Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

CRNČIĆ, Menci Clement, slikar i grafičar (Bruck na Muri, 3. IV 1865 — Zagreb, 9. XI 1930). Sin graničarskog časnika, prema obiteljskoj tradiciji trebao se posvetiti vojničkom pozivu. Pučku školu polazio u Beču, vojničku realku u St. Pöltenu i Hranicama u Moravskoj (1876–82). Napustivši vojničko zvanje, studirao je slikarstvo u Beču (1882–84) i kraće vrijeme u Münchenu. God. 1886/87. slika kazališne dekoracije u Landestheateru u Coburgu. Očekujući stipendiju češće svraća u Novu Gradišku, gdje intenzivno slika pejzaže i portrete, među kojima su se neki sačuvali. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu nastavlja studij slikarstva 1889–92. kod prof. N. Gysisa. Prvi put izlaže 1891. na međunarodnoj izložbi Društva za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu. God. 1893. zamjenjuje N. Mašića kao nastavnik u Obrtnoj školi, istodobno u suradnji s E. Weingartnerom izrađuje dekoracije za igrokaz Pastorak J. E. Tomića u zagrebačkom kazalištu. Nastojanjem predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu I. Kršnjavog, C. dobiva 1894. stipendiju zemaljske vlade za studij grafike u bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti kod prof. W. Ungera, grafičara zaslužnog za oživljavanje bakropisa u Njemačkoj i Austriji. Za zajedničkog višemjesečnog boravka u Lovranu zbog Ungerove bolesti između učitelja i studenta razvija se prijateljski odnos, koji se nastavio korespondencijom do Crnčićeve smrti. Željan slobode, C. se 1895. odriče stipendije, živi naizmjence u Lovranu i Beču do završetka studija 1897. Tijekom studija nagrađen je 1896. Fügerovom zlatnom medaljom i 1897. specijalnom nagradom bečke Akademije, a devet njegovih grafika dospijeva u zbirku Albertine u Beču. Stalno boravi kod brata Nikole u Lovranu od 1897. do odlaska u Zagreb 1900; za to vrijeme slika mnogo po Istri i Hrvatskom primorju. Sudjeluje na izložbama Društva hrvatskih umjetnika u Zagrebu i inozemstvu (Budimpešta 1896, Petrograd 1899/1900, Pariz 1900), te na izložbama domaćih i stranih umjetnika u Opatiji, gdje su mu prodane mnoge slike. U okviru II izložbe Društva hrvatskih umjetnika u Zagrebu priređuje prvu samostalnu izložbu (1900). God. 1902. vrlo je aktivan: stvara ciklus slika s Plitvičkih jezera, početkom rujna putuje u Dubrovnik, u listopadu izlaže na međunarodnoj izložbi u Opatiji, a u prosincu samostalno u salonu E. Artina u Beču. Početkom 1903. dobija carsku subvenciju za izradu serije bakropisa iz Hrvatskog primorja i Dalmacije, potom boravi s B. Čikošem Sesijom i T. Krizmanom u Gorskom kotaru i radi ciklus slika toga kraja. S Čikošem otvara 1. X 1903. privatnu slikarsku školu u Zagrebu, koja 1907. prerasta u Višu školu za umjetnost i umjetni obrt a poslije u Akademiju likovnih umjetnosti; u njoj je profesor do kraja života. S Milanom Šenoom bio je 1905. na studijskom putovanju po Italiji, Švicarskoj, Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj i Austriji, 1907. s O. Ivekovićem po Italiji do Napulja, a 1908. upoznao Bosnu i Hercegovinu. Početkom 1910. sklapa brak sa slikaricom