Na hrvatski ga je preveo V. Gligo (Split 1977). Koriolan je bio vrlo cijenjen i poznat u svom kraju – dobio je naziv Veliki. Po njemu su se neki njegovi potomci nazivali Koriolanovići. Tipičan je predstavnik novog vremena: humanist i strateg, epistolograf, poslanik i ljubitelj umjetnosti.

DJELA: Petri Mocenici imperatoris gesta. Venetiis, Bernardus Pictor (Maler!); Erhardus Ratdolt et Petrus Löslein, 1477; ostala izdanja: De Petri Mocenici imperatoris gestis libri tres. Item Conradi Wengeri ... De bello inter Sigismundum ... et Venetos libellus. Praeterea Michaelis Coceinij ... De bellis italicis ... Basileae; Per Robertum Winter, 1544; Petri Mocenici imperatoris veneti gestorum contra Turcos dibri III (u: L. Chalcondylas, De origine et rebus gestis Turcorum ... Basileae; per J. Oporinum, 1556); De bello Asiatico ... libri tres. Opera Joannis Cippici nunc iterum impressi. Venetiis, Apud J. A. Rampazettum, 1594; De Petri Mocenici; Venetae classis imperatoris, contra Ottomanum, Turcarum principem, rebus gestis libri III (u: P. Guistiniani, Rerum Venetarum ab urbe condita ad ... Argentorati, Sumpt. L. Zetzneri, 1611).
 
LIT.: M. A. Sabellico: Opera. Venetiis 1502, 57r–59r, 112–113v. — I. Lučić (Lucius): Inscriptiones Dalmaticae. Notae ad Memoriale Pauli de Paulo. Notae ad Palladium Fuscum. Venetiis 1673, 53–57. — Isti: Memorie istoriche di Tragurio ora detto Trau. Venetia 1674, 529–535. — G. J. Voss: De historicis Latinis. Amstedolani 1697, 117. — A. Zeno: Disertazioni Vossiane, 2. Venezia 1753, 51–52. — E. A. Cicogna: Delle inscrizioni veneziane, 2. Venezia 1813, 251. — M. Foscarini: Della letteratura veneziana. Venezia 1854, 251. — Š. Ljubić: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia. Vienna—Zara 1856, 85. — S. Pavlović Lucić: Memorie di cose dalmatiche. Zara 1864, 218–221. — A. Kuzmanić: Spomeni iz moga dnevnika. Narodni list, 15(1876) 53, str. 1. — D. S. Karaman: Coriolano Cippico di Trau. Annuario dalmatico, 1(1884) str. 171–182. — G. Ferrari Cupilli: Cenni biografici di alcuni uomini illustri della Dalmazia. Zara 1887, 40–47. — V. Vuletić Vukasović: Nadpisi u Starom (Castel Vecchio) kod Spljeta. Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, 7(1885) 2, str. 50. — D. S. Karaman: Castel Nuovo (di Trau). Bullettino di archeologia e storia dalmata, 14(1891) 4, str. 62–64. — Isti: Castel Vecchio. Ibid., 20(1897) 3, str. 44–48. — D. Pavlov i I. Vuletin: Iz povijesti Kaštela. Šibenik 1916, 40–46. — P. Kolendić: Dokumenti o Andriji Alešiju u Trogiru. Arhiv za arbansku starinu, jezik i etnologiju, 2(1924) 1, str. 70–74. — E. Zuliani: Inizio di una fioritura umanistica in Dalmazia. La Rivista dalmatica, 9(1926–27) 1, str. 61. — G. Sabalich (G. S.): La Dalmazia guerriera. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), 3(1928) V/30, str. 290, 295. — G. Praga: Un poemetto di Alvise Cippico sulla guerra di Ferrara del 1482. Ibid., 5(1930) X/55, str. 316–317, 320, 323. — A. Bacotich: Un carme consolatorio di Marcantonio Sabellico a Coriolano Cippico di Trau (1492). Ibid., 6(1931) XII/69, str. 419–449. — P. Šegota: Ivo Ćipiko. Split 1933, 11–12. — M. Perojević: Postanak Kaštela. Sarajevo 1934, 22–65. — N. Žic: Pomorski memoari domaćeg pisca iz XV stoljeća. Jadranska straža, 13(1935) 8, str. 326–331. — Isti: Mletačka inkunabula trogirskog autora. Napredak, 10–11(1935–36) 2, str. 16–17. — Isti: Iz ratnih uspomena Koriolana Cippica. Ibid., 3/4, str. 34–40. — G. Praga: L’Organizzazione militare della Dalmazia nel quattrocento e la costruzione di Castel Cippico Vecchio di Trau. Archivio storico per la Dalmazia, 11(1936) XX/119, str. 463–477. — Isti: Poesie di Pascasio da Lezze, Tranquillo Andronico e Marino Statilio in onore di patrizi di casa Cippico. Ibid., XXII/128, str. 283–287. — F. Ivasović: Kaštel-Stari. Split 1940, 15–19. — A. Belas: Dva nadgrobna natpisa u crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Trogiru. Jadranski dnevnik, 5(1938) 14. V, str. 9. — Isti: Medaljon s glavom hrvatsko-ugarskog kralja Matijaša u palači Cipiko. Ibid., 23. VI, str. 4. — A. Cronia: L’umanesimo nelle letterature slave. Bologna 1948, 151. — C. Fisković: Umjetnički obrt XV–XVI stoljeća u Splitu. Zbornik Marka Marulića 1450–1950. Zagreb 1950, 137. — I. N. Goleniščev-Kutuzov: Italijanskoe vozroždenie i slavjanskie literatury XV–XVI vekov. Moskva 1963, 33–35; 1. Milano 1973, 44–45. — C. Fisković: Duknovićeva vrata Cipikove palače u Trogiru. Peristil, 1967–68, 10/11, str. 51–58. — Isti: Stare tapiserije u Dalmaciji. Muzej primenjene umetnosti u Beogradu. Zbornik, 19–20(1975–76) str. 29. — I. Babić: Trogir. Zagreb 1976, 7. — P. Andreis: Povijest grada Trogira, 1. Split 1977. — V. Gligo: Koriolan Cipiko (u: K. Cipiko; O azijskom ratu. Split 1977, 30–47). — C. Fisković: Baština starih hrvatskih pisaca. Split 19782, 106–107. — V. Omašić: Topografija Kaštelanskog polja. Split 1978, 176–177. — N. Kolumbić: Hrvatska književnost od humanizma do manirizma. Zagreb 1980, 63. — I. Pederin: Koriolan Cippico, njegov odnos prema mletačkoj vlasti i njegove veze s ugarskim dvorom. Zbornik Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU u Zagrebu, 13(1983) str. 191–196. — I. Babić: Prostor između Trogira i Splita. Trogir 1984, 128, 155, 159, 162, 164. — M. Kurelac: Koriolan Čipković–Ćipiko (1425–1493). Matica. Iseljenički kalendar, 1989, str. 184–189.
 
Vedran Gligo (1989)