Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

CIPRA, Milo (Emil), skladatelj, glazbeni pisac i pedagog (Vareš, 13. X 1906 — Zagreb, 9. VII 1985). Prva znanja o glazbi i umjetnosti stječe u obitelji: od oca, Franje, srednjoškolskog profesora, strastvenog bibliofila i glazbenika amatera, dobio je prvu pouku iz violine a majka Marija, rođ. Bacheiner, podrijetlom Austrijanka iz Koruške, naučila ga je u djetinjstvu njemački jezik i pobudila u njemu trajno zanimanje za njemačku poeziju i književnost. S roditeljima je od 1915. do 1926. proveo u Sarajevu, gdje polazi gimnaziju i na Muzičkoj školi uči, nakon rata, klavir (kod K. Menšika) i violinu. U sarajevskom razdoblju stječe, na koncertima i opernim predstavama, prve odlučujuće dojmove o važnijim djelima svjetske glazbene literature i piše prve skladateljske pokušaje: solo-popijevke na hrvatske i njemačke stihove. Po završetku srednje škole 1926. dolazi u Zagreb i na Filozofskom fakultetu upisuje njemački jezik i književnost te čistu filozofiju, a na Muzičkoj akademiji, kompoziciju. Već na početku studija, očitovao je širinu svojih interesa i raspon intelektualne znatiželje, što će ga postojano poticati na bavljenje ne samo glazbom već i književnošću, likovnim umjetnostima, filozofijom i psihologijom. Na Muzičkoj akademiji profesori su mu bili B. Bersa (kompozicija), F. Lhotka (harmonija), F. Dugan (kontrapunkt i fuga). Stekavši potrebno znanje, osobito o instrumentaciji (koju je Bersa predavao po uzoru na Rimskog Korsakova), mladi C. još u toku studija dovršava nekoliko posve zrelih skladbi kojima se predstavlja kao pristaša novonacionalnog smjera, u to doba već afirmiranog djelima skladatelja prethodne generacije. God. 1931. diplomirao je na Filozofskom fakultetu, a 1933. na Muzičkoj akademiji. Idućih godina službuje kao profesor njemačkog jezika i filozofije u Cetinju (1934–35), Novoj Gradiški (1935–37) i Karlovcu (1937–40). Uz to neprekidno komponira, sudjeluje u osnivanju Muzičke škole u Cetinju te vodi pjevačke zborove – »Graničara« u Novoj Gradiški i »Zoru« u Karlovcu. Od 1940. djeluje u Zagrebu, najprije kraće vrijeme kao profesor u gimnaziji, 1941, postaje nastavnik srednje muzičke škole i iste godine izvanredni profesor Muzičke akademije; potom je od 1949. do umirovljenja 1977. redoviti profesor kompozicije, analize muzičkih oblika i poslije metodike muzičke nastave te ujedno 1961–71. dekan Akademije. Istodobno razvija plodnu, mnogostruku djelatnost skladatelja, glazbenog pisca i predavača na radiju, u Narodnom sveučilištu i dr. Obavljao je i dužnosti predsjednika Udruženja kompozitora Hrvatske (1948–52. i 1956–62) i Saveza muzičkih društava Hrvatske. Od 1976. izvanredni je član JAZU. Kao profesor kompozicije nastojao je odnjegovati osobnost svakog pojedinog studenta te je na taj način odgojio niz skladatelja različitih profila – I. Maleca, A. Klobučara, E. Gvozdenovića, L. Županovića, M. Ruždjaka i dr. Svoja predavanja o muzičkim oblicima posvetio je poglavito klasičnim formama, proučavajući ih metodom usporedbe sa sličnim pojavama u likovnim umjetnostima i književnosti pa je generacijama studenata ostao u sjećanju kao glazbeni erudit i intelektualac široka znanja. Kao skladatelj C. pripada generaciji glazbenika koji djeluju u razdoblju previranja i izmjenjivanja nekoliko različnih stilskih odrednica novije hrvatske glazbe. Ciprinu mladenačku skladateljsku fazu obilježuje nacionalni glazbeni smjer u doba njegovih prvijenaca nedvojbeno prevladavajući smjer u hrvatskoj glazbi. Prva su zrelija djela te faze Prvi gudački kvartet (1929–30), naznačen kao Sonata za dvije violine, violu i violončelo (koji svojom znakovitom melodikom kratka daha, čestom uporabom pedalnih tonova i ostinatnih figura te polimetrijom odaje obilježja folklora. Sonatina za klavir (1930) također je izrazit primjer Ciprina