Linom Virant, 1913. gradi vilu u Novom Vinodolskom, u kojoj je slikajući provodio sve slobodno vrijeme često pozivajući svoje učenike i prijatelje. S prof. A. Schneiderom priređuje 1914. u Zagrebu međunarodnu grafičku izložbu Hrvatskog društva umjetnosti. Od 1919. pravi je član JAZU, a 1920–28. direktor Strossmayerove galerije slika u Zagrebu. U listopadu 1927. požar u njegovu atelijeru uništava mu mnoga djela. — Najraniji Crnčićevi radovi – studije, crteži i portreti iz doba školovanja u Münchenu – pod utjecajem su realizma münchenske škole. Osjetljivot pri promatranju ljudskog tijela i lica te tonsko modeliranje slike posebno se očituje na izuzetno kvalitetnoj slici Djevojčica (1890), koja se odlikuje »rijetkom ozbiljnošću i rijetkim slikarskim shvaćanjern« (Lj. Babić), te na slikama Slavonac runi kukuruz (1891) i Glava djevojke (1892). Njegova sklonost za slikanje mora, možda potaknuta već za studija kod N. Gysisa, svakako je definirana u vrijeme boravka u Lovranu s prof. Ungerom. Prikazivao je more živim koloritom, bilo u pjenušavim bijelim valovima, tmurnim maglama ili u crvenilu zalazećeg sunca i hladnom plavetnilu neba. Na nekim slikama s njegove prve samostalne izložbe naziru se još tonska rješenja (Učka, Jugovina, Groblje u Lovranu), premda mu je pod utjecajem Bukovčeva plenerizma paleta postala otvorenija, a zaokuplja ga i problem svjetla (Rab o zalasku sunca, Pergole, Pred oluju). Ljudske su figure podređene prirodi koja dominira u svim detaljima (Ribari, Djeca na žalu). U nastavku stvaranja tehnika mu je dotjerana, sve više ga zaokupljaju boje i njihova harmonija, linija gubi važnost u korist boje nanesene vrlo pastozno, a napušta i pomno izrađivanje detalja. U to vrijeme kritika je smatrala njegovom najboljom slikom Izgled s Bellaviste (1901), naglašavala je i izvanredan kolorit na slikama Večer na moru (1902), Lapad kod Dubrovnika (1902) i Uljike na moru (1902) te iz ciklusa slika s Plitvičkih jezera, tada nastalih, izdvajala Gornji pad Galovca i Galovac. Realist u shvaćanju i prikazivanju krajolika, C. zahvaća prirodu kako je vidi, stvaralačkom snagom i znanjem čini od nje nešto živo, udahnjujući joj svoje osjećaje i naglašavajući njene mijene bez isticanja sporednih momenata: Najradije prikazuje bijelo svjetlucanje raspršenih valova, daleku pučinu preko koje prelaze sunčevi traci ili gustu vegetaciju u kontrastu svjetla i sjene. Tehniku primjenjuje prema motivu: kod mirnog mora slika čitave plohe lazurnim blijedim tonom (Bonaca, 1906); a kod uzburkanog pastozno nanosi na platno zelene i modre boje. Ponekad postiže osobit koloristički dojam lakim i brzim doticajima kista, na neki način poentilistički. Lakoćom bilježi osobitosti naših krajeva – Istre, Hrvatskog primorja i Dalmacije, a 1906. donosi motiv iz Zagreba – Bakačevu kulu, slikanu u smjeloj tehnici, s naglaskom na šarenilu narodnih nošnji. God. 1908. nastao je Školj Sv. Marka, prema tadašnjoj kritici »jedna od njegovih ponajboljih slika koje je ikada uradio«. Triptih More s Plasa (1909), golemu panoramu, radio je s pomoćnicima M. Krušlinom i Lj. Babićem. U ciklusu s Velebita (1911) vidljiva je promjena u kolorističkom shvaćanju slike. I ovdje je boju podredio sadržaju koji mu u blještavilu kamenih stijena, pod utiskom svjetla, otkriva najednom nešto novo što uspješno rješava: problem titranja bezbojnog zraka nad cjelokupnim pejzažom. Kamena okolica Velebita djeluje kao da je gledana kroz blještavo staklo na kojem se mijenjaju tonovi do najdiferenciranijih, jedva zamjetljivih nijansa. Sve je bijelo i sivo. Da bi postigao željeni dojam mijenja i tehniku nanošenja boje na platno te od vrlo pastoznog namaza prelazi na glatko i tanko nanošenje boja (Velika Paklenica, Klanac, Velebit kod Staroga grada, Vinjerac). Premda je često slikao iste motive, suptilno je rješavao svaki novi problem koji ga je zainteresirao. Oko 1912. prelazi od naglašenog kolorizma na slikanje zagasitijim bojama u tonovima i nijansama. Mijenja mu se i duktus, namaz kistom na platno postaje tanji, potezi mirniji, bez suvišnog detaljiziranja. Nekim se slikama približio svojim najboljim bakropisima, kolorit je ponešto potisnut, prikaz morskog elementa slabije naglašen, dok se umjetnikova subjektivnost jače ističe. Od 1913. najčešći su motivi Novi Vinodolski i okolica. Glatkim polaganjem boja na platno često postiže efekt prozirnosti i dojam nedogledne daljine (Motiv s otoka Sv. Antuna, 1918; Ogulinska cesta kod Novog, 1920; Bribir, 1920). U zadnjem desetljeću rada ponovno rješava probleme svjetla, ali se Tudišević i poznati erudit dum Đ. Matijašević, s kojim je dugo prijateljevao. God. 1704. stupio je u Dominikanski red zamijenivši ime Augustin Frano redovničkim Serafin Marija. U samostanu Santa Maria del Rosario u Veneciji studirao filozofiju i teologiju te, položivši u studenomu 1710. lektorski ispit, vratio se u Dubrovnik. Osim dviju godina provedenih u samostanu Sv. Nikole na Lopudu (1713–15), živio je u dubrovačkom samostanu obavljajući redovničke dužnosti i baveći se znanstvenim radom. Bio je knjižničar, arhivar, blagajnik, sakristan, ne odriče ni tamnijih boja i slikanja u tonovima. Opet slika i ljudske likove (Pralje, 1920). Oko 1924. radi najviše motive s Krka, osobito iz Vrbnika, prikazujući mijenu boja na moru, svjetlucanje valova i odraz sunčeva svjetla. Dok 1925. kritika ističe kao najbolje slike Jugovinu, Neverin i Glavine, 1929. daje prednost onima nastalim u zagrebačkoj okolici: Samobor u zimi, Susedgrad u snijegu. Stalno zaokupljen morem, slika sve njegove pojavnosti – od gigantskog zapljuskivanja valova za jakog juga do mirne poput stakla prozirne površine, ispod koje majstorski uranja reflekse što ne krnje dojma bistrine nego ga pojačavaju; osobito plastično prikazuje oblake (Bura, Krk na suncu, Žrnovnica, 1929). Slike nastale potkraj njegova stvaralačkog puta – motivi iz Bohinja, pejzaži i vedute Zagreba i okolice – nisu dostigle razinu marina, osim posljednje, nedovršene slike Pogled na Savu kod Podsuseda. Radio je i portrete, ali ih je rijetko izlagao. Posljednjih godina života ponovno ih više slika (A. Bauer, V. Mažuranić, D. Gorjanović-Kramberger). — Kao grafičar C. je usvojio sve tehničke odlike svog učitelja W. Ungera, odlučivši se za