Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

ALBERTI, Matija (Matulić), jezikoslovac i izdavač crkvenih knjiga (Split, 1561 — Split, 28. VIII 1623). Potječe iz stare splitske patricijske obitelji koja je neko vrijeme imala pridjevak Matulić. Imao je dva brata: Ivana i arhiđakona Nikolu, čiji se biografski podaci često miješaju s Matijinim. A. se školovao najprije u Splitu, a zatim je u Padovi postigao doktorat obaju prava te se vratio u Split gdje se bavio odvjetništvom. U akciji oko oslobođenja Klisa, koju je vodio brat mu Ivan, Matija je zastupao protivno mišljenje i, prema nekim suvremenim dokumentima, čini se da je bio odao Ivana Mlečanima, zbog čega je bio preporučen mletačkoj vladi 13. VI 1596. Matija se zapravo nije slagao s bratom samo u tome što je akciju na Klisu htio izravno povezati s Papinom pomoći, a ne s vojskom Rudolfa II. Naime prije 17. II 1596. i on je bio doveden u zatvor u Mletke zbog sumnje da se dogovorio s rođakom hvarskog biskupa Petra Cedulina kako će uvesti uskoke u klišku tvrđavu. Tek poslije Ivanove pogibije na Klisu Matija je zajedno s bratom Nikolom još otvorenije radio na preotimanju Klisa iz turskih ruku obraćujući se predstavkom Rudolfu da bi osvojili Klis uz pomoć Senjana; što im je on i odobrio. Matija se spominje i kao protivnik splitskog nadbiskupa Markantuna De Dominisa, a sukob potječe vjerojatno još iz 1596, kad se Matijin brat Nikola nadao da će zbog Ivanovih zasluga u borbi oko Klisa postati senjski biskup; stolicu je međutim dobio De Dominis. God. 1607. A. se nalazio u Trogiru kod prijatelja, biskupa Marcija Andreuccija gdje se vjerojatno sklonio pred De Dominisom koji je već tada postao splitski nadbiskup. Prema Jeronimu Kavanjinu, A. se suprotstavio »propovidima poluvirnim« koje je u splitskoj katedrali držao De Dominis, a nakon njegova odlaska iz Splita on je 24. XI 1616. u Veneciji, pred papinskim nuncijem i inkvizitorom, dao opsežnu izjavu kojom je pobijao neke De Dominisove misli. Prema nekim navodima, čini se da je pred kraj života napustio advokaturu i posvetio se kemiji »tražeći kamen mudrosti«. Navodi se da je i umro od posljedica kemijskog pokusa. — Albertijev interes za probleme književnog jezika i pravopisa potječe još iz 1607, kad je pišući iz Trogira zamjerao Aleksandru Komuloviću što je u svom Nauku krstjanskom (Rim 1603) upotrebljavao udvojene suglasnike mjesto akcenata (‘ i ‘) za kratke i duge slogove, što se služi zamjenicom što mjesto ča, što upotrebljava skupinu št mjesto šć itd. Određena gledišta prema jeziku i pravopisu izražava on i u prijevodu latinskog molitvenika Oficij B. Marije D. U predgovoru »K’ čtivcu« obrazlaže svoje pravopisne principe nastojeći latinska slova prilagoditi našem izgovoru, shvaćajući da i dužina u našem jeziku ima razlikovnu vrijednost, pa dvjema različnim »brazgotinama« odozgor označuje duge i kratke slogove. Oficij (u kojem je A. dao svoju versifikaciju crkvenih tekstova) uz neke praktične tekstove (o nedjeljama i blagdanima, o mjesečevim mijenama itd.) te uz dodane Psalme, Oficij Sv. Duha, litanije itd. sadrži 536 stranica i 23 drvoreza. U predgovoru A. navodi kako je prema istim principima »povelinjem starišine« pripremio i »po činu rimskih poispravil« Misal i Brevijar slovinski očekujući od starješina naređenje da se objave. Poslije Matijine smrti za njegovu se rukopisnu ostavštinu zainteresirala rimska Congregatio de propaganda fide preko svoga glavnog predstavnika u Dalmaciji zadarskog nadbiskupa Oktavijana Garzadora. Matijin sin Juraj, tražeći 1627. da mu se za uzvrat rezervira jedno mjesto u Ilirskom kolegiju u Loretu, ponudio je Propagandi spomenuti Misal i Brevijar, koji su pisani dijelom glagoljicom (»tradotto nel carattere Ilirico, cioè di S. Girolamo«) a dijelom latinicom (»col carattere lattino«), te prijevod Priručnika španjolskog moralista Martina de Azpilcueta (poznatog pod imenom Navarrus), koji je na španjolskom tiskan 1557, a na latinskom u Rimu 1588. pod naslovom Manuale sive Enchiridion confessariorum et poenitentium. Tu se još spominje i rukopis Albertijeva prijevoda rječnika, koji je također ostao nepoznat. Ne zna se je li Propaganda te rukopise doista i otkupila, iako je vodila brigu da se Matijinu sinu Jurju rezervira mjesto u Ilirskom kolegiju. Albertiju se pripisuje i Muka Gospodina Isukersta, pri čemu se može pomisliti na defektan tekst u Lulićevu zborniku iz 1615 (F. Fancev). — Albertijevim radom prvi se poslužio Ardelio Della Bella u svom Dizionariju (Venecija 1728), ali on ga je prvi nazvao arhiđakonom. Aritonio Michieli Vitturi, izdajući djelo Matije Sovića Riftessioni (Venecija 1787), u jednoj bilješci navodi da je A. umro 1624. u 69. godini života. Te podatke ponavljaju i ostali — od F. M. Appendinija do P. J. Šafarika. Tek je J. Jurić (1934) posumnjao u arhiđakonat, a novije podatke o Albertiju dao je zatim D. Berić. A. je branio domaću arhaičnu čakavštinu u doba kad je već prodirala u hrvatsku književnost pomlađena bosanska štokavština (Fancev).

