ĆOPIĆ, Vladimir

ĆOPIĆ, Vladimir, komunistički prvak i publicist (Senj, 8. III. 1891 — SSSR, 19. IV. 1939). Gimnaziju završio 1910. u Senju, a studij prava u Zagrebu prekinuo kao apsolvent zbog rata 1914. Kao gimnazijalac i student politički djelovao među hrvatskom pravaškom omladinom. Mobiliziran 1914. u austro-ugarsku vojsku, u travnju 1915. pao u rusko zarobljeništvo na Karpatima. U Srpskoj dobrovoljačkoj diviziji (1916) odbio položiti zakletvu srpskom kralju te je bio vraćen u zarobljeništvo. Za oktobarske revolucije u Rusiji djeluje kao agitator i novinar. Od travnja 1918. član je RKP(b) i njezine Jugoslavenske komunističke grupe, u kojoj je bio sekretar pa predsjednik. Jedan je od osnivača KP(b) Srba, Hrvata i Slovenaca i član njezina Centralnoga izvršnog komiteta. U zemlju se vratio potkraj studenog 1918. Kao zagrebački delegat sudjeluje na Kongresu ujedinjenja (1919), na kojemu je izabran za člana Centralnoga partijskog vijeća (CPV), pa obavlja dužnost tehničkoga organizacijskog sekretara. Od svibnja 1919. do travnja 1920. više ga puta zatvaraju represivni organi Kraljevine SHS. Za člana CPV KPJ ponovno je izabran na Vukovarskom kongresu (1920), a CPV ga ponovno bira za svoga tehničkog sekretara. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu (1920) izabran je za komunističkog poslanika u modruško-riječkom izbornom okrugu. U skupštinskim raspravama o prijedlogu ustava Kraljevine SHS zalagao se za radničku i seljačku državu te sovjetsku republiku. Od travnja do kraja lipnja 1921. obavljao dužnost sekretara Kluba komunističkih poslanika. Nakon atentata na regenta Aleksandra, uhićen je 1. VII. 1921 (ukinut mu je zastupnički imunitet) i zajedno s grupom rukovodilaca KPJ osuđen na tzv. Vidovdanskom procesu (1922) na dvije godine robije. Na Trećoj zemaljskoj konferenciji KPJ (siječanj 1924) izabran je za člana Centralnoga izvršnog odbora, a od rujna 1923. bio je na mjestu sekretara Oblasnog sekretarijata NRPJ i KPJ za Hrvatsku i Slavoniju. Član je delegacije KPJ na V. kongresu KI u Moskvi (srpanj 1924). Zbog komunističke djelatnosti Sudbeni stol u Zagrebu osudio ga je u svibnju 1925. na tri i pol godine robije. Nalazeći se na liječenju u Bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu, uspio je iz nje pobjeći (6. VIII. 1925) i emigrirati u SSSR. U Moskvi je nakratko referent u Organizacijskom odjelu IK KI, zatim pohađa osmomjesečni tečaj na Međunarodnoj lenjinskoj školi, a u listopadu 1927. postavljen je za lektora na Jugoslavenskom sektoru KUNMZ. Od 1930. do 1931. bio je instruktor pri CK KP Čehoslovačke u Pragu, a nakon uhićenja, na poč. 1932. protjeran u Njemačku, odakle se vratio u Moskvu, pa do srpnja 1932. radi kao instruktor IK KI, potom kao član Politbiroa CK KPJ prelazi u Beč, gdje se tada nalazi rukovodstvo KPJ. U Moskvi je ponovno od rujna 1934; predstavnik je KPJ pri IK KI. Na IV. zemaljskoj konferenciji (prosinac 1934) izabran je u CK KPJ, a 18. X. 1935. kooptiran u njegov Politbiro. U kolovozu 1936. isključen iz rukovodstva KPJ s objašnjenjem da se suprotstavljao generalnom sekretaru KPJ M. Gorkiću. U siječnju 1937. dolazi u Španjolsku da se u sastavu internacionalnih brigada bori za obranu Republike. Za političkog komesara XV. internacionalne brigade postavljen je u veljači 1937. te ubrzo za njezina zapovjednika u činu potpukovnika. U rujnu 1938. vratio se u Moskvu, bio uhićen u studenom te u travnju 1939. osuđen na smrt i smaknut. Odlukom Vojnog kolegija Vrhovnog suda SSSR-a rehabilitiran je 1958. Surađivao u mnogim listovima (Vsemirnaja revoljucija, Istina, Nova istina, Borba, Proleter, Dimitrovac) i prevodio s ruskog na hrvatski (V. I. Lenjin, Imperijalizam kao najnovija etapa kapitalizma, Zagreb 1920; A. Bogdanov, Početnica političke ekonomije u pitanjima i odgovorima, Zagreb 1924). U jesen 1938. s J. Brozom Titom radio na prijevodu Historije SKP(b). U Španjolskoj napisao dnevnik o XV. internacionalnoj brigadi. Koristio se pseudonimima Senjko, Georg, Novak, Vidas, Winter, Janda, Lovro, Jang.