bakropis, najindividualniju tehniku po načinu izražavanja i mogućnostima šire improvizacije. Teme su njegovih bakropisa uglavnom krajolici, portreti i žanr-prizori. Na temelju dosadašnjih spoznaja grafički mu se opus može podijeliti u tri faze. Radovi iz prve faze pod utjecajem su učitelja, realistički, tehnički u okviru akademske manire, čista minuciozna crteža, jasnih i tonski oblikovanih volumena. Posezao je i za literarnim temama simbolističkih pretenzija, tada prisutnim u svijetu umjetnosti (Posljednji potomak, Osamljena, Večernji zvon, Ave Maria). Portrete je radio realistički, čvrstim odmjerenim potezima (F. Mikšić, K. Thuroczy, V. Lunaček, A. Bauer). Od reprodukcija uljenih slika drugih majstora, koje je također izrađivao, najuspjeliji je bakropis Ban grof Teodor Pejačević, po Bukovčevoj slici, što ga je posebno cijenio Kršnjavi. U toj fazi radio je i monotipije, koje su mu omogućivale mekoću i finoću tonova te prijelaze boja (Rab, Na obali, Luka u Velikom Lošinju). Bakropis Nedjeljno jutro u Lovranu, za koji je kao student 1896. dobio Fügerovu zlatnu medalju, pun je ugođaja i sunčeve svjetlosti. U istom razdoblju nastaje Medveja, još jedan zapažen bakropis, također sav u snopovima sunčevih zraka. U kasnijim bakropisima likovni mu je rukopis samostalniji, sve udaljeniji od akademskih pravila rada i učiteljeva utjecaja. Crtež postaje diskretniji, potez čišći, a izmjenjivanje svijetlih i tamnih dijelova harmoničnije. Osjetljiv promatrač primorskog života, na svojim je bakropisima prikazivao život primorskih ljudi i žena te surovost prirode na širokim kamenitim predjelima Hrvatskog primorja. Drugoj fazi pripadaju bakropisi s motivima iz staroga Zagreba, nastali oko 1910, većinom kolorirani. Obilježava ih slobodniji crtež, suverena ležernost i lakoća ostvarenja, a slikarski je dojam potenciran bojom. U njima je naglašen autorov smisao za žanr, realističku koncepciju motiva i slikovitost prizora ponekad obogaćenih narodnim nošnjama (Bakačeva kula, Pod zidom, Kamenita vrata, Jelačićev trg, Splavnica). U trećoj fazi, oko 1920, C. postiže punu stvaralačku samostalnost i tehničko savršenstvo. Stvara svoje najbolje bakropise, pretežno primorske krajolike: niz frankapanskih gradova i kaštela te motiva iz okolice Novog Vinodolskog i s otoka Krka (Belgrad, Bribir, Drivenik, Grižane, Ogulinska cesta, Povile, Vrbnik). Na tim se grafičkim listovima žarke sunčeve zrake izmjenjuju sa sjenama po bogatim panoramskim pejzažima stvarajući dojam o obilju svjetlosti. To su Crnčićeva najsažetija ostvarenja, puna detalja koji ne smetaju cjelini, a neka među njima nadmašila su njegove marine. Jednostavna kompozicija, siguran tehnički postupak i precizno poznavanje izražajnih mogućnosti bakropisa označuju njegovo grafičko stvaranje. C. je i svojim pedagoškim radom pridonio razvoju moderne hrvatske grafike. Stručno i teoretski ispred svojih kolega, bio je sposoban da odgoji više generacija umjetnika, među kojima su se istaknuli T. Krizman, I. Benković, Lj. Babić, M. Krušlin, B. Šenoa i M. D. Gjurić. Kao pravi predstavnik vremena na razmeđu stoljećâ bio je višestruka