CRIJEVIĆ, Tuberon Ludovik

CRIJEVIĆ, Tuberon Ludovik (Ludovicus Aloysius de Cerva, de Crieva, Cervarius, Tubero), povjesničar (Dubrovnik, 1459 — Dubrovnik, iza 10. V 1527). Potomak je stare dubrovačke plemićke obitelji. Osnovno i srednje obrazovanje dobio je u rodnom gradu, potom odlazi u Pariz, gdje je studirao filozofiju, teologiju i matematiku. Pridjevak Tubero dobio je u Parizu kao član tamošnje humanističke akademije po povjesničaru Kvintu Eliju Tuberonu, Ciceronovu suvremeniku. God. 1484. vraća se u Dubrovnik i nailazi na otpor zbog primjenjivanja pariških običaja i francuskog načina oblačenja. Po navodu K. Krstića, ženi se Jelenom Gučetić, od koje se u 25. godini života rastaje i stupa u Benediktinski red, a po M. Pantiću, samo se zaručio Marušom Đurđević, ali do ženidbe nije došlo, jer se C. povukao u samostan i tada uzeo ime Aloysius. Otada je proveo oko 20 godina kao benediktinski redovnik u punoj osami u samostanu na otočiću Sveti Andrija posvećujući se čitanju i proučavanju povijesnih djela. Dubrovački ga je senat 17. IX 1502. postavio za opata samostana Sv. Jakova u Višnjici kraj Dubrovnika, gdje je, uz kratkotrajna putovanja, ostao do kraja života. Bio je i dubrovački nadbiskupski vikar, a oko 1525. nastojao je da se od Korčulanske biskupije odvoji Stonska, čiji je biskup želio biti. Do ostvarenja te zamisli nije došlo, te je nakon dvije godine umro kao opat samostana Sv. Jakova, najvjerojatnije od kuge. Pred smrt je napisao svoju oporuku 10. V 1527, iz koje se može uočiti da je imao kuću u Širokoj ulici, dobra na Lopudu i Dančama, skupocjeno pokućstvo i srebrno posuđe te gotovinu, što je sve ostavio samostanu Sv. Petra, samostanu Sv. Jakova i malobrojnim rođacima. — Bavio se poviješću Dubrovnika i svoga doba. Za suvremene događaje dao mu je, po svoj prilici, mnoge podatke kaločko-bački nadbiskup Grgur Frankapan, kod kojeg je boravio dulje vrijeme. — Najvažnije je Crijevićevo djelo Komentari. Tu je u 11 knjiga opisao događaje koji su se zbili od smrti kralja Matije Korvina 1490. do smrti pape Lava X 1522. Taj njegov prikaz pretežno se odnosi na evropski jugoistok, a u kronologiji čini skokove. Prvih pet knjiga Tuberonovih komentara sadržavaju prikaz borbe koja je buknula za ugarsko-hrvatsko prijestolje nakon smrti kralja Matije. U petoj knjizi opisuje i prošlost Dubrovnika od prvih početaka, a u šestoj daje sažetak turske povijesti. S prikaza krvavih pustošenja mletačko-turskog rata od devete knjige prelazi na događaje oko Cambraiske lige, u desetoj se zadržava na Dózsinoj buni. Pad Beograda opisan je u jedanaestoj knjizi. On smatra da je taj događaj za kršćanske interese veći gubitak nego li pad Carigrada. — Tuberonovo je djelo bogat izvor podataka o zbivanjima s kraja XV na prijelazu u XVI st. On ne razmatra samo političko-ratne prilike nego donosi i materijal iz geografije i etnografije, a osobito su interesantne pojedinosti anegdotskog karaktera, prikazi ličnosti, iznošenje fiktivnih govora (kao Jurja Dózse pobunjenim kmetovima) te pisama itd. Zanimljiva su i Tuberonova osobna zapažanja o podrijetlu, karakteru i mentalitetu različitih naroda (Mlečana, Mađara, Turaka, Francuza, Čeha). Odbacuje teoriju o autohtonosti balkanskih Slavena te tvrdi da su se onamo doselili iz Rusije tek u VII st. Njegovi komentari obiluju građom iz kulturne povijesti Podunavlja i Balkana. Vrijedan pažnje je i njegov oštar sud o papama Aleksandru VI, Juliju II i Lavu X te o visokom svećenstvu, zatim tolerancija prema tzv. hereticima i religiji Turaka. On je, naime, na nekim mjestima svojih Komentara