DJELA: Oficiy B. Marie D. Piàe V. Pòuelinyem dán skorò nàe duór, a Màetiém Alberti Vlàestelinóm Splitskim i Vcitegliém, iz latinskoga sàeda ù slouinski yazik virnò Prinesén. S tèkstirom, i s Milosckyom. V Bnecih Pri Iuana Gueriglikva na 1617; Iz Oficija. Predgovor. Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća. (Priredio Jakša Ravlić.) Zagreb 1972, 155–156.
 
LIT.: Matija Sović: Riflessioni sull’ ignoranza della lingua slava letterale in Dalmazia. Venezia 1787, 20–21. — Marko Dumanić: Synopsis virorum illustrium Spalatensium (u: Andrija Ciccarelli, Opuscoli riguardanti la storia degli uomini illustri di Spalato e di parecchi altri Dalmati). Dubrovnik 1811, 25–26. — Šime Ljubić: Prilozi za životopis Markantuna de Dominis Rabljanina, spljetskoga nadbiskupa. Starine JAZU; 1870, 2, str. 161–165. — Simeone Ferrari-Cupilli: Cenni biografici di alcuni uomini illustri della Dalmazia. Zadar 1887, 1–2. — Dujam Srećko Karaman: Domaće slike. Narod, 7(1890) 56, 57; 8(1891), 99. — Euzebije Fermendžin: Listovi o izdanju glagolskih crkvenih knjiga i o drugih književnih poslovih u Hrvatskoj od god. 1620–1648. Starine JAZU, 1891, 24, str. 20–21. — Ivan Milčetić: Manji prilozi za povijest književnosti hrvatske. Spljećanin Matija Alberti Dubrovčanima. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1912, 7, str. 314–320. — Isti: Macedonija u staroj hrvatskoj književnosti. Savremenik, 8(1913) 10, str. 566. — Grga Novak: Splićani junaci: Ivan Alberti i Nikola Cindro. Naš mornar (kalendar), 3(1930) str. 50–55. — Jovan N. Tomić: Građa za istoriju pokreta na Balkanu protiv Turaka krajem XVI i početkom XVII veka, 1. Beograd 1933, 53–159. — Josip Jurić: Pokušaj »Zbora za širenje vjere« g. 1627. da kod Južnih Slavena uvede zajedničko pismo. Croatia sacra, 4(1934) 8, str. 143–174. — Franjo Fancev: Hrvatska književno-jezična pitanja u pismu Splićanina Mateja Albertija iz god. 1607. Vrela i prinosi 1936, 6, str. 1–15. — Ante Belas: Zaklada Splićanina Lisandra Komulovića. Jadranski dnevnik, 4(1937) 126, str. 3+6. — Dušan Berić: Splitski jezikoslovac Matija Alberti. Mogućnosti, 2(1955) 5, str. 394–401 i u: Iz književne prošlosti Dahnacije. Split 1956, 49–63. — Vjekoslav Štefanić: Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije. Slovo, 1957, 6/8, str. 55. — Jakša Ravlić: Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 11). Zagreb 1972, 149–153.
 
Nikica Kolumbić (1983)