interesa za umjetnost i njezine manifestacije. Okušao se u scenografiji i plakatu, bavio se karikaturom; surađivao u humorističkom listu Satir (1901). Radio je ilustracije za sarajevski časopis Nada (od 1895) i Semannov Zeitschrift für bildende Kunst u Leipzigu (1896/97), sudjelovao u ilustriranju djela Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild. Ilustrirao i knjižicu satiričnih stihova Milana Smrekara Gospodin ministerijalni savjetnik u Zagrebu. Pravio je skice gotovo za svako djelo, donosio mnoštvo crteža sa svojih putovanja zemljom. Ti su crteži nerijetko dovršeniji od kasnije nastalih djela. Samostalne izložbe: u Zagrebu 1900/01, 1910 (dvije izložbe), 1911–14, 1917, 1918 (s O. Ivekovićem), 1919, 1920 (dvije izložbe), 1922, 1924–26, 1929–30, 1931 (retrospektiva), 1973, 1985, 1987–88, Beču i Opatiji 1902, Osijeku 1907 (s O. Ivekovićem), 1910, 1970, Budimpešti 1910. i Novom Vinodolskom 1987. Osim na spomenutim skupnim izložbama, sudjelovao je na mnogim izložbama Društva hrvatskih umjetnika, Hrvatskog društva umjetnosti, »Lade« (Beograd, Sofija, Zagreb, Rijeka), na izložbi Hagenbunda u Beču (1912), izložbama grafika u Beču, Zagrebu, Lavovu te izložbama jugoslavenskih grafičara u Zürichu i St. Gallenu (1926). — Crnčićev pionirski rad u grafici važniji je od njegova slikarskog rada, koji u razvoju hrvatske umjetnosti čini vezu između XIX i XX st. Kako su mu djela do naših dana samo fragmentarno izlagana na povremenim prigodnim izložbama, nije dobio zasluženo mjesto u povijesti hrvatske likovne umjetnosti. Prvi je u nas grafiku primijenio kao sredstvo samostalnog umjetničkog izraza i osigurao joj ravnopravan položaj uz slikarstvo i kiparstvo, a i prvi je školovani grafičar koji je postigao profesionalnost evropskog stupnja. Bio je jedan od predstavnika naše likovne umjetnosti koji su 90-ih godina XIX st. dali poticaj i stvarali temelje kasnijemu radu hrvatskih umjetnika. Tijekom svoga stvaranja nije osjetio previranja novog vremena, ostao je dosljedan svom shvaćanju oblikovanja i zadataka umjetničkog poziva nedirnut utjecajem Proljetnog salona ili nacionalnog simbolizma grupe »Medulić«, prepustivši mladima da stvaraju u duhu novoga vremena. Zadovoljavao se neiscrpnim nijansiranjem različitih kolorističkih kombinacija. Time je stekao mnogo zasluga kao slikar i umjetnički propagator koji u jednom ograničenom opsegu nastoji iscrpsti sve moguće modalitete umjetničkog izražaja. Uz F. Kovačevića bio je pionir u hrvatskom slikarstvu pejzaža. Premda je Crnčićevo slikanje marina povremeno postajalo rutinsko, pojedine njegove marine i slike primorskog krajolika nisu u ono doba bile nadmašene. U objektivnoj valorizaciji njegova prinosa hrvatskoj umjetnosti valja mu priznati primat u slikanju marina, stvaranju moderne hrvatske grafike, te u neprocjenjivu pedagoškom radu.

