DEPOLO

DEPOLO, obitelj korčulanskih brodograditelja, čiji se predstavnici spominju kao vrsni brodograditelji od XV. do XX. st. u Korčuli, Gružu, Starome Gradu, Splitu, Trstu, Sulini (Rumunjska), Izmiru, Carigradu, Odesi i Aleksandriji. Prezime je nastalo od imena Pavao; prvo se spominje u hrvatskom obliku Pavlović, potom u latinskom i venecijaniziranom De Paulus i De Polo, a poslije se ustalilo kao Depolo. God. 1430. Matteo Polo podnosi molbu korčulanskoj općini da mu dodijeli zemljište za brodograđevnu radionicu blizu mjesta gdje su mu pradjedovi gradili brodove. Prema popisu korčulanskih brodograditelja iz 1594. u Korčuli je djelovalo 16 brodograditelja iz te obitelji, a prema popisu stanovništva francuskih vlasti iz 1810. bila su 22 brodograditelja s prezimenom Depolo. U novije doba istaknulo se u brodogradnji nekoliko članova te obitelji. Lovro (1853–1943) bio je vlasnik većeg brodogradilišta (arsenala), koje je imalo karakteristike manufakture. Brodogradilište je za austrijsku ratnu mornaricu gradilo veslačke »skalete« lijepih linija i teglenice. God. 1903. sagrađena je za Dubrovčanina Bernarda Kabogu jahta »Nirvana«, u to doba poznata po skladnoj liniji i dobrim navigacijskim osobinama. Od 1903. do 1914. bio je i suvlasnik korčulanskoga parobrodarskog društva, Korčulanske obalne plovidbe »Ivan Foretić i drugovi« te društva »Depolo i Smrkinić« (1914–26). Bio je i vještak austrougarskog Veritasa u Korčuli (1907–15). Mihovil Nikolin (1864–1943) posjedovao je u korčulanskom predjelu Borak veću brodograditeljsku radionicu, u kojoj je radilo više vrsnih brodograditelja. Istaknuo se gradnjom motornih čamaca i jedrilica lijepih linija i vrlo kvalitetne izradbe. Miće Antunov (1871–1944) bio je konstruktor brodova i vlasnik brodogradilišta u Aleksandriji, u kojemu se bavio izgradnjom i remontom drvenih i željeznih brodova. Sudjelovao u gradnji željeznih mostova preko rijeke u Egiptu, a bavio se i spašavanjem potopljenih brodova na Nilu. Umro je u Aleksandriji. Luka Antunov (1872–1950) radio je u mladosti kao brodograditelj u Sulini, Trstu, Carigradu i Aleksandriji, a od 1921. posjedovao je vlastitu radionicu u Korčuli u predjelu Punta Jurana, gdje je sa sinovima Mićom i Špirom izrađivao vrlo kvalitetne drvene čamce. Bio je i predsjednik korčulanske Zadruge brodograditelja. Mihovil-Miće Lukin (1912–1979), bio je poznat kao konstruktor i brodograditelj drvenih čamaca. God. 1943. na Visu je sa skupinom korčulanskih brodograditelja održavao partizanske brodove i savezničku eskadru torpednih čamaca stacioniranu u Komiži. Nakon rata kratko je bio zamjenik upravnika brodogradilišta »Bulimbašić« u Splitu. U pol. 1945. imenovan je upraviteljem novoosnovanoga, prvog industrijskog brodogradilišta u Korčuli. Do umirovljenja radio u Brodogradilištima u Korčuli (»Korčula«, »Ivan Cetinić«, »Brodograditelj« i »Inkobrod«) kao šef proizvodnje i načelnik odjela brodogradnje. Konstruirao je i gradio drvene čamce skladnih linija te konstruirao motorne čamce, od kojih su najuspjeliji »Miami«, »Delfin« i »Rusko«.