CRIJEVIĆ, Serafin Marija

CRIJEVIĆ, Serafin Marija, biograf i povjesnik (Dubrovnik, 4. X 1686 — Dubrovnik, 24. VI 1759). Sin je Marina Martolice i Marije rođ. Bunić. U silaznoj lozi bio je u srodstvu s povjesničarom L. T. Crijevićem, a po baki Tamari unuk pjesnika V. Petrovića. Gimnaziju je pohađao u Dubrovačkom zavodu (Collegium Ragusinum), gdje su mu profesori bili isusovac R. Tudišević i poznati erudit dum Đ. Matijašević, s kojim je dugo prijateljevao. God. 1704. stupio je u Dominikanski red zamijenivši ime Augustin Frano redovničkim Serafin Marija. U samostanu Santa Maria del Rosario u Veneciji studirao filozofiju i teologiju te, položivši u studenomu 1710. lektorski ispit, vratio se u Dubrovnik. Osim dviju godina provedenih u samostanu Sv. Nikole na Lopudu (1713–15), živio je u dubrovačkom samostanu obavljajući redovničke dužnosti i baveći se znanstvenim radom. Bio je knjižničar, arhivar, blagajnik, sakristan, odgojitelj mladih redovnika te istodobno na učilištu svoga reda u samostanu predavao Sveto pismo, filozofiju i moralnu teologiju. Obavljao je i neke odgovorne dužnosti u Dubrovačkoj nadbiskupiji. Bio je vrstan propovjednik te je na hrvatskomu napisao posebnu zbirku propovijedi, koja se izgubila. Tri je puta prior samostana (1737–39, 1749–51. i 1758) i dva puta generalni vikar dubrovačke dominikanske kongregacije (1724–26. i 1739–41). God. 1725. kao generalni vikar dubrovačke kongregacije sudjelovao je na vrhovnoj skupštini Reda u Bologni. Dvije godine potom bio je u Rimu zbog spora njegova samostana s nekim građanima oko ostavštine dubrovačkog nadbiskupa R. Jelića-Gallanija, a 1734. Dubrovačka Republika poslala ga je u Rim k Papi da posreduje oko oslobođenja 24 turska trgovca iz Skadra koje su uz talijansku obalu zarobili Španjolci na dubrovačkom brodu, zbog čega je izbio spor izmedu Dubrovnika i Turske. Zadnjih petnaest godina teško je bolovao, što je utjecalo na njegov istraživački i spisateljski rad. Pokopan je u dubrovačkoj dominikanskoj crkvi. — C. se bavio proučavanjem dubrovačke vjerske, kulturne i političke prošlosti. Marljivo je istraživao sve samostanske i velik dio privatnih knjižnica u rodnom gradu, arhiv Dubrovačke Republike i Dubrovačke nadbiskupije te samostanske i obiteljske arhive, ispunivši svojim ispisima najmanje 12 svezaka koje je nazvao Adversaria. Prvo njegovo djelo bila je Iconotheca illustrium fratrum Congregationis Ragusinae sacri Ordinis Praedicatorum (1728), koje sadržava 143 životopisa uglednijih članova dubrovačke dominikanske kongregacije. Povijest te kongregacije obradio je u djelu Monumenta Congregationis sancti Dominici de Ragusio Ordinis Fratrum Praedicatorum (1728–34) u 5 svezaka. Usporedo je radio na životopisu dubrovačkog nadbiskupa I. Dominicija iz Firence (1357–1418) pod naslovom Vita beati Joannis Florentini sacri Ordinis Praedicatorum, archiepiscopi et cardinalis Ragusini, ex certissimis monumentis descripta (1729). God. 1736. preveo je s talijanskoga na latinski i opširno komentirao anonimni životopis blažene Ozane Kotorske (1439– 1565) pod naslovom De rebus gestis beatae Osannae a Catharo, virginis Ordinis Praedicatorum, commentarius ignoti authoris ex vulgari itala in linguam latinam translatus et notis illustratus... anno Domini MDCCXXXVI. U djelu Bibliotheca Ragusina in qua Ragusini scriptores eorumque gesta et scripta recensentur (1726–44) u 4 sveska obrađuje život i djela 435–orice njemu poznatih dubrovačkih pisaca i učenih ljudi koji su živjeli do 1742. Svojim životnim djelom držao je Sacra Metropolis