LIT.: J. Ibler (J. I-r.): Izložba umjetninah. Narodne novine, 57(1891) 7. X, str. 5. — Isti (-r.): Umjetnička izložba u Zagrebu. Ibid., 60(1894) 28. XII, str. 4, 5. — Clemens M. Crnčić. (Eine autobiographische Skizze.) Agramer Zeitung, 75(1900) 24. XII, str. 25. — I. V. Lunaček: M. Clemens Crnčić. Agramer Tagblatt, 15(1900) 24. XII, str. 4. — D. Plavšić (D. N. P.): Petrogradska izložba. Život, 1900, 1, str. 144. — M. Dežman (Ivanov): Menci Cl. Crnčić. Ibid., 1901, 3, str. 22–24. — V. Lunaček: Izložba Družtva umjetnosti. Vienac, 34(1902) 39, str. 611–612. — Isti: Kod M. Kl. Crnčića. Narodne novine, 69(1903) 17. IV, str. 1–2. — F. Ž. Harlas: O hrvatskim umjetnicima. Obzor, 45(1904) 2. IV, Pr., str. 5–6. — I. Kršnjavi: Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba. Hrvatsko kolo, 1(1905) str. 215–307. — Isti: Jubilarna izložba Družtva umjetnosti. Narodne novine, 71(1905) 10. V, str. 2–3. — M. Nehajev: Izložba Hrvatskog društva umjetnosti. Hrvatska, 1906, 25. IX, str. 1; 29. IX, str. 2–3. — G. Jeny (Jy.): »More« M. Cl. Crnčića. Narodna obrana, 9(1910) 23. IV, str. 3–4. — A. G. Matoš (A. G. M-š.): Slikar Crnčić. Savremenik, 5(1910) 4, str. 281–285. — Isti: Crnčićeva izložba. Hrvatska, 1911, 21. XI, str. 1. — Menci Klement Crnčić. Vienac, 2(1911) 10, str. 298–299. — V. Lunaček: Menci Klement Crnčić kao crtač. Savremenik, 10(1915) 5/6, str. 183–189. — Isti: Nove slike M. Klementa Crnčića. Obzor, 58(1917) 13. V, str. 1. — Isti: Izložba Crnčić–Iveković. Ibid., 59(1918) 29. XI, str. 2; 4. XII, str. 3. — Isti: Izložba najnovijih radova M. KI. Crnčića. Ibid., 61(1920) 19. III, str. 2. — Isti: Izložba Crnčićevih slika u Ullrichovom salonu. Ibid., 10. XII, str. 2. — Isti: Izložba slika M. Kl. Crnčića. Ibid., 63(1922) 7. XII, str. 1. — A. Jiroušek: Cl. M. Crnčić. Vijenac, 1(1923) I/4, str. 78. — V. Lunaček: Izložba slika M. Kl. Crnčića u Salonu Ullrichu. Obzor, 65(1924) 4. XI, str. 2. — Isti: Dvadesetipet godina Crnčićeva rada. Ibid., 66(1925) 3. XII, str. 2–3. — Isti: Izložba slika M. Kl. Crnčića. Ibid., 67(1926) 28. XI, str. 2–3. — A. Padovan: Izložbe naših umjetnika. Narodna politika, 18(1929) 9. III, str. 5. — F. Deak (-Dr. Dk.-): In memoriam prof. Menci Kl. Crnčić. Slobodna tribuna, 10(1930) 21. XI, str. 5. — A. Schneider: Menci Klement Crnčić. Ljetopis JAZU, 1932, 44, str. 27–29. — Lj. Babić: Umjetnost kod Hrvata u XIX stoljeću. Zagreb 1934, 119–123, 126. — Isti: Hrvatska grafika u XIX stoljeću. Hrvatsko kolo, 17(1936) str. 114–119. — V. Han (V. M.): Menci Klement Crnčić. O desetgodišnjici njegove smrti. Obzor, 81(1940) 9. XI, str. 2. — J. Horvat: Povijest novinstva Hrvatske 1771–1939. Zagreb 1962, 280–281. — M. Peić: Slikar našeg pejsaža. Vjesnik, 26(1965) 11. IV, str. 7. — Isti: Hrvatski umjetnici. Zagreb 1968. — B. Balen: Pionir grafike. Glas Slavonije, 27(1970) 24. IX, str. 11. — M. Peić: U povodu 40-godišnjice smrti M. Cl. Crnčića (1865–1930). Vjesnik, 31(1970) 21. IV, str. 9. — V. Maleković: Slikar sunčane vizije. Ibid., 34(1973) 14. II, str. 11. — B. Gagro: Hrvatska grafika u prvoj polovini XX stoljeća (u katalogu: Jugoslovenska grafika 1900–1950. Beograd 1977, 26–28, 30). — B. Šurina: Nepoznati Menci Clement Crnčić (uvod u katalog izložbe. Zagreb 1985). — Ista: Menci Clement Crnčić (katalog izložbe). Zagreb 1988. — Potpuniju lit. do 1941. vidi u: Bibliografija rasprava i članaka JLZ-a, 12. Zagreb 1977.
 
Božena Šurina (1989)