Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

HABSBURGOVCI, dinastija njemačkog podrijetla, nazvana po gradu i istoimenom posjedu Habichtsburg u kantonu Aargauu. Začetnik joj je Guntram (umro 973), kojemu je grofovski naslov 952. podijelio njemački kralj i rimsko-njemački car Oton I. Veliki. U prvoj pol. XIII. st. podijeljeni su obiteljski posjedi: grof Rudolf, začetnik laufenburške loze (izumrla 1415), dobiva posjede u Breisgauu, grofovije Klettgau, Laufenburg i Rheinfelden, a grof Albert (Albrecht), od kojega potječu kasniji njemački, španjolski i hrvatsko--ugarski kraljevi, zadržava Habichtsburg te posjede u Alsaceu i Aargauu. Nakon izbora za njemačkoga kralja i krunjenja za rimsko-njemačkog cara 1273. Albertov sin Rudolf I (1218–1291) od Austrije, Štajerske, Koruške i Kranjske, kasnijih nasljednih zemalja, stvara podlogu uspona Habsburgovaca. Njegov sin bio je Albert I. Austrijski (1255–1308), a unuk vojvoda Albert II (1298–1358), koji je, trajno zadržavši Kranjsku i Korušku, stekao nakon 1335. obalu Kvarnera. Time Habsburgovci prvi put dolaze u posjed dijela hrvatskih zemalja. Albertov sin Rudolf IV (1339–1365) nastavlja očevu politiku i 1361. sklapa baštinske ugovore s ugarskim Anžuvincima te 1364. s Luksemburgovcima u Češkoj. Njegov brat Leopold III (1351–1386) sklapa 1364. s grofom Albertom Goričkim ugovor kojim nakon Albertove smrti nasljeđuje njegove posjede, grofoviju Istru s Pazinom i Belu krajinu. Nakon smrti kralja i cara Žigmunda Luksemburgovca, ugarski i hrvatski velikaši izabrali su za kralja njegova zeta Alberta V (1397–1439). Kako je postao još i kralj češki i njemački, on je prvi Habsburgovac koji je pod svojom vlašću okupio one zemlje kojima su Habsburgovci poslije trajno zavladali. Njegov sin Ladislav V. Postum (1440–1457) okrunjen je kao dijete 1445. hrvatsko-ugarskim kraljem te mu je skrbnikom bio Fridrik III (1415–1493), njemački kralj od 1440. i rimsko-njemački car od 1452, koji je nastavio habsburšku politiku pretenzija na ugarsku krunu sv. Stjepana. God. 1463. sklapa Fridrik nasljedni ugovor s kraljem Matijom Korvinom. Nakon rata s Korvinom, u kojemu je izgubio veliko područje, čak i Beč, odriče se 1486. prijestolja u korist svojega sina Maksimilijana I (1459–1519), njemačkoga kralja od 1493. i rimsko-njemačkog cara od 1508, koji u borbi s češkim i hrvatsko-ugarskim kraljem Vladislavom II. Jagelovićem vraća Beč i veći dio područja koje je izgubio njegov otac. Ugovorom s Vladislavom u Požunu 1491. obnovio je nasljedni ugovor iz 1463. uz uvjet da bude izabran i u saboru ugarskih i hrvatskih velikaša. U Saboru je 1492. dobio pristanak plemstva, ali je to bilo obično osobno pismeno očitovanje plemića, a ne uobičajeni saborski zaključak sankcioniran od kralja. Među hrvatskim plemstvom bilo je više Maksimilijanovih pristaša koji su se nadali njegovoj potpori protiv prodora Turaka, dok je među ugarskim velikašima imao vrlo malo pristaša. Većina ugarskog plemstva zajedno sa slavonskim velikašima, da bi onemogućila Maksimilijanovo stupanje na ugarsko prijestolje u slučaju Vladislavove smrti bez muškog nasljednika, na Saboru 1505. donosi zaključak o isključenju stranaca kao pretendenata na ugarsko prijestolje. Taj je zaključak, koji je sankcionirao kralj, bio upućen Kraljevini Hrvatskoj. Maksimilijan je u nastojanju da očuva svoja prava s Vladislavom ponovno 1506. i 1515. obnovio ugovor o pravu nasljedstva Habsburgovaca nakon izumrća Jagelovića u Ugarskoj i Hrvatskoj. Sina Filipa I. Lijepoga (1478–1506) oženio je Ivanom Kastiljskom, a 1516, nakon smrti Ferdinanda Aragonskoga, Maksimilijanov je unuk Karlo V (1500–1558) stekao cijelu Španjolsku s Napuljem, Sicilijom i kolonijama. Time je položen temelj habsburške europske moći.

Ferdinand I (1503–1564), hrvatsko-ugarski kralj od 1527. i rimsko-njemački car od 1556. Kada je 1526. u Mohačkoj bitki poginuo sin Vladislava II, kralj Ludovik II, ne ostavivši zakonitog potomka, ostala su ispražnjena prijestolja Ugarske i Hrvatske te Češke. Najozbiljniji pretendenti bili su Ivan Zapolja, podrijetlom iz okolice Požege, i mlađi sin Filipa Lijepoga austrijski nadvojvodaFerdinand I, kojemu je brat Karlo (kasniji car Karlo V) 1521. dao na upravu austrijske zemlje. On je očekivao da će temeljem prije sklopljenih nasljednih ugovora između Habsburgovaca i kraljeva Matije Korvina i Vladislava II. baštiniti Ugarsku, Hrvatsku i Češku. Za kralja ga je 1526. izabrao staleški izborni sabor Češke. Međutim, ugarski su velikaši potkraj godine izabrali i okrunili Ivana Zapolju. Tom izboru priklonili su se i slavonski velikaši s dijelom plemstva 6. I. 1527. na svojemu saboru u Dubravi kraj Čazme. Hrvatski sabor u Cetinu, nakon što je Ferdinand prihvatio postavljene obveze za obranu od Turaka, izabrao ga je kraljem 1. I. 1527. Rat između Zapoljinih i Ferdinandovih pristaša iskoristili su Turci i zauzeli velika područja u Hrvatskoj i Ugarskoj. Iako Ferdinand, pobjednik nad Zapoljom, nije u potpunosti ispunio preuzete obveze u svezi s obranom od Turaka, ipak od pol. XVI. st. austrijske nasljedne zemlje ulažu znatna novčana sredstva u obranu, a javljaju se i začetci njezine organizacije na načelima koja će biti podloga za organizaciju Vojne krajine. Tek naznačeni početak centralizacije za Maksimilijana dobiva u Ferdinandovim reformama, kojima je cilj bio nadvladavanje feudalnog partikularizma i jačanje vladarske moći, snažniji zamah i vodi postupno prema stvaranju centralizirane države. S druge se strane on zauzimao za smirivanje vjerskih sukoba katolika i protestanata (Augsburški vjerski mir 1555). Za rimsko-njemačkog cara izabran je nakon abdikacije Karla V.
 
