ČIKOŠ SESIJA, Bela

ČIKOŠ SESIJA, Bela (Csikos Sessia), slikar (Osijek, 27. I. 1864 — Zagreb, 11. II. 1931). Sin Petra, časnika nagrađenog naslovom »viteza od Sesije« za hrabrost u bitki kraj Novare (1849). Građansku školu pohađao u Trstu (1873/74), vojničku realku u Kőszegu (1874–79), kadetsku školu u Karlovcu (1879–82) te bio časnik u 78. pješačkoj pukovniji bana J. Šokčevića u Osijeku. God. 1887. napušta vojsku zbog nediscipline i studira slikarstvo na umjetničkoj akademiji u Beču (Opća slikarska škola J. Bergera, 1887–91; Specijalna škola za povijesno slikarstvo L. K. Müllera, 1891/92), a 1892. na studijskom je putovanju u Italiji. Za ljetnih praznika te godine slika četiri figuralne kompozicije i jedan portretni medaljon u pompejskoj sobi palače Odsjeka za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj ul. u Zagrebu (danas Institut za suvremenu povijest). Nastavlja studij na umjetničkoj akademiji u Münchenu (W. Lindenschmidt, 1892/93). God. 1893. sklapa brak s Justinom Raymann. Pod pokroviteljstvom I. Kršnjavoga, predstojnika Odsjeka za bogoštovlje i nastavu, odlazi na studijski boravak u okolicu Napulja (1893/94) kako bi izradio sliku Grčki gymnasion. Nakon kratkotrajna usavršavanja u C. Marra u Münchenu (1894), vraća se u Zagreb, sudjeluje na Hrvatskoj narodnoj umjetničkoj izložbi (1894/95), postaje suradnik V. Bukovca (rad na zastoru HNK) i dobiva prvu službenu narudžbu (Portret Ive Mallina). God. 1895. učitelj je crtanja u Obrtnoj školi u Zagrebu i među prvima dobiva jedan od šest atelijera izgrađenih u Ilici 83. Djeluje u krugu hrvatske moderne, jedan je od suosnivača Društva hrvatskih umjetnika (1897). Zapaženo sudjeluje na međunarodnim izložbama u Budimpešti (Milenijska izložba, 1896), Københavnu (1897), Sankt-Peterburgu (1899) i Parizu (Svjetska izložba, 1900) te na Hrvatskom salonu u Zagrebu (1898). Ogorčen lošim odnosima među umjetnicima i nerazumijevanjem sredine za njegovo stvaralaštvo, 1902. seli zajedno s R. Auerom u SAD, ali se nakon šest mjeseci vraća u Zagreb. Tu otvara s M. C. Crnčićem privatnu slikarsku školu (1903), koja 1907. prerasta u Višu školu za umjetnost i umjetni obrt, a 1921. u Akademiju za umjetnost i umjetni obrt; u njoj je bio profesor do smrti. — Već najraniji Čikoševi radovi, nastali prije studija, potvrđuju njegovu nadarenost (Park u Dardi, 1884). Za studija stvara zrela djela u akademskoj maniri i klasicističkoj stilizaciji. Crta i slika portretne studije (Poprsje djevojke, Glava starca, Egipćanka, 1889), često je nagrađivan za majstorski komponirane i sepijom slikane povijesne kompozicije (Gradnja piramida, 1889; Odisej ubija prosce, 1890). Izvan akademije slikao je u prirodi ciklus pejzaža iz Marije Bistrice (1890), među kojima je Dvorište u Mariji Bistrici uzorno djelo poetiziranog realizma. Prvi je u nas uporabljivao fotografiju kao pomoćno sredstvo pri likovnom oblikovanju i sâm snimajući modele ili motive koje je namjeravao slikati. Na taj način nastaju Justina Raymann s knjigom (1891) i remek-djelo Judita i Holoferno (1892). Zidne slike s antičkim temama u palači Odsjeka za bogoštovlje i nastavu (Borba Herakla s Antejem, Sapfa, Prometej, Grčki gymnasion, 1892) te djela s motivima iz Odiseje (Kirka, Penelopa, 1894–95) u znaku su pedantne doradbe detalja i bogate dekorativnosti. Istodobno nastali portreti (Supruga Justina, Kapetan Koller, Rudolf Valdec, Jelka Valdec, 1894) govore već o fluentnom, individualnom slikarskom rukopisu i dominantnoj ulozi svjetla. Za boravka u okolici Napulja, oduševljen krajolikom, slika ciklus plenerističkih veduta i marina (Bosco tre case, Vezuv s opservatorijem, Uzburkano more, 