ČERINA, Vladimir

ČERINA, Vladimir, književnik (Split, 9. V. 1891 — Šibenik, 29. II. 1932). Šest razreda gimnazije polazio u Splitu, Zagrebu i Sušaku. Napustio školu i bavio se književnim i političkim radom. God. 1911. u Zagrebu uređivao omladinski list Val (zabranjen nakon četvrtog broja). Pridružio se jugoslavenskoj nacionalističkoj omladini i sudjelovao u organiziranju atentata na bana komesara S. Cuvaja 1912, nakon čega se pod tuđim imenom skrivao u Rijeci. Početkom balkanskih ratova boravio u Beogradu i Italiji, ali se 1913. vratio u Rijeku, a zatim otišao u Zagreb, gdje je do početka rata uređivao časopis Vihor (1914) i »Biblioteku jugoslavenske nacionalističke omladine«. U Vihoru dolazi do izražaja Čerinina jugounitaristička ideologija. Nakon sarajevskog atentata pobjegao u Italiju, povezao se s jugoslavenskom emigracijom s područja Austro-Ugarske i srpskom ambasadom te nastavio s prevratničkim radom. Pošao je na frontu, ali je vraćen zbog slaba vida. Posjetio je Cetinje, a 1915. otputovao u Švicarsku, pa Italiju i na Krf; od 1917. do 1918. živio u Rimu, odakle je otišao u Pariz. U Rimu prijateljevao s G. Papinijem, a u Parizu se sastao s T. Ujevićem. Iscrpljen i razočaran u svojim idealima, vratio se iz inozemstva 1919. u Dubrovnik, potom bio u Splitu, a 1922. zbog paranoje smješten u duševnu bolnicu u Šibeniku, gdje prevodi H. Tainea i piše na talijanskom jeziku djelo Epilogo su Buddha. — Javio se crticom Za oluje na moru u zagrebačkoj Domovini (1906/07), a od prikaza Ćipikove dramske slike Na granici, tiskanog 1910. u zagrebačkom Pokretu, do 1914. objelodanjivao poeziju, kritike, feljtone i eseje u časopisima i novinama Narodni list, Naše jedinstvo, Zvono, Sloboda, Savremenik, Hrvatski pokret, Hrvatski đak, Jug, Val, Brankovo kolo, Riječki novi list, Bosanska vila, Srpski književni glasnik, Vihor, Obzor i dr. God. 1914. objavljeno mu je nekoliko pjesama u zajedničkoj knjizi mladih Hrvatska mlada lirika. Tiskana mu je zbirka od tridesetak pjesama Raspeće, a u rukopisu je ostala zbirka Osama iz 1915. Za rata prozu i poeziju objavljivao u cetinjskom Vjesniku, Srpskim novinama i Zabavniku, koji izlaze na Krfu, te Slovenskom jugu u Odesi. Nakon rata proza i poezija tiskane su mu u splitskom Životu i zagrebačkoj Kritici, poezija u Srpskom književnom glasniku, zagrebačkoj Riječi i Vijencu, 1962. u Republici, te u Forumu zbirka od osamnaest pjesama Osama (1964, 6). Zastupan je u antologijama Jugoslavenska lirika moderne (Zagreb 1961), Novija jugoslavenska poezija (Zagreb 1962) i Hrvatska književna kritika V (Zagreb 1964). Ostajući na tragu postmatoševske lirike, Č. piše stihove dotjerane forme s motivima samoće, pasatizma te s mnogo vidljivih utjecaja V. Vidrića, D. Domjanića, J. Dučića, M. Rakića i najviše poetske generacije »gričana«. Znamenitiji je kao kritičar i esejist, feljtonist i pisac političkih članaka. Nakon prve feljtonske proze napisane u Beogradu Beograd bez maske (1912), napisao je eseje o A. G. Matošu, V. Petkoviću-Disu, S. S. Kranjčeviću, A. Šantiću, D. Šimunoviću i drugima. Nekoliko se puta pozabavio V. Nazorom, oduševljavajući se njegovim aktivističkim optimizmom i proglašavajući ga »pjesnikom nas sutrašnjih«, a posebnu je studiju posvetio djelu J. Polića Kamova, pronalazeći u tom piscu mnogo srodnosti sa sobom. Čerinine su analize u rasponu od impresionističkog doživljaja do utilitarističke tendencije i sociologiziranja. Književni kritičari i povjesničari različito su određivali njegovo mjesto u književnosti. Najtemeljitiju studiju o njemu napisao je N. Milićević. Sagledavajući cjelokupno Čerinino djelo, zaključuje kako je riječ o piscu koji je više htio nego što je ostvario, ali je nekim svojim stihovima, a posebno esejima, pokazao određene originalne i avangardne karakteristike, izražavajući moderan senzibilitet čovjeka svoga vremena. Do sličnih je zaključaka u svom eseju došao i J. Ljubetić.