Maksimilijan II (1527–1576), hrvatsko-ugarski kralj od 1563. i rimsko-njemački car od 1564. Ferdinandov sin, okrunjen za kralja Ugarske i Hrvatske za očeva života. Nakon pohoda turske vojske i pada Sigeta, koji je branio Nikola Zrinski i kojemu kraljeva pomoć nije stigla, Maksimilijan je 1568. s Turcima sklopio osmogodišnji mir uz obvezu plaćanja godišnjeg danka Porti. U njegovo vrijeme buknula je velika seljačka buna 1573. u neposrednom zaleđu obrambene linije prema Turcima. Maksimilijan je nastavio centralističku očevu politiku koja je produbljivala opreke između centralne vlade u Beču te hrvatskih i ugarskih staleža.
 
Rudolf II (1552–1612), hrvatsko-ugarski kralj od 1572. i rimsko-njemački car od 1576. Maksimilijanov sin, okrunjen za kralja Ugarske i Hrvatske za očeva života. Rudolfa su na španjolskom dvoru odgajali isusovci, što je odredilo njegov kasniji nesnošljiv odnos prema protestantima. Kao vladar više se na svom dvoru u Pragu bavio alkemijom, astrologijom i astronomijom nego državnim poslovima. Civilne poslove u Ugarskoj i Hrvatskoj prepustio je bratu Ernestu (1553–1595), a vojne poslove svom stricu nadvojvodi Karlu II. Štajerskom (1540–1590). Kako se Rudolf nije brinuo o protuturskoj obrani, Hrvatska i Slavonija svele su se na do tada najmanji teritorijalni opseg. Za obranu od Turaka Karlo organizira, sredstvima unutrašnjih austrijskih staleža, Vojnu krajinu, koja je postupno otrgnuta ispod vojne a zatim i civilne vlasti bana Hrvatske i Slavonije. Karla je u upravi Krajine 1590. naslijedio njegov sin Ferdinand, kasniji kralj, kojeg su zbog malodobnosti zamjenjivala Rudolfova braća, nadvojvode Ernest do 1593. i Maksimilijan III (1558–1618) do 1596. Jačanjem centralizacije borba protiv protestanata prenosi se i na Ugarsku. God. 1604. Rudolf zaključcima Ugarskog sabora samovoljno dodaje čl. XXII. protiv protestanata; to je izazvalo protivljenje u Ugarskoj, dok je Hrvatski sabor prihvatio taj članak. Nakon turskog poraza kraj Siska 1593. započinje protuturski rat koji je 1606. završio potpisivanjem mira i prestankom plaćanja danka sultanu. Rudolf je, na inicijativu izaslanika Hrvatskog sabora koji su potkraj 1607. došli u Prag, potvrdio na poč. 1608. zaključak Hrvatskog sabora o isključivom priznanju katoličke vjere u Hrvatskoj i Slavoniji, koji je zatim u Saboru proglašen posebnim vjerskim zakonom oprečnim ugarskom. Zbog unutrašnjih sukoba, Rudolfov brat nadvojvoda Matija stupio je na čelo pobunjenih staleža te je brata 1608. oružjem primorao da mu ustupi vlast u Austriji, Moravskoj, Ugarskoj i Hrvatskoj te u Češkoj 1611.
 
Matija II (1557–1619), hrvatsko-ugarski kralj od 1608. i rimsko-njemački car od 1612. Za njegova je vladanja mirom u Madridu okončan Uskočki rat 1617. Budući da nije imao muških potomaka, za nasljednika je odredio nadvojvodu Ferdinanda Štajerskog.
 
Ferdinand II (1578–1637), hrvatsko-ugarski kralj i rimsko-njemački car od 1619. Nakon pobjede nad češkim ustanicima 1620. Ferdinand je zaoštrio protureformacijsku aktivnost i proširio rat koji se razvio u tzv. Tridesetogodišnji rat. U tim su sukobima hrvatski staleži pristajali uz Ferdinanda. On je još u inauguralnoj diplomi obećao da će ispuniti zahtjev izaslanika Hrvatskog sabora da se ban Nikola IX. Frankapan Tržački imenuje na mjesto generala Hrvatske krajine i time ona podvrgne banskoj vlasti, ali ju je u povoljnijim vanjskim i unutrašnjim prilikama 1630. potpuno izuzeo ispod banske vlasti i podvrgnuo je Karlovačkom i Varaždinskom generalatu. Od tada su pod njima – tj. pod vrhovnom upravom gradačkoga Dvorskog vojnog vijeća – ne samo utvrde i vojne posade nego i sav teritorij s privilegiranim i podložnim stanovništvom. S tim je tijesno povezano izdavanje privilegija Statuta Valachorum iste godine. Od tada pa sve do reinkorporacije Vojne krajine u XIX. st. ni Hrvatska ni Slavonska vojna krajina nisu de facto pripadale području Kraljevine Hrvatske. Njoj je ostala samo Banska vojna krajina. Nakon iznenadne smrti Ferdinanda IV (1633–1654), starijeg sina Ferdinanda III (1608–1657), koji je vladao od 1637. i okončao Tridesetogodišnji rat Westfalskim mirom 1648, za nasljednika prijestolja određen je drugi sin Leopold.
 
