CVJETIŠA, Frano

CVJETIŠA, Frano (Cvietisa, Cvjetisa, Tsveticha, Franjo), publicist, pisac, političar (Lastovo na otoku Lastovu, 22. X 1884 — ?, poslije 1944). Gimnaziju polazio u Splitu. U književnosti se javlja na razmedu XIX i XX st. u Pobratimu. Pjesme, feljtone, kazališne i književne kritike, prikaze izložbi, napose iz kulturnog i kazališnog života Praga (1911–12), objelodanjuje u periodicima: Pobratim (1899/1900–03), Nada (1902, 1903), Narodni list (1902–05, 1912), Domaće ognjište (1903, 1904, 1906), Pučki list (1903), Sijelo za zabavu i pouku (1904–06), Brankovo kolo (1906), Srđ (1906, 1908), Hrvatski đak (1908), Riečki novi list (1908), Sloboda (Split 1908, 1912), Narodne novine (1911–12) i Obzor (1911). U desetljeću prije početka I svjetskog rata bio je u redakciji splitske Slobode (oko 1905–11) te se kretao u krugu Hrvatske demokratske stranke, a zatim se priklonio jugoslavenskoj nacionalističkoj omladini. U Pragu polazi studij na Filozofskom fakultetu, a 1912–14. redaktor je vanjsko-političke rubrike Masarykova lista Čas, te se kreće u krugu T. Masaryka i E. Beneša. Na njihov poticaj početkom I svjetskog rata emigrira u Ženevu (u Austriji zbog izdaje osuđen u odsutnosti na smrt) gdje se priključuje krugu oko predstavnika propagande Srpske kraljevske vlade i Jugoslavenskog odbora, a sâm inicira djelovanje Novinarskog propagandnog biroa. Ujesen 1916. u Parizu preuzima vođenje novinarskog ureda Jugoslavenskog odbora, članom kojeg postaje 1917. S njegovom politikom uspješno upoznaje švicarske i francuske čitaoce preko listova La Serbie (Ženeva 1915) i Tribune de Geneve (1916). Surađuje u socijalističkim listovima L’Avenir (Pariz 1917, 1918) i Avanti (1918), te u pariškom La Patrie-serbe (1918), a objavljuje i samostalne brošure. U propagandnoj djelatnosti u sklopu politike Jugoslavenskog odbora zalaže se za stvaranje jugoslavenske države, zastupajući unitarističku ideju o jednoj naciji (jugoslavenskoj) i brani istočnu obalu Jadrana od talijanskih presizanja utemeljenih na Londonskom ugovoru od 1915. o teritorijalnim kompenzacijama na istočnoj obali Jadrana u korist Italije po njezinu pridruživanju Antanti. Početkom 1919. imenovan je članom novinarske sekcije Kraljevske delegacije SHS na pariškim mirovnim pregovorima te piše (1919–20) o stajalištima Delegacije u pariškim listovima Les Temps, Journal des Débats i L’Europe Nouvelle i u Riječi SHS (1919). Po dolasku u Beograd 1920. nastavlja djelovanje u diplomatskoj službi, u kojoj obavlja poslove sekretara poslanstva, konzula, generalnog konzula; savjetnika i vršioca dužnosti otpravnika poslova, izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra te poslanika u Bukureštu i Varšavi (1920), Marseilleu (1921–22), a zatim se vraća u Beograd te je 1923. bio članom Paritetne komisije za Rijeku. Diplomatsku karijeru nastavlja u Bratislavi 1923–24, odakle je početkom prosinca otpušten iz Ministarstva inostranih dela jer nije završio fakultet te je u Beogradu, s dva kraća prekida, stalni suradnik (1924–25) i urednik (1926–27) Trgovinskog glasnika. Poslije stjecanja diplome pravnog fakulteta u Dijonu, 1927. vraćen je u diplomatsku službu te radi u Pragu (od 1927. do sredine 1929), Hamburgu (1929–32), Budimpešti (1934–35), Bratislavi (1935), Santiagu (1936–39), akreditiran ujedno i u Boliviji i Peruu te u Rio de Janeiru (1939–44). Za rada u diplomaciji jedan je od rijetkih aktivnih diplomata koji piše o vanjsko-političkoj problematici, kako u za sada neidentificiranim listovima u mjestima službovanja tako i u nas: Pančevac (1924), Trgovinski glasnik (1924–25, 1927), Novo doba (1925), Novosti (1926), Svijet 7 dana (1939) i Naša sloga (Buenos Aires 1941). U prilogu u Našoj slozi obara se na Pavelićevu Hrvatsku kao djelo upereno protiv Hrvata. Potpisuje se kao F. C. i pseudonimom Tegodrag. Cvjetišina pisma i periodični izvještaji 1916–18. predsjedniku Jugoslavenskog odbora A. Trumbiću nalaze se u Trumbićevoj ostavštini, Arhiv JAZU u Zagrebu.