DANILO, Ivan

DANILO, Ivan (Danilov; Giovanni, Zane), političar i filolog (Kaštel-Stari, 4. X. 1820 — Zadar, 2. VII. 1895). Brat Frane, liječnika, prirodoslovca i kulturnog djelatnika. Gimnaziju pohađao u splitskom sjemeništu, bogosloviju studirao u Zadru, književnost u Beču i Padovi. Bio svećenik u Kaštelima i predavač u Poljoprivrednoj školi u Splitu, o kojoj objavljuje izvještaj Relazione sulla scuola agraria di Spalato (Split 1846). God. 1850. dolazi u Zadar, 1853. imenovan je suplentom, a 1854. stalnim profesorom »iliričkog« jezika u gimnaziji, gdje predaje i povijest, zemljopis, matematiku, njemački i talijanski jezik. S J. Boglićem upravljao je gimnazijskom knjižnicom, koja 1859. postaje Pokrajinska gimnazijska knjižnica, s pravom na obvezatni primjerak. Surađuje u zadarskim periodicima Težački poučitelj (1850–52) i Osservatore dalmato (1858) te uređuje Pravdonošu (1851–52), list za promicanje hrvatskoga pravnog nazivlja, u kojemu objavljuje raspravu Ustanova Kneževine Poljičke (1851, 28, 30, 32, 34, 36, 37; 1852, 2, 5–8). U narodnjačkom glasilu Il Nazionale od 1862. uređuje Prilog k Narodnom listu, objavljuje prinose iz književnosti i znanosti i piše razgovore Tadija i Marko. God. 1860. i 1868. s A. P. Kazalijem vodi besplatne tečajeve hrvatskog jezika. Potiče osnutak Narodne čitaonice (utemeljena 1862, djeluje od 1863) i Matice dalmatinske (1862) u Zadru, surađuje u Matičinu Narodnom koledaru (1863–64, 1870, 1876–77), 1862. potpredsjednik je Matičina gospodarskog, a 1863. književnog odbora. Član je Narodne stranke i njezin zastupnik u kuriji izvanjskih općina Splita, Trogira i Omiša u Dalmatinskom saboru 1864–67, a od 1870. u Carevinskom vijeću u Beču. Polemizirao s autonomaškim glasilom La Voce dalmatica i njegovim urednikom V. Duplančićem. U brošuri L’autonomia della Dalmazia – considerazioni u povodu objavljivanja Veljačkog patenta iznosi argumente za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, na Duplančićeve priloge odgovara brošurom Sulla civiltà in Dalmazia. Zbog izrazito protuautonomaških gledišta, otpušten je iz službe 1863. God. 1867. posjećuje Slavensku etnografsku izložbu u Moskvi, a po povratku biva uhićen zbog panslavenskog priloga u Il Nazionale. God. 1872. glasovao je s ostalim dalmatinskim zastupnicima u Carevinskom vijeću (tzv. bečka petorica) za Zakon o izborima za nuždu, a 1873. za izravne izbore, zbog čega izbija raskol među narodnjacima i pokreće se list Zemljak (1873–76), u kojemu D. polemizira s Narodnim listom. God. 1876. povlači se iz političkog života, uređuje Gospodarski list dalmatinski (1877–85) i službeni Objavitelj dalmatinski – Avvisatore dalmato (1883, 1893–94), gdje objavljuje rezultate svojih arheoloških istraživanja s područja Zadra pod naslovom Antichità zaratine (1884, 13, 16, 17). Objelodanio je i komentirao spis A. Ciccarellija Saggio sopra la città di Narona e sopra la repubblica Narentana in Dalmazia (Programma dell’ I. r. ginnasio completo di prima classe in Zara di Zara 1859–60). Uredio Matičin zbornik Narodne pjesme (Zadar 1865), pomagao u pripremi Tumača za činovnike (Zadar 1872) te preveo s talijanskoga djelo D. Bartolinija Sveti Ćirilo i Metodije (Zadar 1885). Danilov filološki rad izniknuo je iz oporbe talijanizaciji javnog života, što je sustavno provođena u Dalmaciji. U novinskim člancima i raspravama dokazivao je slavenstvo Zadra i Dalmacije analizom osobnih imena (npr. zadarske obitelji Fanfogna) i zemljopisnog nazivlja, a starinstvo i autohtonost hrvatskog stanovništva starinom glagoljičnog pisma (Katolička Dalmacija, 1883). Dijalektološkom studijom Sui vari volgari della lingua illirica in Dalmazia (Programma dell’ I. r. ginnasio in Zara 1855–56, Zadar 1856), u kojoj opisuje govore u Dalmaciji razlikujući štokavske (obalne), čakavske (otočne bliže obali) i cekavske (otočne udaljenije od obale), svrstao se u red prvih hrvatskih dijalektologa. God. 1855. objavio je priručnik Grammatica della lingua illirica utemeljen na jezičnoj koncepciji iliraca (morfonološki pravopis s d, stariji padežni oblici). U svom drugom gramatičkom djelu, Slovnici za srednja učilišta (1873), rađenoj prema Budmanijevoj gramatici iz 1867, priklanja se Karadžić-Daničićevim zasadama (fonološko načelo, ijekavski izgovor jata, novoštokavski oblici u množinskim padežima). S A. Kuzmanićem uređivao je u Pravdonoši stalnu rubriku »Ilirsko jezikoslovje«, a s bratom Franom skupljao je građu za ilirsko-talijansko-njemački rječnik, koji je imao obuhvatiti i znanstveno nazivlje, no djelo, unatoč najavama, nije objelodanjeno.