Leopold I (1640–1705), hrvatsko-ugarski kralj od 1657. i rimsko-njemački car od 1658. Brzo sklapanje Vasvárskog mira 1664. bez korištenja odlučne pobjede u protuturskom ratu pridonijelo je neraspoloženju dijela ugarskoga i hrvatskoga visokog plemstva prema politici Habsburgovaca te je na toj podlozi došlo do urote dijela plemstva, zrinsko-frankapanske urote koja je odvela u propast dvije najmoćnije obitelji u Hrvatskoj. U protuturskom ratu 1683–99, nakon pobjede u bitki za Beč 1683, nastavljen je rat za oslobođenje ugarskih i hrvatskih zemalja. Do 1687. oslobođeni su Požega, Osijek, Knin, Udbina, Budim. Pod dojmom uspjeha carskih vojska ugarski i hrvatski staleži priznali su na saboru u Požunu Habsburgovcima nasljedno pravo na hrvatsko-ugarsko prijestolje po načelu primogeniture muške loze, a ukinut je i čl. 31. Zlatne bule iz 1222. s kasnijim potvrdama, koji se mogao tumačiti kao pravna podloga za pobunu protiv vladara u slučaju njegova nepoštivanja staleškog ustava. Zbog napadaja francuskoga kralja Luja XIV. na habsburške posjede na Rajni carska se vojska, koja je bila prodrla do Kosova, povukla. Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. Leopold je stekao Ugarsku osim Banata, Hrvatsku do Une i južnog Velebita te Slavoniju osim jugoistočnog Srijema sa Zemunom i Mitrovicom. Kneževina Erdelj ukinuta je i pripojena Ugarskoj. Potkraj vladavine Leopold se zapleo u Rat za španjolsku baštinu, koji su nastavili njegovi nasljednici, a 1703. u Ugarskoj je izbila buna Ferenca II. Rákóczyja.
 
Josip I (1678–1711), hrvatsko-ugarski kralj od 1687. i rimsko-njemački car od 1705. Leopoldov sin, okrunjen za kralja Ugarske i Hrvatske za očeva života. Odlučno je vodio Rat za španjolsku baštinu i utanačio mir s Rákóczyjem 1711 – umro je uoči potpisivanja – kojim je proglašena opća amnestija u Ugarskoj i protestantima zajamčena sloboda vjeroispovijedi. Tom su nagodbom Habsburgovci učvrstili svoju vlast u Ugarskoj i Erdelju.
 
Karlo VI (1685–1740), hrvatsko-ugarski kralj (Karlo III) i rimsko-njemački car od 1711. Kao drugorođeni Leopoldov sin bio je 1703. određen za španjolskoga kralja, ali se nakon smrti brata Josipa vratio u Beč. Kao posljednji muški potomak obitelji nastojao je u skladu s tajnim kućnim ugovorom iz 1703. osigurati pravo nasljedstva i ženskim članovima obitelji, čemu se protivio zaključak Požunskog sabora iz 1687. U tom nastojanju, koje se odvijalo u sjeni teške borbe s Francuskom za španjolsku baštinu, Hrvatski sabor donosi čl. VII. od 11. III. 1712. kojim se pravo nasljedstva proteže na žensku lozu Habsburgovaca. Iako taj članak nije dobio kraljevu sankciju, 1713. kućnim zakonom, tzv. Pragmatičkom sankcijom, proglašeno je nedjeljivo jedinstvo habsburških zemalja kao i pravo ženske primogeniture. Pragmatičku sankciju prihvatile su između 1720. i 1723. austrijske nasljedne i druge zemlje te Ugarska, a između 1727. i 1738. i europske države. God. 1714. Karlo se mirom u Rastattu odreknuo španjolskog prijestolja, ali je stekao španjolsku Nizozemsku, Milano, Napulj i Sardiniju, koju je 1720. zamijenio za Siciliju. God. 1716–18. u savezništvu s Venecijom vodio je uspješan rat protiv Turske i osvojio prostrana područja u Vlaškoj, Srbiji i Bosni, što je sve izgubljeno u novom ratu 1735–39.
 
Marija Terezija (1717–1780), hrvatsko-ugarska kraljica i rimsko-njemačka carica od 1740. Nakon njezine udaje za lotarinškog vojvodu i toskanskog nadvojvodu Franju I. Stjepana dinastija Habsburgovaca u tom se ogranku zove Habsburg-Lothringen. Iako je oca Karla naslijedila prema međunarodno priznatoj Pragmatičkoj sankciji, odmah po stupanju na prijestolje zaplela se u Rat za austrijsku baštinu 1740–48. u kojem je pretrpjela teritorijalne gubitke, ali se uspjela održati na prijestolju, a njezinoj je dinastiji mirom u Aachenu priznato pravo na rimsko-njemačku carsku krunu. U tom su se ratu kao i kasnijem Sedmogodišnjem ratu 1756–63. borile vojske iz Vojne krajine. U unutrašnjim poslovima vladavinu Marije Terezije obilježuju reforme državne uprave osnivanjem novih ministarstava, reformiranje unutrašnje uprave njemačkih i čeških zemalja – sustav skupljanja poreza zbog povećanih potreba financiranja ratova – te podupiranje i promicanje njihovih gospodarskih mogućnosti i razvoja, što ih je postupno pretvaralo u centralističku državu. Kada joj je 1764. zajednički sabor Ugarske i Hrvatske u Požunu odbio znatno povišenje poreza za pokrivanje ratnih dugova i odobrio samo trećinu zatražene svote, više nije sazivala sabor, nego je vladala patentima kojima je postizala što želi. God. 1765, nakon muževljeve smrti, uzela je za suvladara najstarijeg sina Josipa i povjerila mu vanjsku politiku, vojne, dio financijskih i pravosudne poslove. U Hrvatskoj je – na prije od Turaka oslobođenom području – 1745. obnovila stare slavonske županije – Virovitičku, Požešku i Srijemsku – i sjedinila ih s njom. Slavonska je Posavina uređena kao Vojna krajina, kojoj je i priključena, što je, napose zbog potrebe za brojnijom stajaćom vojskom, dovelo do preuređenja cjelokupne Krajine 1746. Po uzoru na Ugarsko kraljevsko vijeće 1767. uspostavlja Hrvatsko kraljevsko vijeće (Consilium regium) na čelu s banom za političke, gospodarske i vojničke poslove. God. 1776. patentom reinkorporira Hrvatskoj grad i luku Rijeku, a 1777. Bakar, Bakarac i Kraljevicu. Ukidanjem Hrvatskoga kraljevskog vijeća 1779. i prenošenjem njegovih poslova u djelokrug Ugarskoga kraljevskog vijeća Hrvatska i s njom Rijeka podvrgnute su Ugarskoj. Provodeći politiku prosvijećenog apsolutizma, Marija Terezija uvodi kontrolu nad procesima s torturom protiv vještica a potom ih i ukida. Visoko školstvo i cenzuru oduzima isusovcima, kojima je red ukinut 1773. Nastojanje da se popravi i olakša podložnički položaj u Hrvatskoj i Slavoniji rezultiralo je Slavonskim urbarom 1756. i konačnim Hrvatskim urbarom 1780. kojima su određeni odnosi između podložnika i feudalnih posjednika, napose utvrđeni i popisani svi individualni tereti svakoga pojedinog podložnika. Reforme Marije Terezije donijele su proturječne rezultate. Sve ono što je bilo napredno i u duhu modernizacije olakšavalo je centralizaciju i, kao popratnu pojavu, germanizaciju.
 