1893). Titravu plenerističku viziju pejzaža ostvaruje u ciklusu starih hrvatskih gradina (Susedgrad, Grižane, Drivenik, Izvor Une, Sokolovac, 1895), ali se u njihovim dekorativnim i kompozicijskim strukturama otkrivaju protosecesijski elementi. Terasa s limunom, Marina s jedrilicom i Svjetionik (1894) mala su remek-djela hrvatskog plenerizma s natruhama Bukovčeva utjecaja. U isto vrijeme tehnološki eksperimentira i na izvoran način primjenjuje poentilističku tehniku (Djevojka golih grudi, 1895). U traženju vlastita puta često prilagođuje tehnički postupak zadanoj temi, a opterećen mnogobrojnim narudžbama podliježe i zahtjevima naručitelja. Sudjelujući u dekoriranju unutrašnjosti grkokatoličke stolne crkve u Križevcima (1895–97), izradio je šest slika na ikonostasu (Krštenje Kristovo, Posljednja večera, Uskrsnuće Kristovo, Raspeće, Bogorodica, Sv. Ivan Apostol) i zidnu sliku Posljednja večera. Prikazi su na zlatnoj pozadini, spiritualizirani finim luminizmom. Usporedo s tim kristološkim ciklusom, naslikao je 1897–98, po vlastitu tematskom izboru, pet kompozicija za radnu sobu predstojnika Odsjeka za bogoštovlje i nastavu (Opatička ul.): Odisej ubija prosce (po Homeru), Marko Antonije nad lešinom Cezarovom (po Shakespeareu; tonsko slikarstvo prožeto profinjenim svjetlosnim efektima), Dante pred vratima purgatorija (po Danteu), Valpurgina noć (po Goetheu; živ kolorizam simbolična značenja, dočaravanje irealnih sfera, djelomična uporaba divizionističke tehnike), Homer uči pjevati Dantea, Shakespearea i Goethea (po vlastitu nadahnuću; skica 1898, konačna verzija 1907). Simbolistički koncept dokumentira i remek-djelo Pietà (1897). Psiha (1898) i Portret supruge sa sinom Paulom (1899) najljepši su primjeri »impresionističkog« načina slikanja što ga je Č. ostvario. Prisno se družeći s M. Dežmanom, M. Nikolićem, V. Vidrićem, I. Pilarom i dr. poseže za domaćim literarnim temama kao invencijskim osnovama slikâ (Na obali rijeke, Proljetno jutro, Ždralovi). Prema Dežmanovoj Primorskoj priči naslikao je ciklus Innocentia kao integralni dio »Hrvatske sobe« u gospodarskom dijelu Svjetske izložbe u Parizu (1900). Deset figuralnih kompozicija s temom tragične ljubavi u likovnom su smislu kapitalno djelo izrazite simbolističke semantike i morfologije. Ciklus je otkupila ruska kneginja Tatjana Dourdina, a danas mu se zameo trag. Poznat je tek po replikama pojedinih prikaza koje je Č. slikao do kraja života (Trijumf nevinosti, 1901; Ostavljena, 1902, 1913; Grob nevinosti, 1902, 1927, 1931). Kompozicije iz 1902. na ikonostasu pravoslavne crkve Sv. Duha u Bjelovaru izraz su majstorova ustupka želji naručitelja: po starom obrascu bizantskog slikarstva slikao ih je na zlatnoj pozadini (Bogojavljenje, Uzašašće, Uskrsnuće, Rođenje Isusovo, Silazak Sv. Duha, Preobraženje). Na prijelomu stoljećâ istaknuo se kao vrstan grafičar (plakati), a visoke su vrijednosti njegovi majstorski stilizirani simbolistički crteži (Na hridi, Na potoku) i rafinirani pasteli (Orfej, Pejzaž uz rijeku, Utjeha). Češće slika plenerističke pejzaže zasićena kolorita (Pantovčak 11, Obronak uz cestu, 1901), kao učitelj i pokrovitelj Slave Raškaj (od 1896) veći dio 1901. provodi s njom u ozaljskom kraju slikajući tamošnje motive (Park dvorca u Ozlju, Ozaljski grad, Pejzaž s kućom, Kameni zid, Jama s pijeskom). Pod utjecajem R. Auera slika teme iz antičkih mitova i legendi: Orfej, Saloma, U hramu, Brizeida, Utjeha (1902). Od povratka iz SAD do smrti razvija veoma plodnu djelatnost različitih tematskih okvira, ali stagnacijskoga stvaralačkog poriva. Ostaje vjeran simbolističkom konceptu, skicira neostvareni slikarski ciklus s motivima