ČEVAPOVIĆ, Grgur

ČEVAPOVIĆ, Grgur (Csevapovich, Gregorius), pisac, povjesničar i kulturni djelatnik (Bertelovci kraj Požege, 23. IV. 1786 — Budim, 21. IV. 1830). God. 1802. završio gimnaziju u Požegi i stupio u Franjevački red. Filozofiju studirao u Baji te na peštanskom sveučilištu, gdje je 1806. doktorirao. Svećenik je od 1809, potom lektor filozofije u Brodu na Savi i Našicama. Devet godina predavao crkvenu povijest i crkveno pravo na teološkim učilištima u Brodu na Savi te Vukovaru, gdje je bio gvardijan (1820–21). Dvaput je bio provincijal (1821–23. i 1827–30) te gvardijan u Beču (1824–27). — Č. je ponajprije franjevac koji u svojoj redodržavi obnaša dušobrižničke, odgojiteljske i poglavarske službe. Za proučavanje Čevapovićeva shvaćanja franjevaštva u doba kasnog jozefinizma značajna su okružna pisma koja je upućivao svojoj redovničkoj subraći, a sačuvana su u Liber circularium (sign. B-3-3 i B-3-4) u franjevačkom samostanu u Požegi. Vrijedno je i djelo Statuta municipalia Observantis Minorum provinciae s. Joannis a Capistrano, kojemu je Č. bio idejni začetnik. Taj je pravni spis pokušaj obnove franjevačkog života u Slavoniji i Podunavlju te dokaz postupna napuštanja zasada jozefinizma. U rukopisnom djelu Introductio in ethicam christianam (dovršeno 25. I. 1820. u Vukovaru) Č. je otvoren prema Kantovoj filozofiji te raspravlja o temeljnim pitanjima moralnog bogoslovlja. Sudjelovao je i u dvije filozofske i bogoslovne rasprave: u Mohaču 1805. te Iloku 1815. U latinskim djelima Synoptico-memorialis catalogus Observantis Minorum provinciae s. Joannis a Capistrano te Recensio Observantis Minorum provinciae s. Joannis a Capistrano Č. je skupio obilje kulturne i književnopovijesne građe, posebice o latinskim ali i hrvatskim djelima franjevačkih književnika (S. Vilov, E. Pavić, I. Velikanović, J. Pavišević, J. Jakošić, M. Lanosović, A. Mandić); od suvremenika najviše je cijenio M. P. Katančića, izradivši njegovu temeljitu biobibliografiju i priredivši za tisak njegov prijevod Biblije (Budim 1831). Č. je autor izvorne religiozno-poučne školske drame Josip, sin Jakoba patriarke, koja je prvi put izvedena u Vukovaru 1819. Iako još nedovoljno istražena, ta je drama sažetak najbolje hrvatske tradicije tog žanra (D. Jelčić). Odlikuje se dramaturški spretno vođenom biblijskom temom, metrički raznovrsnim i vješto ritmiziranim stihovima te bogatim pjesničkim slikama. Ona je utrla put i novim naraštajima. Tri uvodne pjesme sadržajno i stilski slične su preporoditeljskoj lirici (napose Babukićevoj programskoj pjesmi Granici i Danici). Prvu je Lj. Gaj, uz male preinake te s naslovom Poziv i odziv, pretiskao u drugom godištu Danice ilirske (br. 50). Kako je drama prepletena pjevanjem, uz tekst notirani su i napjevi, pa se time približila tada u Europi omiljenomu scenskom obliku Singspiel (spjevoigra). Č. je zapisao 23 jednoglasna napjeva bez naznake njihova autora; prve 3 melodije su u uvodu, a po 2 u svakom od 10 »ulaza«. Tri su melodije doslovno preuzeti narodni napjevi (br. 1, 11, 21), u nekima ima tragova narodne izričajnosti (br. 2, 3, 5, 6, 7, 10), a 14 ih pripada europskoj glazbenoj tradiciji (W. A. Mozart, J. Haydn). Prvih 9 melodija protkano je slavonskim narodnim melosom, pa se stoga Čevapovićev zapis može shvatiti pretečom pothvatu K. M. Catinellija. Sve melodije zabilježene su u G-ključu i durskom tonalitetu. Dosljedno su im označeni tempo i način izvođenja (solo, tutti), što upućuje na autorovu glazbenu naobrazbu. U bilješkama uz pjesme Č., osim slavonskih pisaca, spominje Barakovićeva, Đurđevićeva i Kačićeva djela, a zbor »prikazalaca« pjeva o ilirizmu. Nadahnuće ilirskom idejom primjetno je i u djelu Recensio Observantis, a u literaturi se spominje i Čevapovićeva Povijest ilirska, koja je izgubljena. Dosljedni je zagovornik ilirizma i u jezikoslovnoj polemičnoj korespondenciji s T. Košćakom 1816/17, kada se zauzeo za jedinstveni latinični sustav svih hrvatskih pokrajina. Također je podupro matematičke i fizičke teze koje je 1805. sastavio G. Peštalić. — Č. je bio plodan i raznovrstan pisac. Njegova djela sadrže obilje podataka o povijesti, jeziku, etnologiji i kulturi hrvatskoga puka u Slavoniji i Podunavlju. Kao filozofsko-teološki pisac modernističkih nagnuća te autor posljednjega hrvatskog baroknog prikazanja i zagovornik jedinstvenoga hrvatskog pravopisa, Č. je uspješno povezao baroknu enciklopedijsku polihistoriju s hrvatskim preporodom i moderno zasnovanim humanističkim znanostima.