oblikovanja u duhu folklornoga glazbenog izraza. Toj skupini djela pripada i Ciprin diplomski rad Slavenska rapsodija (1931); koja, usprkos naslovu, nije posve slobodna rapsodična oblika, već pokazuje za Cipru tako tipičnu sklonost čvrstoći oblikovanja. Djelo je zasnovano na trodijelnoj formi, a u orkestraciji se nazire kolorizam blizak stilu Rimskog Korsakova. Važno je ostvarenje iz prvog razdoblja i Drugi gudački kvartet (1932). God. 1956. C. ga je preradio, pa u tom novom obliku naslovljenom Concertino za gudače, djelo pokazuje razlike u harmonijskoj i kontrapunktskoj građi, a nosi i pečat 25-godišnjeg Ciprina umjetničkog sazrijevanja, s osobito zamjetljivim promjenema u poimanju disonance. Izrazito je folklorno obojena i Sinfonietta (1934), u kojoj se več javljaju obilježja neobaroka, sve izraženija u Ciprinim kasnijim djelima. Rondo za klavir (1943) i Druga simfonija (1952) među posljednjim su Ciprinim ostvarenjima s folklornim obilježjima. Tematski poticaj Druge simfonije narodni je napjev što ga je zabilježio Ciprin otac. C. se njime koristio više puta: obradio ga je za zbor, uvrstio u Dvije momačke za bas i komorni orkestar, u finale Trećeg gudačkog kvarteta i u treći stavak Druge simfonije. Ciprin prinos hrvatskom nacionalnom izrazu posebno je važan na području vokalne lirike. Nadahnut narodnom poezijom iz zbirke Ženske narodne pjesme, koju je N. Andrić 1929. objavio u izdanjima Matice hrvatske, C. je između 1933. i 1937. skladao četiri popijevke za glas i klavir, a 1941. dodao im je još dvije, povezavši tih šest vokalnih minijatura u ciklus naslovljen Djevojačka ljubav – antologijsko ostvarenje novije hrvatske vokalne lirike. Klavirsku je dionicu poslije instrumentiao za komorni orkestar. God. 1948. harmonizirao je dvije pjesme iz Ribanja ... P. Hektorovića, pridruživši se nakon Kuhača i Mokranjca, skladateljima inspiriranim Hektorovićevim zapisom. Međutim, Ciprina se harmonizacija osniva na odmjerenom isticanju arhaičnosti uporabom elemenata starocrkvenih tonaliteta, s jedva zamjetljivom primjenom disonance kao potvrdom pristupa skladatelja modernog senzibiliteta. Početak četrdesetih godina u Ciprinu stvaralaštvu označuje začetak razdoblja koje će ga udaljiti od ranijih folklornih odrednica. Osobito su značajne skladbe tog perioda Druga suita za klavir (prvi, treći i peti stavak nastali su 1940. i objavljeni su s naslovom Tri invencije), Jedanaest varijacija za klavir na narodni napjev iz Bosne (1941–43), Sonata za violinu i klavir (1943–44) i Prva simfonija (1948). Prekretnicu koja znači potpuni prekid s nacionalnim izrazom, predstavlja suita Sunčev put za duhače, klavir, harfu i udaraljke (1959), u kojoj se C. postepeno, pod utjecajem zbivanja u evropskoj glazbenoj avangardi, ali i potaknut vlastitim tragalačkim sklonostima, počeo služiti novim izražajnim sredstvima. Posve izvan kruga folklornih značajki, ta će sredstva postati dominantna u djelima nastalim nakon Sunčeva puta, no u zamecima ih je moguće naći već u Ciprinoj ranoj, mladenačkoj Maloj suiti za klavir iz 1931. Njenih pet minijaturnih stavaka odaje široku lepezu utjecaja od impresionizma, do Stravinskog i Hindemitha. Melodijska i harmonijska građa, osobito dvaju posljednjih stavaka, pokazuje smjelost koncepcije kojoj će se C. posve prikloniti tek u svojim skladbama nastalim tridesetak godina kasnije. Važno ostvarenje prijelazna razdoblja je Četvrti gudački kvartet (1938–39), sa zamjetljivim značajkama neobaroka i s izrazitom polifonom građom. Ciprina ljubav prema baroknoj glazbi ne ogleda se samo u motoričnosti i sklonosti polifonom oblikovanju, već se ponekad može tek naslutiti u naznaci forme ili ritma, kao što to pokazuje primjer Sonate za violončelo i klavir (1945–46). Drugi stavak te sonate svojom metarsko-ritamskom fakturom podsjeća na sarabandu, uobičajeni polagani stavak