DERENČIN, Emerik

DERENČIN, Emerik (Emericus de Derenchen; Imre Derencsényi), hrvatski ban (? — Kara Hisar-i Sahib kraj Burse u Turskoj, 1493). Odvjetak staroga ugarskog plemstva iz plemena Balogh sa sjedištem u mjestu Drienčane u županiji Gömör (u današnjoj Slovačkoj). Njegova je obitelj kraljevskim darovnicama povećala svoje posjede 1413, 1427. i 1450. Otac mu je bio Ivan (János), a žena Uršula Zapolja, sestra Stjepana i tetka kasnijega hrvatsko-ugarskog kralja Ivana Zapolje. Do većeg ugleda obitelj je uzdignuo upravo D. obnašajući brojne visoke položaje u hrvatsko-ugarskom kraljevstvu. Bio je gradski kapetan Tate i Komároma, podžupan županije Gömör (1469–75), veliki župan županije Somogy i magistar tavernika na ugarskom kraljevskom dvoru. God. 1490–93. bio je s Lászlóm Fichorom (Csulayem) jajački ban. U proljeće 1493. imenovan je zajedno s Ivanom Botom od Bajne hrvatsko-dalmatinsko-slavonskim banom te im je povjereno da brane Senj od napada knezova Frankapana i da ograniče njihovu moć. Nakon što su potisnuli Frankapane od Senja, banovi su ih opsjeli u Brinju. Prilikom opsade poginuo je Bot od Bajne, te je D. ostao jedinim hrvatsko-dalmatinsko-slavonskim banom. Provala Turaka pod vodstvom Jakub-paše natjerala je Derenčina i Frankapane da se izmire i zajednički organiziraju otpor. Zbog loše taktičke procjene i odluke da se Turcima suprotstavi na otvorenom Krbavskom polju, što je zastupao D., hrvatska je vojska poražena i uništena 9. IX. 1493. U bitki su poginuli banov sin Pavao i njegov brat, a sam ban je zarobljen. Nakon što ga je prokazao neki kršćanski renegat, odveden je u zatočeništvo u Carigrad. Pošto je odbio da se poturči, a propali su i pokušaji njegove zamjene za sultanova brata Đema, što je nudio papa Aleksandar VI, D. je umro u tamnici u Kara Hisar-i Sahibu u vilajetu Brusa (Bursa) u Maloj Aziji nekoliko mjeseci nakon bitke. Poraz hrvatske vojske i susljedna turska pustošenja duboko su se usjekli u narodno sjećanje povezani s tragičnom Derenčinovom sudbinom te su o njemu ubrzo ispjevane junačke narodne pjesme na gotovo čitavom hrvatskom etničkom području. Prve od njih spominje već H. Lucić u svojoj Robinji na dva mjesta.