Josip II (1741–1790), rimsko-njemački car od 1765. Nakon majčine smrti 1780. vladao samostalno. Na naslov hrvatsko-ugarskoga kralja formalno nije imao pravo, jer se nije okrunio krunom sv. Stjepana. Vladao je u duhu prosvijećenog apsolutizma. Po ukidanju podložništva u češkim zemljama 1781. u središte svojega interesa stavlja vjerske prilike. Ediktom o toleranciji priznaje slobodu svih kršćanskih vjeroispovijesti. Tim su ediktom i Židovi stekli ravnopravnost. Ukida samostane i redove, osim onih koji su se bavili nastavom i njegom bolesnika. Vladao je autokratski, bez sabora, a 1784. dao je krunu sv. Stjepana iz Požuna prenijeti u Beč držeći je muzejskim izloškom. Iste je godine naredio da se njemački jezik kao službeni uvede u cijeloj državi te da Dvorska kancelarija, Komora i Ugarsko kraljevsko vijeće počnu na njemu uredovati, a od 1786. trebao je biti uredovnim jezikom svih ugarskih i hrvatskih županija te su ga za tri godine trebali naučiti svi činovnici i svećenici. God. 1785. donosi patent o slobodnu seljenju kmetova, ali ga ugarske i hrvatske županije nisu proglasile pa ih je Josip ukinuo i podijelio Ugarsku i Hrvatsku na deset okruga. Otvorena germanizacija cjelokupnoga javnog života, napose u Ugarskoj i Hrvatskoj, te ukidanje županija – podloge političke vlasti ugarskoga i hrvatskog plemstva – urodili su znatnim nezadovoljstvom prema Josipovu apsolutizmu. U vanjskoj politici nastojao je onemogućiti Rusiji da postane jedini čimbenik u rješavanju istočnog pitanja, tj. opstanka Turske u Europi, pa je 1781. s njom sklopio savez. Njim je bio uvučen 1787. u rat s Turskom. Unatoč početnim uspjesima, Josipova protuturska vojna nije uspjela. Otpadanje austrijske Nizozemske iz sklopa habsburških zemalja, potrebe za novim financijskim sredstvima, ratnim materijalom i povećanim brojem vojnika te otvoreno nezadovoljstvo plemstva u Ugarskoj i Hrvatskoj natjerali su ga da pred smrt 1790. vrati staleške ustave – poredak kakav je zatekao pri stupanju na vlast. Nije opozvao edikt o vjerskoj toleranciji i o seljenju podložnika. Bio je prvi Habsburgovac koji je posjetio Hrvatsku; 1786. boravio je u Zagrebu i proputovao kroz Slavoniju.
 
Leopold II (1747–1792), hrvatsko-ugarski kralj i rimsko-njemački car od 1790. Naslijedio je brata Josipa koji nije ostavio potomaka. Na Saboru u Budimu 1790. obvezao se da će priznati Ugarsku i Hrvatsku kao nezavisnu državu te da ni on ni njegovi nasljednici neće vladati dvorskim naredbama ili patentima. Uspostavljeno je ponovno Ugarsko kraljevsko vijeće, postavljen palatin, a kao službeni jezik uveden je mađarski, dok se latinski zadržao samo u ugarskim oblastima. Regulirano je i pitanje novačenja za vojsku, kao i ratnih poreza. Zakonskim člancima LVIII. i LIX. Hrvatska se odrekla dijela nezavisnosti i financijske samostalnosti, dakako iz staleške solidarnosti plemstva s ugarskim plemstvom, smatrajući da će se u tješnjem naslonu na Ugarsku lakše obraniti od mogućih novih apsolutističkih presezanja Habsburgovaca. Te je članke nakon kraljeve potvrde sankcionirao Hrvatski sabor 1791. otvorivši, poslije suzbijene sustavne germanizacije, mogućnost mađarizacije uvođenjem u škole mađarskog jezika kao neobvezatnog predmeta. Mirom u Svištovu 1791. Leopold je okončao rat s Turskom. Zadržao je samo Staru Oršavu na Dunavu, Dvor na Uni, Drežnik, Petrovo Selo, Lapac i Srb u Hrvatskoj. U veljači 1792, prije iznenadne smrti, sklopio je savez s Pruskom protiv revolucionarne Francuske u korist svog šurjaka Luja XVI.
 
