ĆIPIKO, Ivo

ĆIPIKO, Ivo, pripovjedač (Kaštel-Novi, 13. I. 1867 — Kaštel-Novi, 24. IX. 1923). Osnovnu školu završio u rodnom mjestu, tri godine franjevačke gimnazije u Sinju (1877–80), odakle je pobjegao nakon sukoba sa školskim vlastima. Školovanje nastavio u splitskoj gimnaziji (1880/81), zatim učio privatno i napokon se odao lutanjima po Bosni, gdje su zabilježeni i njegovi prvi književni pokušaji. Dobivši državnu stipendiju za učenje šumarstva, školuje se u šumarskoj školi u Križevcima (1887–90). Od 1891. do 1901. službuje u Nerežišćima na Braču, zatim je nakratko u Makarskoj, pa u Kotoru (1901/02), potom u Hvaru (1902–05). Nakon kraćeg zadržavanja u Kninu (1906), živi u Vrlici 1906–09, zatim opet u Kninu. God. 1911. posjećuje rimsku Međunarodnu umjetničku izložbu (s I. Meštrovićem), potkraj iste godine kraće je u Kaštelima, potom prelazi u Srbiju i postaje dopisnik beogradskih novina u Sarajevu. Za prvoga balkanskog rata 1912. boravi u Kumanovu, Skoplju, Vranju i na Kosovu, a za drugoga balkanskog rata 1913. ponovno je u Sarajevu. Zatim se vraća u Beograd i namješta u Presbirou, a početak I. svjetskog rata zatječe ga u Carigradu. Povratkom u Niš, dobiva »srpsko podanstvo« (15. XII. 1914), zbog čega su ga austro-ugarske vlasti proglasile veleizdajnikom. Kao ratni izvjestitelj boravi u Solunu, Ateni, na Krfu, zatim je u Rimu, na Korzici, u Marseilleu, ponovno u Solunu itd. O tim godinama ostavio je zapise Utisci iz rata 1912, Iz ratnih dana 1912–17, Iz solunskih borbi, svjedočanstva vremena te vrijedne priloge (posebice Ratni dnevnik) za razumijevanje složene Ćipikove osobnosti. Po svršetku rata zaposlio se u Beogradu kao inspektor Ministarstva šuma i rudnika te prijateljuje s regentom Aleksandrom Karađorđevićem. U rodni Kaštel-Novi zauvijek se vraća ljeti 1923. sluteći skoru smrt. God. 1910. objavio je Autobiografiju, u kojoj je, kako je utvrdio M. Jovanović, naveo pogrešnu godinu rođenja. — Zanemare li se Ćipikovi početnički radovi u mostarskim listovima 1885/86 (pjesme U prirodi, Utjeha, Na Božić! i crtica Planištari) i umjetnički nepreuzetni ratni zapisi, ostaje književni opus nastao u razdoblju od nepunih petnaest godina službovanja od Brača do Vrlike. Potaknut srpskom realističkom prozom seoske tematike, na Braču je napisao prvu pripovijetku Pogibe k’o od šale, kojom se u Tresićevu Novom vieku 1897. predstavio kao zreo pisac. Tu je zamislio roman Za kruhom, kojega je prvi dio objavio 1900. u Kranjčevićevoj Nadi, te još neke pripovijetke iz zbirka Primorske duše i Sa jadranskih obala. Zbirkom pripovijedaka Sa ostrva potvrdio se kao uzoran pripovjedač. U Vrlici je nastalo njegovo najvažnije djelo, roman Pauci, kojega je prvi dio najprije objavio u Savremeniku (1908) pod imenom Baština, a zatim ga u cijelosti iduće godine objavljuje Srpska književna zadruga. Tu nastaju i zagorske pripovijetke Preljub i Čobani te drame Na granici i Volja naroda, koje su bez veće umjetničke vrijednosti. Ćipikovo književno djelo obiluje autobiografskim elementima i veristički objektiviranim slikama sredinâ koje je poznavao. Njegova opsjednutost prirodom i sklonost malome čovjeku tematski se izražavaju kao panteističko shvaćanje prirode te obuzetost socijalnim položajem siromašnoga dalmatinskog sela. Oboje rezultira rusoovskim gledanjem na čovjeka pa otuda i svojevrsna kritika društva. Roman Za kruhom, kronika propadanja primorskog sela, odražava suprotnost prirodnosti i života opterećena civilizacijskim konvencijama. »Nov socijalni roman« (J. Skerlić) Pauci, umjetnički konzistentniji, iako ne bez slabosti, tragična je slika društvene nepravde prouzročene rađanjem zelenaškog kapitala, potkrijepljene spregom vlasti i crkve. Fabularni zaplet Pauka Ć. razrješuje na »način junaka starih legendi« (J. Deretić). Zanimljive su i proze s likovima žena patnica (Antica, Cvijeta, Jelka, Otrgnuti život, Na dogledu mora) u kojima Ć. stvara »prozu strasti i krvi« (T. Čolak) s mjestimice naglašenim i funkcionalnim naturalističkim korištenjem erosa. U njegovu je djelu more topos koji najjasnije očituje elementarno jedinstvo čovjeka i prirode. Zapostavljanjem te elementarnosti i pokušajem tematiziranja civilizacijskog života, Ć., u beogradskoj fazi svojega rada, napušta dotadašnja umjetnička nastojanja, a da ih nije posve ni dorekao. Unatoč nedostatnoj književnoj kulturi, odsutnosti uvjerljivije psihološke individualizacije, motivacije likova i umijeća komponiranja, svojom kratkom prozom i osobito romanom Pauci, Ć. je dao znatan prilog hrvatskoj književnosti – kojoj pripada rođenjem, tematikom, jezikom – i srpskoj – kojoj pripada vlastitom odlukom i javnim djelovanjem. Talijanski prijevod njegovih pripovijedaka objavljen je u knjizi Mare, sole e amore (Rim 1958).