Ragusina, sive Ragusinae provinciae pontificum series variis ecclesiarum monumentis atque historicis, chronologicis, criticis commentariis illustrata (1744) u 6 svezaka, od kojih je 5 sačuvano. U njemu, prateći kronološki slijed dubrovačkih nadbiskupa, obrađuje povijest dubrovačke metropolije i sva znatnija zbivanja u vjerskom, društvenom, kulturnom i političkom životu Dubrovnika. Kao uvod u djelo napisao je Prolegomena in Sacram metropolim Ragusinam ad illustrandam Ragusinae provinciae pontificum historiam necessaria... Ragusii anno Domini MDCCXLIV u kojemu je na kraju dao sintezu sve dotadašnje povijesti Dubrovnika. Do kraja života; pritisnut bolešću, uspio je napisati još nekoliko manje važnih djela: Chirographotheca caenobii S. Dominici de Ragusio Ordinis Praedicatorum sive codices manuscripti, qui in bibliotheca eiusdem caenobii asservantur descripti, per materias digesti variisque animadversionibus illustrati... MDCCLI, u kojem opisuje bogat rukopisni fond knjižnice svoga samostana; МЂСAЏОСЛОВН sive Kalendarium Moschoviticum ex Prologo (uti vocant) sive Sinaxario Moschovitico, item ex Menologiis Moschovitico et Chioviensi excerptum; ilique Paschalion ex Triduo insertum. Latine redditum variisque notis et animadversionibus illustratum, castigatum, impugnatum. Ragusii anno MDCCLII, u kojem obrađuje slaganje i neslaganje kalendara katoličke i ruske pravoslavne crkve glede štovanja pojedinih svetaca i svetkovina; Viginti supra centum sanctorum, beatorum ac venerabilium fratrum Ordinis Praedicatorum chronologico ordine digestae imagines, praetermissis aliis fere innumeris, qui beatitatis titulo insigniti, vel martyrii gloria conspicui, vel sanctitatis fama illustres religioso etiam cultu et sanctis debito variis in locis honorantur. To je zbirka crteža i slikâ svetaca i blaženika Dominikanskog reda koje je prikupio po suvremenim časopisima i publikacijama na njemačkom, talijanskom; francuskom i španjolskom jeziku, a ondje gdje su nedostajali sâm ih vješto izradio. Osim tih u rukopisu sačuvanih djela, spominje se i 8 Crijevićevih izgubljenih djela: Catalogus sacrarum reliquiarum, quae Ragusii asservantur; De pie defunctis fratribus; Appendix Monumentorum Congregationis sancti Dominici de Ragusio Ordinis Fratrum Preadicatorum; Mercanensium ac Tribuniensium pontificum historia; Stagnensium pontificum historia; Predavanja iz Svetoga pisma na talijanskomu; Korizmene propovijedi na hrvatskomu jeziku i Sacrae Metropolis Ragusinae tomi primi pars sexta. C. se dopisivao s mnogim suvremenicima (S. Maffei, A. Magliabechi, I. Aletin, S. Slade Dolci i dr.). Djela mu nisu objavljivana za života. Štoviše, u svibnju 1764. dubrovačka je vlada povjerila jednoj komisiji da ih revidira, pa su rukopisi tek 1769. vraćeni samostanu, ali s dosta istrgnutih i precrtanih stranica, vjerojatno na mjestima koja su mogla štetiti Republici. Danas se neki rukopisi (uglavnom Crijevićevi autografi) nalaze u knjižnici dubrovačkoga dominikanskog samostana, a neki (većinom prijepisi iz XVIII i XIX st., koje su izvršili V. Mordžin, A. Agić, R. Radelja, M. Grgurević i dr.) u arhivu Male braće i u Historijskom arhivu u Dubrovniku, u Historijskom arhivu JAZU u Zagrebu i dr. Deset Crijevićevih djela sačuvanih u 21 svesku (na 6486 sitno pisanih stranica) većinom su biografskoga obilježja; sadržavaju 810 životopisa 540 različitih ljudi. U tome je nadmašio sve što je prije njega na tom polju bilo učinjeno u Dubrovniku pa njegov rad predstavlja nezaobilazan izvor za dubrovačku kulturnu, crkvenu i političku povijest.