Franjo II (1768–1835), hrvatsko-ugarski kralj od 1792. i rimsko-njemački car do 1806, od 1804. kao car austrijski Franjo I. Leopoldov sin. U ratovima protiv revolucionarne Francuske i poslije u Napoleonovim ratovima Franjo je Campoformijskim mirom 1797. izgubio Nizozemsku i Lombardiju a stekao Veneciju s njezinim dijelom Istre, Kvarnerske otoke i Dalmaciju, potom izgubio oslonac svoje carske vlasti u Njemačkoj i nakon Napoleonova proglašenja carem 1804. uzeo naslov austrijskog cara. Mirom u Požunu 1805. odreknuo se tekovina Campoformijskog mira, te mirom u Schönbrunnu 1809. Napoleonu morao ustupiti Salzburg, velik dio Galicije, Dalmaciju, Istru, zapadni dio Koruške, Kranjsku i Hrvatsku s desne obale Save sve do ušća Une kraj Jasenovca. Nakon Napoleonova sloma, prema odredbama Bečkoga kongresa 1815. Franjo je povratio Galiciju, Salzburg, Tirol, slovenske i hrvatske zemlje, koje su s ukinutom Dubrovačkom Republikom bile uključene u francuske Ilirske provincije, te Lombardiju i Veneciju. Dio Hrvatske s desne obale Save i Kvarnerske otoke Franjo nije priključio Hrvatskoj nego ih je 1816. s Kranjskom pripojio Kraljevini Italiji. Tek 1822. taj je dio, osim otoka, vratio Hrvatskoj. U unutrašnjoj politici uvedena je stroga cenzura, sustav uhođenja i špijuniranja, sabori nisu sazivani. Zavladao je ponovno apsolutizam sve do 1825. kad Franjo nije uspio skupiti 30 000 vojnika za intervenciju u Italiji i Španjolskoj pa je bio prisiljen sazvati sabor Ugarske i Hrvatske. Provoditelj i simbol te politike bio je knez C. Metternich, ministar vanjskih poslova, dvorski i državni kancelar. Pod takvim pritiskom, a i uza sve žešće one probuđenoga mađarskog nacionalizma, postupno rastu klice hrvatskoga narodnog preporoda. Smjena na prijestolju (1835) i dolazak Franjina sina Ferdinanda I (1793–1875), nesposobnog za vladanje zbog bolesti, nisu bitno izmijenili prilike u hrvatskim zemljama. Metternichov režim slomio je tek preokret 1848, za kojega su Habsburgovci iskoristili Hrvate i bana J. Jelačića u borbi protiv Mađara. Ferdinand je abdicirao u korist sinovca Franje Josipa.
 
