CIPIKO, Ludovik

CIPIKO, Ludovik (Alvise Cippico, Cipicus, Cippicus), humanist, latinski pjesnik, biskup i nadbiskup (Trogir, 16. IX 1456 — Rim, 2. III 1504). Potječe iz drugog braka humanista Koriolana s Nikoletom Andreis. Nakon školovanja u Trogiru C. 1470. odlazi u Padovu, gdje studira književnost, pravo i teologiju. Još kao sedamnaestogodišnji mladić, 1473, oduševljen svojim učiteljem Rafaelom Regiom iz Bergama, napisao je epigram od 10 stihova Cippicus ad Lectorem, u kojem hvali Regiov prevoditeljski napor, a tiskan je na kraju Regiova izdanja Terencijevih komedija (Venecija 1473). Kad su Mlečani zaratili s Ferrarom, C. iz Padove 12. XII 1482. upućuje duždu Giovanniju Mocenigu (bratu Pietra Moceniga, u mornarici kojega je sudjelovao otac mu Koriolan) podužu panegiričnu pjesmu od 257 heksametara Aloysii Cipici iurisconsulti et poetae panegyricus in Senatum Venetiacorum; spis ima tri dijela: uvodnu poslanicu duždu Mocenigu, zatim panegirik mletačkom senatu i stihovima i na kraju Prognosticon od tri distiha. Autograf nije sačuvan, a prijepis je dosta loše tradiran. U pjesmi se veliča Venecija i njezina politika, a pisana je u duhu vremena s puno mitoloških elemenata. C. nije zaboravio spomenuti i zasluge svog oca u mletačkom ratu protiv Mehmeda II. Boraveći u Padovi C. se posvetio književnom radu, upoznao mnoge humaniste i pjesnike i bio vrlo cijenjen. Za sebe je govorio da je »homo in litteris ac otio educatus«. God. 1482. stekao je doktorat kanonskog prava, što mu je omogućilo karijeru u crkvenoj hijerarhiji. Nakon smrti biskupa Torlona, trogirsko Veliko vijeće, želeći imati svoga čovjeka, izabralo ga je 1. IV 1483. za trogirskoga biskupa, ali Senat u Mlecima nije potvrdio taj izbor, več je postavio Lionella Chiericatija iz Vicenze. Kao humanist C. je želio doći u Rim. I zaista za Inocenta VIII (1482–92) on je u rimskoj Kuriji, gdje je osnovana Secretaria apostolica od 30 članova. Uživao je podršku pape Inocenta VIII, koji ga je nazivao »familiaris noster«. Iz vatikanskih se dokumenata vidi da je bulom od 1. XI 1486. kao klerik dobio jedan ili dva beneficija. God. 1488. dobio je investituru jednog kanonikata metropolitanske katedrale u Zadru (također i 1495, ali oba puta bez realizacije). Međutim, kad su abdikacijom Katarine Cornaro, ciparske kraljice, Mlečani zadobili taj otok, C. je imenovan biskupom Famaguste, vjerojatno i zato što je njegov otac Koriolan učinio Mlečanima na Cipru velike usluge. C. je uživao prebende te biskupije, ali vjerojatno tamo nije ni otišao. U povodu te designacije 22. X 1488. humanist Palladio Fosco upućuje mu pjesmu, hvaleči po humanističkom običaju njegovu pjesničku aktivnost i slavu (objavljena je tek u posmrtnom izdanju Foscove knjige De situ orae Illyrici. Rim 1540). I fra Rafael iz Piacenze uputio mu je dva latinska epigrama. Kad je 1489. umro mladi pjesnik Giovanni Antonio Quinteri, C. je napisao epigram, pokazavši istančano poznavanje mitologije, koji je Marin Statilić (Statileoj našao u jednom vatikanskom kodeksu i pripisao ga Koriolanu Cipiku, dok F. Banfi s razlogom misli da pripada Ludoviku. Kao humanist C. nije želio napustiti Rim. Ostao je u Rimu i uživao podršku kardinala Rodriga Borgie, koji ga je, postavši papa Aleksandar VI, imenovao sekretarom »ab epistolis« u papinskoj kancelariji. U Rimu je C. podržavao veze s mnogim humanistima; pa tako i sa Sigismondom de’Conti (Sigismondo da Foligna.) i Michelom Marulom Tarcagnotom. God. 1493, u povodu smrti svoga oca, uputio je iz Rima braći Petru, Kristoforu, Jerolimu i Ivanu utješnu poslanicu na latinskom jeziku Epistola consolatoria Aloysii Cippici episcopi Famagustani, koja je 1594. tiskana u mletačkom izdanju očeva mu djela De bello Asiatico, što ga je priredio Ivan Cipiko, zatim posebno u Mlecima 1606. U toj poslanici donosi idealizirani portret svoga oca. God. 1500. papa Aleksandar VI iz do sada nepoznatih razloga oduzima mu prebende biskupije u Famagusti, ali C. nalazi podršku kod kardinala Julija Della Rovere, koji ga je, postavši papa Julije II, imenovao 1503. nadbiskupom u Zadru, što je mletački Senat potvrdio. Međutim, Ludovik vjerojatno nije tamo otišao, jer je 1504. opet u Rimu. Te se godine, naime, mletački Senat poslužio Ludovikom kao vrlo utjecajnom osobom u Kuriji u svezi s parnicom između Svete stolice i Mletačke Republike zbog nekih posjeda u Romagni. Ludovik je spor riješio na zadovoljstvo obiju stranaka, pa su mu iskazane velike počasti. Tim povodom rimski pjesnik Giovanni Aurelije Augurello napisao mu je pohvalnu pjesmu u jampskim stihovima, ističući njegovu ljubav prema književnosti i sjećajući se dana zajedno provedenih u Padovi. Međutim, C. je iste godine u 47. godini života umro, i to baš kad mu je Julije II imao dodijeliti kardinalski šešir. Pokopan je u bazilici Sv. Petra u Rimu. Trogiranin Mihovil Chiudi (Čudina), gubernator Rima i biskup Polignana, postavio mu je nadgrobnu ploču s natpisom. — Ludovik je bio priznat i vrlo cijenjen pjesnik, ali je do nas došlo malo njegovih stihova. U jednom vatikanskom kodeksu (Vat. lat. 6875) koji je, kako tvrdi Stjepan Gradić, zadarske provenijencije, nalazi se nekoliko epigrama, koji se u katalogu svi pripisuju Ludoviku, a posebno njih 17 (str. 112–115). Banfi, pak, smatra da su Ludovikova samo dva epigrama, u kojima se on izričito i navodi kao autor (Cippici in Janelum, rektoru pravnika u Padovi i Cippici in Veronium Ari vicerectorem), dakle dvije pjesme koje su tematski vezane za njegov boravak u Padovi.