barokne suite. Svojevrsni »hommage« baroknoj umjetnosti dao je C. s Pet intermezza za dubrovačku komediju, napisanih za duhački kvintet. U pet minijaturnih stavaka ove male suite oživljuju oblici starih baroknih plesova. U preobrazbi Ciprina stila važno mjesto zauzima Sonata za klavir (1954), po slobodi harmonijske i melodijske zamisli dotad najsmjelije njegovo ostvarenje. Tom razdoblju pripada i najopsežnije Ciprino djelo, Kantata o čovjeku (1957–58), skladana za bariton, orkestar te mješoviti i dječji zbor. Kantata je četverostavačna, a osnova su stavcima četiri teksta nastala u rasponu od preko dva i pol tisućljeća, koje povezuje zajednički motiv humanosti i vjere u čovjeka. Ta je tematika Cipru, kao umjetnika i mislioca trajno zaokupljala. Za prvi stavak kantate izabrao je tekst kora iz Sofoklove Antigone. Zatim slijedi stavak koji veliča buntovnost čovječje prirode, za što je sretno iskorišten ulomak iz Goetheova Prometeja. Treći je stavak izrazito lirski i slavi ljepotu žene stihovima dubrovačkog renesansnog pjesnika Š. Menčetića. Epilog kantate glazbena je meditacija o nadi i vjeri u ideal čovječnosti, za što je C. upotrijebio tekst prvog člana Opće deklaracije o pravima čovjeka OUN. Prvo opsežnije djelo nakon Kantate o čovjeku, spomenuta suita Sunčev put (1958–59), otvara novo razdoblje u Ciprinu stvaralaštvu. To je skladba koncipirana u dvanaest varijacija na dvanaesttonsku temu koja se ne javlja u izvornom obliku već samo u preobrazbama. S obzirom na izvanmuzičku ideju skladbe – prikaz prividna sunčeva puta – C. je za osnovni kompozicijski postupak uzeo varijacijsko načelo. Suita Sunčev put prvi je pokazatelj Ciprina promijenjena odnosa prema melodiji, harmoniji, instrumentaciji, pa i oblikovanju forme. Melodija postaje atonalna, a time se mijenja i sastav harmonijskih sklopova, što utječe na formalnu osnovicu iz koje se gubi klasično-romantički tip oblikovanja po načelu ponavljanja. Elementi dodekafoničke tehnike prisutni su još u većoj mjeri u skladbi Aubade (1965), za duhački kvintet; u njenih pet kratkih stavaka C. vrlo slobodno koristi zadanu dvanaesttonsku seriju. God. 1969. nastaje suita za alt i komorni orkestar Lettres na stihove J. R. Jimeneza, umjereno radikalno djelo nekonvencionalnog rješenja odnosa ton–riječ, ali daleko od bilo kakvih ekstremnih postupaka pri oblikovanju vokalne dionice ili instrumentalne fakture. Na toj liniji umjerenog radikalizma ostaje C. do kraja svog stvaralačkog puta. U posljednjih petnaestak godina komponira nekoliko majstorskih opusa: Peti gudački kvartet (1972), vrhunsko djelo njegova komornog stvaralaštva, potom orkestralno djelo Triptihon dalmatinskih gradova (1969–76). Prvi dio, pod naslovom Ioannis Lucacich in memoriam izgrađen je na glazbenoj jezgri Lukačićeva moteta Quam pulchra est i evocira ljepotu majstorova rodnog grada Šibenika. Drugi dio Triptihona, Aspalathos-son et lumiere (zvuk i svjetlost) posvećen je Splitu, a glazbeno je izgrađen na motivu sastavljenom od intervalske jezgre tonova a-es-d, izvedene iz početnih slova rimskog naziva za Split (Aspalathos) i monograma cara Dioklecijana. Za naslov trećeg dijela Triptihona C. je uzeo stih »Jur ta je dubrava tvrdja u mramoru ...« iz Pohvala gradu Dubrovniku pjesnika Dž. Držića. Stavak je izgrađen u formi passacaglie i na motivu izvedenu iz slova imena Dubrovnik i Ragusa. Prošavši različite stvaralačke etape, C. je svojim glazbenim opusom obuhvatio i ujedno odrazio bitne tokove i preobrazbe koje su se u razdoblju njegova djelovanja javljale u suvremenoj hrvatskoj glazbi, Unutar tih stilskih odrednica Cipru se može okarakterizirati umjetnikom jake osobnosti, slojevita znanja, skladateljem primarno misaonog tipa i suzdržanih emocija koji je težio nadasve jasnoči formalnih okvira i pročišćenosti kompozicijskek fakture. — Kao glazbeni pisac objavljivao