branio protestante, a za katoličku i pravoslavnu crkvu tvrdio da nema među njima druge razlike osim ludog i prijepornog tumačenja riječi. U Komentarima se na više mjesta očituje Tuberonova simpatija za puk, s kojim mnogi plemići postupaju »kao s robljem«, a nasuprot tome on ne zatajuje ni svoje antipatije prema Mlečanima, Nijemcima pa i Mađarima. O svojoj pak Republici nema pozitivno mišljenje. Zanimljivo je njegovo zapažanje da Dalmatinci, koji su najvećim dijelom Hrvati, nisu pod ugarsku upravu došli silom ni oružjem već »po nasljednom rodbinskom pravu.« — Tuberon je bio prvi hrvatski pisac koji izričito spominje Ljetopis popa Dukljanina i to kao literarno djelo (Annales) i veoma stari spis u vezi s postankom Dubrovnika. On je i suvremenik hvarske bune (1510–14) te je u svojim komentarima iznio kako je tamošnji puk s težacima (seljacima) prvi od svih Dalmatinaca pograbio oružje protiv plemića i kako se ovo kao neka zaraza proširilo među ostale Dalmatince. Tuberonovi Komentari doživjeli su 4 izdanja. To je djelo Rim 1704. stavio na Index librorum prohibitorum. Međutim već 1590. u Firenci je objavljen izvadak onoga dijela knjige koji se odnosi na povijest Turaka pod nazivom De Turcarum origine, moribus et rebus gestis commentarius. Naslov i tekst sugerirao mu je nadbiskup G. Frankapan. God. 1790. u Dubrovniku je iz te iste knjige objavljeno ono što se odnosi na Dubrovnik. Taj dio neznatno prerađen s notama i dodacima tiskao je kao poseban spis Miho Sorkočević (?) pod nazivom De origine et incremento urbis Rhacusanae. Što je pak s ostalim njegovim rukopisima u Veroni, ostalo je do danas nepoznato. Po Jirečekovu svjedočanstvu (1899), sačuvao se autograf Tuberonova djela s bilješkama i ispravcima u nekadašnjoj knjižnici don Luke Pavlovića, ali ga danas ondje nema (Pavlovićeve knjige i rukopisi čuvaju se u Historijskom arhivu i u Naučnoj biblioteci u Dubrovniku). Uz tekstove dvaju latinskim jezikom pisanih pisama, koje je Tuberon uputio iz Sv. Jakova u Višnjici u Veneciju svojem prijatelju i dubrovačkom plemiću Mariju Nikolinu Buniću (17. IV 1511. i 21. IX 1515), postoji i prijepis govora koji je Tuberon održao na latinskom u Dubrovniku na spomen Matula Zamanje (oko 1513), koji je ispisao Rački iz Vatikanskog arhiva i objelodanio. U tome govoru Tuberon, uz ostalo, kaže da je Dubrovnik »caput Illyrici«, što slično ponavlja i u drugome svojem govoru o Ivanu Gučetiću, za čiju domovinu kaže da mu je »caput Illyriae in sinu adriatico«. — Kao povjesničar C. teži za istinom i trijeznim rasuđivanjem, a odlikuje se i lijepim stilom, pa ga zato i zovu dubrovačkim Salustijem, a mađarski povjesničari smatraju da mu među piscima »ugarske« povijesti pripada prvo mjesto. Tuberon je zapravo prvi hrvatski povjesničar koji je ušao u probleme srednjovjekovne hrvatske povijesti od VII st. dalje (npr. o autohtonosti Slavena, o odnosu Hrvata prema Mađarima, o najstarijoj prošlosti Dubrovnika, o Ljetopisu popa Dukljanana). C. je na neki način preteča Lučića i dosta je kritičan prema povijesti rodnog Dubrovnika i drugih naroda na Balkanu i u Evropi. Od rukopisa Crijevićevih djela sačuvani su Commentaria de temporibus suis (prijepis iz XVII st.), Zbirka rijetkosti NSB u Zagrebu, R 4027; Tubero Ludovicus, Commentarii de temporibus suis, Biblioteca Marciana u Veneciji, Cl. X, Cod. CLV, Chart, in fo. – 3620; De origine et incremento urbis Rhacusanae (prijevod iz talijanskog tiskanog djela djelomično sačuvan), Biblioteka Male braće u Dubrovniku. U ostavštini F. Šišića (Arhiv JAZU) u rukopisu je sačuvana studija Tubero.