DE FRANCESCHI, Carlo

DE FRANCESCHI, Carlo, povjesničar i političar (Gologorica kraj Pazina, 16. ili 17. X. 1809 — Gologorica, 8. I. 1893). Školovao se u Pazinu, Rijeci i Gorici (danas Gorizia u Italiji), studij prava završio 1832. u Grazu. God. 1833. počeo raditi u okružnom sudu u Rovinju. Za boravka u Grazu upoznao političke ideje talijanskih studenata, pripadnika karbonarskih društava, a po povratku u Istru pristupio talijanskom iredentističkom pokretu (pripadao liberalnoj struji). God. 1848/49. zastupnik je izbornoga kotara Pazin—Rovinj—Vodnjan u austrijskoj ustavotvornoj skupštini u Beču i Kroměřižu. Kad je 1854. provedena reforma sudačke službe, nepoćudan austrijskim vlastima prijevremeno je umirovljen. Odlazi u Rijeku te 1855–61. radi u odvjetničkoj pisarni F. de Thierryja, a 1861–76. tajnik je Istarskog sabora u Poreču. Nastavlja znanstvenim radom, započetim još oko 1843, te priloge iz istarske povijesti i arheologije objavljuje većinom u periodici. Između 1843. i 1852. surađuje u Osservatore triestino, Il Popolo dell’Istria (Trst) i L’Istria (Trst) P. Kandlera, koji mu je bio znanstvenim uzorom, suradnikom i korespondentom (dopisivanje s Kandlerom, C. Combijem, A. Madonizzom i B. Benussijem objavio F. Salata). Za boravka u Rijeci surađuje od 1861. u periodicima L’Eco di Fiume (poslije La Gazzetta di Fiume; 1860. pod pseudonimom Francesco Cheraldi), Almanacco fiumano i rovinjskom L’Istriano. U razdoblju 1867–92. najviše priloga objavio je u koparskoj La Provincia (od 1877. La Provincia dell’Istria), zatim u porečkom tjedniku L’Istria, Annuario della Società agraria istriana (Trst), pulskom Il Giovine Pensiero i dr. Njegov rad Studio critico sull’ istrumento della pretesa reambulazione di confini del 5 maggio 1325... (Archeografo triestino, 1884–85), u kojemu osporava vjerodostojnost Istarskog razvoda, predmetom je kritičkog razmatranja i novijih povjesničara u nas (B. Stulli, D. Klen). Najznatnije njegovo djelo, L’Istria. Note storiche, prvi je pokušaj cjelovita prikaza istarske povijesti do 1815. Knjiga je dijelom plod vlastitih arhivskih istraživanja (npr. dio o Pazinskoj knežiji), a glavninu arhivskih podataka crpio je iz građe koju je za Pokrajinsku vladu u Poreču skupljao u Veneciji povjesničar T. Luciani. Š. Ljubić i S. Rutar kritički su pisali o autorovu neobjektivnom stavu prema slavenstvu Istre u tom djelu, a A. Tamaro ocijenio ga je »nešto višim i nešto boljim od obične kronike«. Carlov sin, povjesničar Camillo, izdao je njegove Memorie autobiografiche, seriju pisama pisanih najstarijem sinu Gian Pietru. Djelo sadržava niz zanimljivih podataka o preporodnim idejama među Hrvatima i Slovencima u Istri oko 1848 (J. Mal, M. Rojnić); ono je vrijedna građa za pisanje socijalne povijesti istarskog XIX. stoljeća (M. Bertoša). Objavljeno je i u hrvatskom prijevodu M. Marasa s predgovorom i komentarima M. Bertoše. U mlađim danima pisao je satirične stihove protiv predstavnika austrijske vlasti, bez literarne snage i znatnijega političkog odjeka (Bertoša), a tiskao je i dvije prigodnice (1826. i s. a., posvećene S. Hauseru). Njegova korespondencija objavljena je (bez imena priopćitelja) u časopisima Atti e memorie della Società istriana di archeologia e storia patria (1928) i Fiume (1928). J. Jelinčić priopćio je korespondenciju s povjesničarom Rijeke I. Koblerom, Bertoša je objavio pisma koja je pisao Š. Ljubiću, a M. Debeljuh regesta njegovih pisama P. Kandleru i A. Amorosu te pisama koja mu je pisao Giuseppe Susanni (sva neobjavljena i pohranjena u Naučnoj biblioteci u Puli). — Već je 1843 (u Osservatore triestino) predlagao osnivanje društva za istraživanje povijesti Istre, utemeljenog tek 1883 (djeluje od 1884) u Poreču s nazivom Società istriana di archeologia e storia patria, kojemu je bio i predsjednikom (1886–89). Svoj znanstveni rad podredio je u cijelosti političkom djelovanju, kojemu je krajnji cilj bio sjedinjenje istarskog područja s Italijom. Njegove rasprave i radovi, iako djelomice nepouzdani, mogu biti početnim osloncem u radu na istraživanjima i oblikovanju suvremenih sinteza (Bertoša). Portret mu je izradio jedan od sinova, slikar Giulio, a poprsje, postavljeno u Pazinu 1929, talijanski kipar Alfonso Canciani. — Njegov osobni arhiv pohranjen je u Historijskom arhivu u Rijeci, a četiri sveska njegovih Miscellanea u Naučnoj biblioteci u Puli. Neobjavljena pisma koja mu je pisao Kandler čuvaju se u Archivio diplomatico u Trstu.