je između 1929. i 1974. analitičke i kritičke članke, studije i osvrte u časopisima i novinama: Pregled (1927, 71), Nastavni vjesnik (1940/41, 6; 1941/42, 5), Omladina (1940/41, 3, 7), Novi list (1941, 42, 49, 54, 144, 145, 147), Nova Hrvatska (1942, 19), Sv. Cecilija (1943, 2, 4–5), Republika (1946, 45), Zvuk (1961, 49–50; 1963, 57; 1966, 68; 1968, 87–88; 1974, 2), Muzička omladina (1966, 5–6), Telegram (1966, 4. III) i 15 dana (1967, 9–10). Veći broj Ciprinih mnogo izvodenih skladba za zborove, mješovite, dječje ili ženske, objavljen je u glazbenim prilozima stručnih časopisa: Grlica, 1934–35; Sklad, 1936, 3; Proljeće, 1940–41, 3; 1941–42, 1–3, 6–8; 1943, 1, 3. Za svoju je djelatnost više puta nagrađivan: Nagradom grada Zagreba 1958. i 1965, Nagradom »Vladimir Nazor« 1972. i 1976 (za životno djelo), Nagradom »Josip Slavenski« 1976.

DJELA (praizvedbe i tisak): Prvi gudački kvartet op. 1. Zagreb 1930. — Slavenska rapsodija. Zagreb 1932. — Drugi gudački kvartet op. 5. Zagreb 1933. — Dvije djevojačke pjesme za glas i klavir op. 4. Zagreb 1933. Tiskano Sklad, 5(1936) br. 4. — Treći gudački kvartet op. 8. Zagreb 1935. — Sinfonietta (nagrađeno nagradom Zagrebačke filharmonije). Zagreb 1937. — Sonatina u d-molu za klavir op. 2. Zagreb 1939. Tiskano 1940, 19622. — Četvrti gudački kvartet. Zagreb 1939. Tiskano Zagreb 1940 (LP ploča, Jugoton). — Djevojačka ljubav, ciklus solo-pjesama za glas i klavir op. 14. Zagreb 1942. — Dvije momačke za bas i komorni orkestar. Zagreb 1943. — Druga suita za klavir. Zagreb 1943. Tiskano Zagreb 1953. — Rondo za klavir op. 21. Zagreb 1944. Tiskano Zagreb 1964. — Sicut ovis, responzorij za muški zbor. Zagreb 1944. Tiskano Sv. Cecilija, 38(1944) br. 1–2. — Sonata za violinu i klavir op. 19. Zagreb 1944. Tiskano Zagreb 1950. — Jedanaest varijacija na narodni napjev iz Bosne za klavir op. 13. Zagreb 1946. Tiskano Zagreb 1948. — Andante i Allegro za klavir. Zagreb 1948. — Prva simfonija. Zagreb 1948. — Snjeguljica, muzika za lutkarsku predstavu. Zagreb 1948. — Sonata za violončelo i klavir, Zagreb 1949. — Zastava, filmska glazba. Zagreb 1949. — Druga simfonija. Zagreb 1952. — Jubilej gospodina Ikla, filmska glazba. Zagreb 1955. — Sonata za klavir. Zagreb 1955. Tiskano Zagreb 1955. — Opsada, filmska glazba. Zagreb 1956. — Concertino za gudače (preradba Drugog gudačkog kvarteta). Zagreb 1957. Tiskano Zagreb 1960. — Hvalisavi vojnik, scenska glazba (Plaut). Zagreb 1957. — Nije bilo uzalud, filmska glazba. Zagreb 1957. — Kantata o Čovjeku za glas, recitatore, simfonijski orkestar, mješoviti i dječji zbor. Zagreb 1958. — Sunčev put, suita za simfonijski duhački orkestar. Zagreb 1959. — Godišnja doba, lirska kantata. Radio-Sarajevo 1960. — Tri susreta za orkestar. Zagreb 1961. — Epitaf za orkestar. Zagreb 1963. — Musica sine nomine za pet duhača. Zagreb 1963. Tiskano Zagreb 1967 (LP ploča, Jugoton). — Aubade za duhački kvintet. Zagreb 1965 (LP ploča, Jugoton). — Četiri preludija za klavir. Zagreb 1965. — Leda, simfonijska pantomima. Zagreb 1966. Baletska verzija Rijeka 1966. — Suita za pet prstiju desne ruke. Tiskano Zagreb 1966. — Dijalozi za orkestar. Zagreb 1967. — Lettres, suita za alt i komorni orkestar. Zagreb 1969. — Triptihon dalmatinskih gradova: 1. Ioannis Lucacich in memoriam. Zagreb 1969; 2. Aspalathos-son et lumiere. Opatija 1974 (LP ploča, Jugoton); 3. Jur ta je Dubrava tvrđa u mramoru. Dubrovnik 1976. — Andante sostenuto za orgulje. Zagreb 1971. Tiskano Sv. Cecilija, 49(1979) br. 2. — Peti gudački kvartet. Opatija 1972. Tiskano Zagreb 1979 (LP ploča, Jugoton; autorska ploča). — Pet preludija za klavir. Zagreb 1973 (LP ploča, Jugoton; autorska ploča). — Etida za Juricu. Zagreb 1974. — Meditation sur Re, duo za violinu i klavir. Opatija 1975. — Oproštaj za zbor. Zagreb 1977. — Iz španjolske lirike za glas i klavir. Zagreb 1977.
