DEMOVIĆ, Miho

DEMOVIĆ, Miho, muzikolog i skladatelj (Dubravka kraj Dubrovnika, 16. VI. 1934). Teološko-filozofski studij započeo u Visokoj bogoslovnoj školi u Splitu, diplomirao 1961. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Glazbu učio u A. Vidakovića te u zagrebačkom Institutu za crkvenu glazbu, gdje je 1969. diplomirao. Studij muzikologije završio 1970. na Filozofskom fakultetu u Ljubljani (D. Cvetko). Doktorat postigao 1978. na Sveučilištu u Kölnu disertacijom o glazbi i glazbenicima u Dubrovačkoj Republici od poč. XI. st. do pol. XVII. st. Tijekom studija polazio posebno tečajeve paleografije i arhivistike u Historijskom institutu JAZU. Službovao najprije u Dubrovniku (1959–61) kao tajnik Biskupije te nastavnik glazbe u Biskupskoj klasičnoj gimnaziji i orguljaš katedrale. Nakon odsluženja vojnog roka (1961–63), bio glazbeni ravnatelj prvostolnice u Zagrebu (1965–69), potom na istoj dužnosti u prvostolnici u Dubrovniku (1970–75), gdje ponovno predaje glazbu i povijest umjetnosti u klasičnoj gimnaziji. Od 1980. glazbeni je ravnatelj zagrebačke prvostolnice. Sa školskim i crkvenim zborovima održao je mnogo zapaženih koncerata, a kao orguljaš priređivao solističke koncerte u zemlji i inozemstvu (Italija, Njemačka). Vrijedne je prinose dao i obnovi crkvene glazbe u Hrvatskoj, potičući ponovno izlaženje časopisa Sv. Cecilija (od 1969), kojemu je tajnik uredništva (1969/70) i stalni suradnik (1969–71). Težište je njegova rada na osvjetljivanju dosad fragmentarno obrađene povijesti hrvatske glazbene umjetnosti na dubrovačkom području. Proučavajući dokumente u dubrovačkim glazbenim i povijesnim arhivima i zbirkama, otkrio je i znanstveno obradio dragocjenu izvornu građu, o čemu je napisao više rasprava i dvije opsežne knjige, koje su jedinstveni povijesno-istraživački pothvat u hrvatskoj muzikologiji. U tim je djelima objelodanio mnoštvo podataka o dosad nepoznatim glazbenicima, glazbenim ustanovama i prilikama u Dubrovačkoj Republici te prvi dokazao da u stvaralačkom i stilskom razvoju hrvatske glazbene kulture postoji kontinuitet i usporednost s razdobljima i pojavama u europskoj glazbi od ranoga srednjeg vijeka do novog doba. Kao vrstan poznavalac paleografije istražio je i dopunio fundus srednjovjekovnih notnih (neumatskih) rukopisa jednoglasne i višeglasne glazbe u Hrvatskoj. Referatima je sudjelovao na međunarodnim kongresima himnologa u Grazu (1969), Waldsteni (1971), Regensburgu (1979) i drugdje, a 1973. organizirao takav kongres u Dubrovniku. Članke i rasprave objavio je u domaćim i stranim časopisima, godišnjacima i zbornicima Sveta Cecilija (1969–71, 1982), Dubrovački vjesnik (1970), Jahrbuch für Liturgik und Hymnologie (Kassel 1970), Marulić (1971, 1975, 1977, 1987, 1992), Muzikološki zbornik (Ljubljana 1978, 1991), Dubrovnik (1979–81, 1989), Heiliger dienst (Salzburg 1981), Oko (1981), Glas Koncila (1982), Služba božja (Makarska 1982, 1989), Bogoslovska smotra (1985), Kana (1985–86) i Mogućnosti (1988). Stalni je vanjski suradnik Razreda za muzičku umjetnost HAZU. Surađivao je i u izdanjima LZ (Leksikon jugoslavenske muzike, 1–2, Zagreb 1984). Skladao je mise (Hrvatska pučka misa; Misa Svetog Petra; Misa sluge Božjega Alojzija Stepinca), motete (Deus, deus meus), više psalama, crkvene popijevke te svjetovne zborove (Konavle) i solo-popijevke. Za Dubrovačke ljetne igre skladao je scensku glazbu za Zlatarićevu Elektru (praizvedeno 1976), za crkveno prikazanje Ecce homo (1985) i za Vetranovićevo crkveno prikazanje Kako braća prodaše Jozefa (1990).