CRNKOVIĆ, Branko

CRNKOVIĆ, Branko, petrograf (Zagreb, 31. V 1929). Rudarstvo diplomirao 1955. pri rudarskom odjelu (geološki smjer) Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Radio u Zavodu za geološka istraživanja SR Hrvatske do 1956. potom kao asistent u Zavodu za mineralogiju, petrologiju i rudna ležišta Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Doktorirao je 1962. tezom iz petrografije i petrogeneze magmatita sjeverne strane Medvednice. God. 1963. postaje docent, 1970. izvanredni profesor i 1974, redoviti profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu. Pisao je o magmatskim stijenama, njihovoj genezi, starosti i produktima alteracija (Geološki vjesnik, 1960, 1961, 1963, 1970, 1974; Trudi na Geološkiot zavod na SR Makedonija, 1963) te o petrografskoj građi, sastavu i genezi sedimentnih stijena (Geološki vjesnik, 1961, 1965, 1973, 1975; Zbornik radova Rudarskih odjela Tehnološkog fakulteta, 1964; Berichte der Deutschen Gesellschaft geologischer Wissenschaften, Berlin 1967, 1969; Zbornik radova Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta, 1969). Obrađivao je geološke i petrografske značajke ležišta arhitektonsko-građevnog kamena, posebno cjelovitost stijenske mase (Građevinar, 1966), perspektivna područja za eksploataciju arhitektonsko-građevnog kamena te njegovo vrednovanje (Rudarstvo-metalurgija-geologija, 1975; Geološki vjesnik, 1984). U ispitivanja svojstava arhitektonsko-građevnog kamena uvodi nerazorne metode (Građevinar, 1971), što poslije proširuje i na laboratorijske uvjete. Analizirao je oštećenja arhitektonsko-građevnog kamena na objektima i spomenicima (Zbornik radova Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta, 1969; Cement and Concrete Research, Oxford 1978), ispitivao stare žbuke (Acta geologica, 1975) i oštećenja štukatura (Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, 1974) te kemijski hidrofobizirana vapna i žbuke (Zement–Kalk–Gips, Wiesbaden 1977; Građevinar, 1979). Ispitivao je količinu topivih soli u vapnencima iz ležišta arhitektonsko-građevnog kamena u SR Hrvatskoj (Geološki vjesnik, 1983). Korigirao je ustaljeno mišljenje o raspadanju kamena zbog smrzavanja vode u pornom prostoru ispitivanjem toplinske postojanosti kamena nerazornom metodom (Građevinar, 1975, 1981; Durability of Building Materials, Amsterdam 1982, 1985). Popularizirao je prirodne znanosti pišući o arhitekturi i građevinarstvu, o novom mineralu barićitu i dr. (Priroda, 1973, 1976, 1978, 1980–81). Član je Stone Section of the International Council for Monuments and Sites. Nagrađen Nagradom »Nikola Tesla« (1986).