 
LIT.: L. Šafranek-Kavić: Kompazicijono veče apsolvenata Drž. muzičke akademije. Obzor, 71(1930) 143, str. 3. — B. Širola (B. S): Koncertna kronika mladih kompozitora. Hrvatska straža, 2(1930) 150, str. 4. — B. Papandopulo: Novi kompozitori i nova djela. Novosti, 26(1932) 106, str. 13. — L. Šafranek-Kavić: Kompozicijono veče u Muzičkoj akademiji. Obzor, 73(1932) 88, str. 3. — P. Markovac: (O izvedbi Drugoga gudačkog kvarteta M. Cipre na koncertu Zagrebačkog kvarteta). Zvuk, 1(1932–33) 4, str. 144. — B. Papandopulo (B. P.): O smjernici savremene muzike: Novosti, 27(1933) 39, str. 9. — P. Markovac: Koncerti. Književnik, 10(1937) 3/4, str. 170–172. — S. Stražnicki (S. S.): Velik uspjeh filharmonijskog koncerta u novoj dvorani. Novosti, 31(1937) 31, str. 15. — Ž. Hirschler (-žh-): Proslava dvadesetgodišnjice rada »Zagrebačkog kvarteta«. Novo domaće komorno muzičko djelo. Hrvatski list (Osijek), 20(1939) 129, str. 9. — M. Katić: Kompozitor Milo Cipra i njegov rad. Novosti, 33(1939) 125, str. 12. — J. Andreis: Milo Cipra. Sv. Cecilija, 36(1942) 5/6, str. 160–168. — K. Kovačević: Milo Cipra, Hrvatski kompozitori i njihova djela. Zagreb 1960, 91–108. — J. Andreis: Milo Cipra. U povodu šezdesetgodišnjice života. Telegram, 7(1966) 21. X, str. 338. — K. Kovačević: Povodom 60-godišnjice života Mila Cipre. Zvuk 1966, 69, str. 489–493. — J. Andreis: Umjetnički put Mila Cipre. Rad JAZU, 1969, 351, str. 325–450. — I. Supičić: Estetski pogledi Mila Cipre. Zvuk, 1969, 98, str. 321–327. — K. Kos: Hrvatska narodna i umjetnička književnost u djelima Brkanovića, Cipre i Papandopula. Zbornik 1. Radovi sa skupa muzikologa i glazbenih pisaca, 1976, str. 6–10. — S. Miklaušić-Ćeran: Vokalna lirika Borisa Papandopula, Mila Cipre i Ivana Brkanovića na stihove narodne poezije. Ibid., str. 11–14. — T. Torbarina: Od nacionalnog stila do avangarde (razgovor s M. Ciprom). Vjesnik, 37(1977) 22. II, str. 12. — K. Kovačević: Umro je Milo Cipra. Muzička kultura, 3(1985) 3/4, str. 10. — J. Martinčević: Umjetnik i humanist (nekrolog). Ibid., XLVI, 46(1985) 11. VII, str. 11. — I. Supičić: Milo Cipra (1906–1985). Ljetopis JAZU, 1986, 89, str. 415–416. — S. Majer-Bobetko: Rana Ciprina riječ o glazbi. Arti musices, 1987, 18/1–2, str. 141–155. — Milo Cipra 1906–1985. Spomenica preminulim akademicima, 38. Zagreb 1987.
 
Bosiljka Perić-Kempf (1989)