Mladen Švab
 
Franjo Josip I (1830–1916), hrvatsko-ugarski kralj i austrijski car od 1848. Kako je bio odgojen na temelju strogoga monarhijskog legitimizma, tj. prava vladara »po milosti Božjoj« odgovornoga samo Bogu i svojoj savjesti, mladi je car prešao preko liberalnih načela proglašenih u prekretnoj 1848, naime preko diobe vlasti između monarha i predstavnikâ građana u ustavnoj monarhiji. Silvestarskim patentom 1851. odlučio se za apsolutističku i jedinstvenu vojno-birokratsku državu koja na nove gospodarske i društvene prilike nakalemljuje strogo srednjovjekovno monarhijsko načelo i onemogućuje liberalni reprezentativni sustav. Unutrašnji poredak Austrijske Carevine sa središtem u Beču bio je podređen planovima za premoć Habsburške Monarhije u Njemačkoj. Nova je birokracija imala zadaću provoditi germanizaciju nenjemačkih područja Carevine. God. 1859, nakon poraza u ratu protiv Sardinije i Francuske u kojem se proglasio glavnim zapovjednikom, Franjo Josip morao se odreći Lombardije, a zbog katastrofalnoga financijskog stanja odlučio se za neke sasvim nefunkcionalne pseudoustavne pokuse (diploma 20. X. 1860. i patent 26. II. 1861) ne bi li očuvao autokratski sustav i svoja dinastička prava. Glavni problem bila je nagodba s Mađarima koji su 1848. odbili priznati Franju Josipa za kralja i kojih je oružani otpor skršen tek uz rusku vojnu pomoć. Franjo Josip je 20. IX. 1865. sistirao Veljački patent i navijestio pregovore s Ugarskim i Hrvatskim saborom, uz obećanje da će rezultate svojih pregovora s Mađarima predložiti saborima austrijskih zemalja prije svoje konačne odluke. Nakon poraza u ratu s Pruskom 1866. propala je vizija »Velike Njemačke« pod vodstvom Austrijske Carevine, a izgubljena je i Venecija. Stoga se Franjo Josip morao nagoditi s Mađarima. Pritom je oduzeo predstavnicima austrijskih zemalja pravo izravnih pregovora s Ugarskim saborom i zastupao načelo da zapadni dio Monarhije stupi u svezu s Ugarskom samo preko njegove osobe. Austrijski je parlament, dakle, morao primiti njegovu nagodbu s Mađarima, ali uz uvjet liberalnih reforma u Austriji. Ugarski parlament izglasovao je Austro-ugarsku nagodbu 1867, a zatim se Franjo Josip okrunio ugarskim kraljem. Prerogativi krune u sustavu mađarsko-austrijskoga državnog dualizma stajali su iznad obiju ustavnih država, napose u vojnim poslovima i vanjskoj politici. Imenovanje ministara predsjednika ovisilo je isključivo o njegovoj volji. Franjo Josip nije se namjeravao u potpunosti držati sporazuma s mađarskim predstavnicima. Na poč. 1871. imenovao je federalističko ministarstvo za austrijski dio Monarhije, a u rujnu je objavio namjeru da prizna češko državno pravo. Mađarsko-njemački otpor prisilio ga je da odustane od nagodbe s Česima i da se vrati dualističkom sustavu koji se postupno učvršćivao, a on ga se strogo držao. Ustrajao je pri tom i nakon 1890-ih kada više nisu bile moguće stabilne vlade i kada su se i s austrijske i s ugarske strane javili snažni protivnici dualizma. U Ugarskoj je Nezavisna stranka izazivala akutnu krizu dualizma zahtijevajući posebnu vojsku, no spor je riješen kompromisom 1906. Car je nastojao nadomjestiti gubitke u Njemačkoj i Italiji aneksijom BiH, obavljenom – u povodu 60-godišnjice njegova vladanja 1908 – bez pristanka velikih sila, što je gotovo izazvalo europski rat. Držeći se kruto dualizma, Franjo Josip je, čini se, bio uvjeren da bi se njegovo carstvo, potreseno sukobima među narodima, nužno raspalo pri pokušaju reforma. Nakon ubojstva sinovca mu i prijestolonasljednika Franje Ferdinanda potpisao je u srpnju 1914. ultimatum a zatim objavu rata Srbiji i tako pomogao slomu svoje Monarhije u I. svjetskom ratu. – Izravno je utjecao na političke prilike u Banskoj Hrvatskoj. Nakon uvođenja apsolutizma nije htio potvrditi ni jedan zaključak Hrvatskog sabora iz 1848. osim onoga o službenom narodnom jeziku za zemaljske oblasti, ali se ta odluka zbog germanizacije nije uvažavala. Slom hrvatske autonomije očitovao se uz ostalo pretvaranjem Jelačićeve banske časti u prenošenje naredba bečkog središta. Franjo Josip je pokazao izrazitu antipatiju prema Jelačiću zbog njegova otpora apsolutizmu i germanizaciji. No zahvalnost prema »spasitelju carevine« prisilila ga je da Jelačića prividno ostavi na vlasti do kraja života, dok su upravu vodili njemački činovnici. Kako bi svojim autoritetom podupro apsolutistički sustav, posjetio je Zagreb 1852. Već na početku pseudoustavnog razdoblja 1860–61. namjeravao je voditi računa o tradicionalnoj hrvatskoj autonomiji pa je naredio Hrvatskom saboru da raspravi o odnosu kraljevina Hrvatske i Slavonije prema Kraljevini Ugarskoj i da pošalje zastupnike u austrijski parlament. No kada se većina Hrvatskog sabora odlučila za državnu samostalnost i prema Ugarskoj i prema Austriji, kralj je raspustio Sabor, a u svom reskriptu izjavio je da priznaje »autonomni položaj« Trojedne Kraljevine samo u jedinstvenoj Monarhiji. Zbog nejasna kraljeva držanja prema Mađarima, Hrvatski se sabor 1865–67. kolebao u svojim odlukama, ali je morao priznati zajedničke poslove u Monarhiji, a Franjo Josip je zapovjedio Saboru da pripremi sporazum s Mađarima, tj. da Kraljevinski odbor Hrvatskog sabora u dogovoru s Kraljevinskim odborom Ugarskog sabora brani svoju »na pravu osnovanu autonomiju« i stekne jamstvo »za narodne interese svoje«. Neuspješni pregovori odborâ prekinuti su uoči rata s Pruskom, nakon kojega se Franjo Josip morao s mađarskim predstavnicima sporazumjeti o Austro-ugarskoj nagodbi i pristati na mađarsku supremaciju nad Banskom Hrvatskom kojoj je 1881. utjelovljena Vojna krajina. On, dakako, nije htio ni čuti o »državnoj osebnosti« Trojedne Kraljevine, naglašenoj u Hrvatskom saboru, odn. o sjedinjenju Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom, ali je želio da se održe »historička prava« Hrvatske i Slavonije, tj. da ona ima zemaljsku autonomiju u Ugarskoj, pod striktnim nadzorom ugarske vlade. No ugarski su se predstavnici držali ustavnih zakona 1847–48. kojima su ukinuli tradicionalnu hrvatsku autonomiju. Međutim, pristanak na hrvatsku zemaljsku autonomiju bio je dio kompromisa koji su omogućili Austro-ugarsku nagodbu, a Hrvatsko-ugarska nagodba 1868, na kojoj je Franjo Josip insistirao, bila je taktički potez radi slabljenja Mađara u slučaju potrebe. On se držao zahtjeva i prijedloga ugarske vlade uperenih protiv hrvatskih interesa, odn. utemeljenih na sužavanju i povredama Hrvatsko-ugarske nagodbe. Podupirao je pritiske ministra predsjednika G. Andrássyja kako bi se postigla Hrvatsko-ugarska nagodba, pa je tako zapovjedio protivniku Nagodbe biskupu J. J. Strossmayeru da brani ugarski program uz prijetnju »prisilnih mjera«, nakon čega se ovaj više nije pojavio u Saboru. U svezi s događajima oko nametanja Hrvatsko-ugarske nagodbe, Franjo Josip je de facto dosudio Rijeku Ugarskoj. Da bi pokazao svoje zadovoljstvo postignutom nagodbom, posjetio je Zagreb 1869. i odobrio osnutak Sveučilišta, a Dalmaciju je posjetio 1875. U carsku dvorsku kancelariju stizale su predstavke i ugarske i banske vlade, a Franjo Josip je – ne želeći zbog Hrvatske ugroziti teško postignutu i osjetljivu Austro-ugarsku nagodbu – uvijek odobravao stajališta ugarske vlade i beziznimno postupao prema njezinim sugestijama i protiv interesa hrvatskih ustavnih činitelja i nemađarskih naroda Ugarske. Dok se s hrvatske strane Hrvatsko-ugarska nagodba tumačila kao dvostrani međunarodni ugovor koji bi trebao osigurati državnu i političku individualnost Hrvatske, Franjo Josip je svojim ručnim pismom od 4. IX. 1883. u potpunosti prihvatio obrazloženje reakcije ugarske vlade na Narodni pokret. Priznao je pravo ministru predsjedniku I. Tiszi da po svom nahođenju može ukinuti ustav te naređivati komesaru, tj. da opstanak hrvatske autonomije ovisi o volji ministra predsjednika bez obzira na hrvatske ustavne činitelje i Hrvatsko-ugarsku nagodbu. U svemu je podupirao represivni režim bana K. Khuena Héderváryja, koji je zastupao njegove interese u sukobima s ugarskim ustavnim činiteljima. God. 1895. posjetio je Zagreb kako bi pokazao da odobrava Khuenovu »pacifikaciju« Hrvatske, tj. provođenje Nagodbe u smislu »jedinstvene mađarske države«, a ne hrvatske autonomije. God. 1912. uveo je komesarijat na zahtjev Khuena, tada ugarskog ministra predsjednika. Unatoč kraljevu sustavnu pomaganju interesa ugarskih vladajućih krugova, u Hrvatskoj su se javljale političke skupine koje su se nadale intervenciji vladara u korist Hrvatske. Jedini je A. Starčević, koliko je to bilo moguće, izravno okrivljavao Franju Josipa za teško stanje u Hrvatskoj i Monarhiji. Nade nekih hrvatskih političkih skupina temeljile su se na vladarevim prerogativima koji su mu omogućivali da spriječi povrede Hrvatsko-ugarske nagodbe. Zato su i protumađarske demonstracije u povodu njegova dolaska u Zagreb 1895. imale dinastički značaj. Unatoč sukobima s ugarskim vladama i Saborom Franjo Josip ostao je neumoljiv, a iz njegovih postupaka pouku je povukao prijestolonasljednik Franjo Ferdinand obećavajući Hrvatima da će djelovati u njihovu interesu.
 