iz Apokalipse, visoke umjetničke vrijednosti i vrhunskoga crtaćeg umijeća (studije i skice danas u Kabinetu grafike i Modernoj galeriji u Zagrebu). U konačnim verzijama pojedinih motiva (Otkrivenje Ivanovo, Apokaliptično nebo, Četiri apokaliptična anđela, 1903; Apokaliptični jahači, 1907; Apokaliptična Madona, 1920) umjetnički dojam zasjenjuje izrazita težnja k pedantnom »dovršenju« slike. S posebnom strašću slika motiv Salome (20-ak inačica, 1902–18) i općenito mu bliske teme »fatalne žene« (Bakantica, 1903–24; Sapfa, 1904–08; Viviana, 1904–07; Ta-bu-bu, 1910–11; Iz kupatila, 1915; Svećenica, 1918; Umjetnost i priroda, 1921–23; Sinovi Božji, 1921). Za razliku od spiritualiziranih likova Innocentije i motiva iz Apokalipse, ti su likovi prožeti senzualnošću, slikani toplim tonalitetima i savjesnom modelacijom. U duhu vremena i pod utjecajem Franza von Bayrosa izveo je 70-ak erotskih crteža (danas u Spomen-zbirci Bele Čikoša Sesije u Zagrebu). U tom razdoblju on je najtraženiji slikar portreta, u pravilu rađenih prema fotografiji i male umjetničke vrijednosti. Reprezentativnošću i emotivnom angažiranošću izdvajaju se portret supruge (1909), portreti baruna Zmajića i nadrabina Jakobija (1916), bana Škrlca (1918), gradonačelnika Srkulja (1919) te Maje Strozzi i Ane (1911). Za masonsku ložu u Zagrebu naslikao je tri velike figuralne kompozicije: Veliki ljudi, Ljepota, Snaga i mudrost (1912), a za studentske potrebe izradio je 1914. Anatomski atlas za likovne umjetnosti uz pomoć kiparskih iskustava R. Valdeca. Kao specijalist za povijesno slikarstvo obradio je i nekoliko tema iz nacionalnog repertoara: Nikola Šubić Zrinski (1895), Graničari (1905/06), Ćiril i Metod (5 inačica, 1906/07), Posljednji bogumili (1913). God. 1919. organizirao je izložbu hrvatske umjetnosti u Parizu. Samostalno je izlagao u Zagrebu 1925, a posmrtne su mu izložbe priređene u Rijeci (1952, 1965), Zagrebu (1964, 1976) i Osijeku (1965, 1976). Redoviti je član JAZU od 1919. — Čikošev je opus vrlo velik. Više od 250 djela registrirao je sâm umjetnik u popisu načinjenom nekoliko dana prije smrti; tom broju valja pridodati još barem toliko radova jer je majstor mnoge teme ponavljao u više replika. Tolika množina slika različite je kvalitete: djela koja je sâm držao posrećenim rezultatom svoga likovnog htijenja danas često ne zadovoljavaju u cijelosti novu likovnu senzibilnost i estetske pretpostavke. Nesumnjive likovne vrijednosti otkrivaju se u umjetnikovoj Spomen-zbirci, koja je pod upravom Strossmayerove galerije starih majstora HAZU, a sadržava 401 djelo i 8 albuma za skiciranje sa 586 crteža, skica, krokija i likovnih zabilježaka. Ta građa potvrđuje da je Č. jedna od najistaknutijih osobnosti hrvatske moderne, da je upravo on – djelujući u specifičnim povijesnim, kulturnim i gospodarskim okolnostima kao slikar i pedagog – postavio čvrste temelje razvitku hrvatske likovne kulture. Svojim simbolističkim opusom najvjernije je odrazio idejne težnje i program secesije kako su ga teoretski prikazali I. Pilar i M. Dežman. U njegovu se stvaralaštvu kao dominantna konstanta provlači sklonost k zalaženju preko granica očitosti i traženju rješenja bitnim dilemama bitka u irealnim, metarealnim i izvanzemaljskim sferama, a ne ostajanje pri opažaju i čistim vizualnim senzacijama. Unatoč raznoliku likovnom interesu i sklonosti tehnološkom eksperimentiranju, Čikoša valja držati začetnikom i izrazitim predstavnikom simbolističkoga likovnog izraza u nas. Drugim dijelom svog opusa u potpunosti je zadovoljavao ukus obogaćena građanskog staleža u Hrvatskoj, koji mu je povjerio niz likovnih narudžaba, osobito portreta.