Franjo Ferdinand (1863–1914), nadvojvoda. Prijestolonasljednik nakon samoubojstva 1889. careva sina nadvojvode Rudolfa (rođ. 1858) i od 1898. carev zamjenik u vojnim pitanjima. God. 1905–06. počeo se baviti politikom, a njegova vojna kancelarija u bečkom dvorcu Belvedere imala je dodire s antidualističkim strujama i predstavnicima pojedinih naroda radi pripreme preobrazbe Monarhije kada on dođe na prijestolje. Zamišljao je »Veliku Austriju« povezanu krunom, središnjom vladom u Beču i vojskom i zato je želio ograničenje ili ukidanje Austro-ugarske nagodbe uz potiskivanje mađarske prevlasti, po potrebi i vojnom silom. Pri tom je planirao oslon na Hrvate, Rumunje i Slovake, koji bi pod uvjetom da podupru njegove dinastičke interese stekli stanovitu zemaljsku autonomiju. Kao konzervativac i protivnik demokratskoga sustava nije prihvaćao federalističke planove. Velikoaustrijska koncepcija odredila je njegov vanjskopolitički smjer. Nije odobravao aneksiju BiH ni preventivne ratne planove Glavnog stožera protiv Italije i Srbije. U suradnji s njemačkim carem Vilimom II. želio je u vrijeme balkanskih ratova 1912–13. održati mir i približiti se Rusiji obnovom nekadašnjega Trocarskog saveza. Pogrešno mu se pripisivala pripadnost krugovima koji su željeli rat, pa ga je 1914, kada je vodio manevre u BiH, zajedno s njegovom suprugom ubio u Sarajevu G. Princip, pripadnik urotničke skupine mladih bosanskih Srba. Njegovi povjerenici, prvaci visokih vojnih krugova i austrijske Kršćansko-socijalne stranke, nisu imali načelan program u svezi s Hrvatskom. Nastojali su uglavnom samo pripremiti najpovoljnije ozračje u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji za političke skupine koje bi podupirale dinastičke interese Franje Ferdinanda nakon dolaska na prijestolje, bez obzira na to što bi on tada poduzeo. Tek zatim došli bi na red »opravdani« hrvatski zahtjevi. Prijestolonasljednikov je krug držao da će to najbolje postignuti ako se posluži pravaškim strujama, njihovim otporom protiv mađarske prevlasti, tradicijom nepriznavanja srpskog naroda u Banskoj Hrvatskoj, Dalmaciji i BiH te željom da Stranka prava na čelu hrvatskog naroda pregovara s »hrvatskim kraljem«. Nadao se da će svojom političkom taktikom ukloniti sjećanje na načelo samostalne hrvatske države A. Starčevića i E. Kvaternika i njihovu mržnju protiv Austrije te želju za provođenjem pravaškog programa iz 1894, tj. stvaranja hrvatske državne jedinice uz Austriju i Ugarsku u Habsburškoj Monarhiji. Neki su iz toga kruga mislili da mogu pravaške skupine pridobiti obećanjem trijalizma, koji će novi vladar uvesti ako se budu slijedile njegove upute. Međutim, za nositelje koncepcije »Velike Austrije«, tj. centralizirane države s Nijemcima kao vladajućom nacijom, hrvatski nacionalni i državnopravni sadržaj trijalističkog programa bio je neprihvatljiv. Oni su zahtijevali austrijski patriotizam, bezuvjetnu lojalnost dinastiji protiv mađarskog pritiska te »velikosrpstva« ili »velikojugoslavenstva«, odn. katoličanstvo u sukobu s pravoslavljem Srba. Velikoaustrijski krug nastojao je poduprijeti hrvatske političke struje koje bi odgodile nacionalne i državnopravne zahtjeve dok se ne ostvare politički ciljevi Monarhije i osobni interesi Franje Ferdinanda. Njegova okolina stoga je najviše podupirala Frankovu struju koja je jedina bila pripravna surađivati uz odgađanje svih hrvatskih zahtjeva. S druge strane, struja M. Starčevića nije odbijala suradnju, ali nije htjela odgoditi hrvatski državnopravni program, nije držala da su interesi dinastije i Hrvata istovjetni, nije potpuno napustila ideju samostalne hrvatske države izvan Monarhije i nije odbijala svaku suradnju s hrvatskim jugoslavenskim strujama. Ipak, Franjo Ferdinand nije održavao veze samo s Frankovom strujom. Budući je vladar nastojao pridobiti simpatije što većeg dijela hrvatskog stanovništva, pa se njegov krug snalazio u promjenljivim političkim situacijama u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji. Zato su njegovi povjerenici ipak tražili dodire sa svim političkim činiteljima koji su bili za hrvatsku autonomiju izvan mađarske prevlasti a u Habsburškoj Monarhiji. Prilično su utjecali na političke prilike u Hrvatskoj, ali se uoči rata pokazalo da nisu stekli stabilniju potporu.
Mirjana Gross
 
Karlo I (1887–1922), posljednji hrvatsko-ugarski kralj (Karlo IV) i austrijski car. Sin nadvojvode Otona (1865–1906) i sinovac Franje Ferdinanda, naslijedio Franju Josipa 1916. Uzalud u I. svjetskom ratu nastojao sklopiti separatni mir i Monarhiju preurediti u federativnu državu. Morao se odreći prijestolja u Austriji 11. XI. te u Hrvatskoj i Ugarskoj 13. XI. 1918. Emigrirao u Švicarsku. Njegovi potomci žive i danas.
 
LIT.: F. B. von Bucholtz: Geschichte der Regierung Ferdinands des Ersten, 1–9. Wien 1831–1838. – J. Chmel: Actenstücke zur Geschichte Croatiens und Slavoniens in den Jahren 1526. und 1527. Wien 1846. – A. von Arneth: (Geschichte Maria Theresia’s), 1–10. Wien 1863–1879. – H. Friedjung: Kaiser Karl IV. und sein Antheil am geistigen Leben seiner Zeit. Wien 1876. – Povjestni dnevnik o putovanju Nj. C. i Kr. Ap. Vel. Franja Josipa I. Cara Austrije Kralja Ugarske itd. itd. itd. po Kraljevini Dalmaciji u mjesecima travnja i svibnja 1875. Zadar 1878. – J. Szalay i L. Baróti: A magyar nemzet története, 1–4. Budapest 1895–1898. – O. Redlich: Rudolf von Habsburg. Innsbruck 1903. – F. Šišić: Hrvatski saborski spisi, 1–5. Zagreb 1912–1918. – G. Turba: Die Pragmatische Sanktion. Authentische Texte samt Erläuterungen und Übersetzungen. Wien 1913. – E. Laszowski: Habsburški spomenici, 1–3. Zagreb 1914–1917. – M. Wertner: Zur Familiengeschichte der Habsburger. Ungarische Rundschau (München–Leipzig), 4(1915) str. 179–186. – V. Klaić: Hrvatski sabori do godine 1790. Zbornik Matice hrvatske. Zagreb 1925, 272–310. – J. Kristtófy: Magyarország Kálváriája 1890–1926. Budapest 1927. – F. Šišić: Izbor Ferdinanda I. hrvatskim kraljem. Starohrvatska prosvjeta, NS 1(1927) str. 15–44. – J. Redlich: Kaiser Franz Joseph von Österreich. Berlin 1929. – J. Kertész: A Habsburg irodalom bibliographiája 1218–1934. Budapest 1934. – I. Beuc: Kojim pravom postaje Marija Terezija hrvatskim kraljem. Vjesnik Kr. državnog arkiva u Zagrebu, 8(1939) str. 61–121. – F. Šišić: Politika Habsburgovaca spram Hrvata do Leopolda I. Rad JAZU, 1939, 266, str. 93–148. – S. Antoljak: Doček Franje I. i njegove supruge u Karlovcu i Zagrebu 1818. godine. Nastavni vjesnik, 51(1942–43) 3/4, str. 171–178. – R. Kiszling: Erzherzog Franz Ferdinand von Österreich-Este. Graz–Köln 1953. – Zaključci Hrvatskog sabora, 1–12. Zagreb 1958–1980. – N. Klaić: Odnos hrvatskog sabora prema Ferdinandu Habsburškom uoči mohačke bitke. Radovi Filozofskog fakulteta. Odsjek za povijest, 1959, 2, str. 87–94. – Historija naroda Jugoslavije, 2. Zagreb 1959. – F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb 19623. – V. Dedijer: Sarajevo 1914. Beograd 1966. – M. Gross: Erzherzog Franz Ferdinand und die kroatische Frage. Österreichische Osthefte (Wien), 8(1966) 4, str. 277–298. – Ista: Über die nationale Frage in Kroatien im Zeitalter der Krise des Dualismus. U: Die nationale Frage in der Österreichisch-Ungarischen Monarchie 1900–1918. Budapest 1966, 217–231. – J. Šidak i dr.: Povijest hrvatskog naroda 1860–1914. Zagreb 1968. – M. Gross: Hrvatska politika velikoaustrijskog kruga oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. Časopis za suvremenu povijest, 2(1970) 2, str. 9–74. – A. Lhotsky: Das Haus Habsburg. München 1971. – J. Šidak: Studije iz hrvatske povijesti XIX stoljeća. Zagreb 1973. – Die Habsburgermonarchie 1848–1918, 1–6. Wien 1973–1993. – R. A. Kann: A History of the Habsburg Empire 1526–1918. Berkeley–Los Angeles–London 19772. – F. Herre: Kaiser Franz Joseph von Österreich. Köln 1978. – J. Šidak: Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848–49. Zagreb 1979. – E. Crankshaw: The Fall of the House of Habsburg. London–Basingstoke 1981. – J. Šidak: Kroz pet stoljeća hrvatske povijesti. Zagreb 1981. – Društveni razvoj u Hrvatskoj od 16. do početka 20. stoljeća. Zagreb 1981. – A. Wandruszka: Das Haus Habsburg. Wien–Freiburg–Basel 19824. – H. Haselsteiner: Joseph II. und die Komitate Ungarns. Wien–Köln–Graz 1983. – H. Angermeier: Die Reichsreform 1410–1555. München 1984. – E. Zöllner: Geschichte Österreichs. Wien 19847. – E. C. Corti: Kaiser Franz Joseph. Graz 19855. – M. Gross: Počeci moderne Hrvatske. Zagreb 1985. – K. Martin-Weidinger: Bibliographie der Habsburg-Literatur seit dem Jahre 1934. Wien 1985. – Hrvatske kraljevinske konferencije, 1–5. Zagreb 1985–1993. – J. P. Bled: François-Joseph. Paris 1987. – R. Reifenscheid: Die Habsburger in Lebensbildern. Graz–Wien–Köln 19873. – Gesellschaft, Politik und Verwaltung in der Habsburgermonarchie 1830–1918. Budapest 1987. – B. Hamann: Die Habsburger. Ein biographisches Lexikon. Wien 19882. – J. Šidak i dr.: Hrvatski narodni preporod – ilirski pokret. Zagreb 1988. – K. D. Erdmann: Die Spur Österreichs in der deutschen Geschichte. Zürich 1989. – J. Bérenger: Histoire de l’Empire des Habsbourg 1273–1918. Paris 1990. – L. Margetić: Cetinski sabori u 1527. Senjski zbornik, 17(1990) str. 35–43. – A. J. P. Taylor: Habsburška monarhija 1809–1918. Zagreb 1990. – M. Gross i A. Szabo: Prema hrvatskome građanskom društvu. Zagreb 1992. – G. Herm: Aufstieg, Glanz und Niedergang des Hauses Habsburg. Wien 1992. – W. Pohl i K. Vocelka: Die Habsburger. Graz–Wien–Köln 1992. – M. Gross: Die Anfänge des modernen Kroatiens. Wien–Köln–Weimar 1993. – W. M. Johnston: Austrijski duh. Zagreb 1993. – D. G. McGuigan: Familie Habsburg 1273 bis 1918. Frankfurt am Main–Berlin 19953. – E. Zöllner i T. Schüssel: Povijest Austrije. Zagreb 1997, 142–292. – M. Gross: Izvorno pravaštvo. Zagreb 2000.
 
Mladen Švab (2002)