HAMZIĆ, Mihajlo

HAMZIĆ, Mihajlo (Kamzović, Kančević, Camzouich, Canceuich, Chamza, Chansich; Miho, Mihoč, Mihovil, Michael Joannis Theutonici, Michael Johannis), slikar (Ston, o. 1482 — Dubrovnik, 1518?). Sin Ivana iz Kölna, ljevača topova u službi Dubrovačke Republike. Slikarstvo izučio u Mantovi u »glavnog slikara Italije« (vjerojatno u A. Mantegne) o. 1504–06. Oko 1508. vratio se u Dubrovnik, gdje se 1509–18. spominje u dokumentima kao slikar, carinik i trgovac. Bio je upravitelj carinarnice od poč. 1511. do lipnja 1515, kada je na vlastiti zahtjev otpušten iz službe. S bratom Jakovom razvio je 1512–14. trgovinu tkaninama i kožom između Dubrovnika i talijanskih gradova, zadužujući se u dubrovačkih obitelji. God. 1514. zaredali su neuspjesi, bankrotirao je i pao pod stečaj. Vjerovnici su mu rasprodali imovinu te je morao pobjeći iz grada. Slobodan ulaz u grad odobren mu je više puta od kraja 1514. do listopada 1515, kada je dobio tromjesečni salvus conductus radi slikarskih poslova u katedrali. Od 1515. slikarstvo mu je bilo jedini izvor zarade. Umro je, sudeći po svemu, za rada na poliptihu za oltar sv. Josipa, jer je njegov suradnik Petar Ivanov (Pietro di Giovanni) iz Venecije sam primio posljednje isplate (lipanj 1518. i siječanj 1519). — Iz najranijega poznatog dokumenta o Hamziću (24. I. 1509) saznaje se da je Vijeće umoljenih kupilo za Knežev dvor njegovu sliku sv. Ivana Krstitelja, koju je naslikao po povratku iz Mantove. Potkraj 1510. gastald dubrovačke bratovštine slikara, Vicko Lovrin, zahtijeva da se prestane baviti slikarstvom dok ne izvrši obveze prema bratovštini, a N. Božidareviću povjerava se izradba slike sv. Jeronima za dvoranu Velikoga vijeća u Kneževu dvoru, u veličini i načinu izvedbe Hamzićeve slike sv. Ivana Krstitelja. U ožujku 1512. ugovorio je slikar Petar Ivanov iz Venecije, kojega je H. doveo u Dubrovnik prije 1512, vjerojatno iz Recanatija gdje mu ga je prethodno za pomoćnika bio angažirao brat Jakov, da će godinu dana pomagati Hamziću u slikarskim poslovima uz plaću o kojoj će se tajno dogovoriti. Taj rok je poslije produljen, jer se na poč. 1514. H. obvezao da će mu plaćati stan. U listopadu 1512. H. uzima Dubrovčanina Vlaha Nikolina za djetića na pet godina i ugovara s članovima plemićke obitelji Lukarević izradbu pale za njihov oltar u dubrovačkoj dominikanskoj crkvi. Tim se ugovorom obvezao prikazati pet figura svetaca u trima poljima, sa sv. Nikolom u središnjem, te posao završiti do kraja 1513, ali je posljednju isplatu primio u srpnju 1515. U dubrovačkoj katedrali slika potkraj 1515. te u ožujku 1518. kada se s Petrom Ivanovim iz Venecije obvezao do kolovoza završiti poliptih za oltar sv. Josipa (započeo 1517. Božidarević, ali nije dovršio zbog smrti; propao za potresa 1667). Na temelju dokumenata i stilskih analiza Hamziću su atribuirane dvije slike: Krštenje Kristovo i Triptih sv. Nikole. S obzirom na način slikanja, kolorit i mantenjski krajolik, »činjenicu da je Mantegna bio Hamzićev učitelj i da je sv. Ivan Krstitelj glavno lice u prizoru Krštenja« (K. Prijatelj), prihvaćeno je mišljenje da je slika sv. Ivana Krstitelja, iz Hamzićeva (1509) i Božidarevićeva (1510) ugovora, istovjetna sa slikom Krštenje Kristovo (tempera na platnu) koja se čuva u Kneževu dvoru (Knežev kabinet). Sliku je prvi Hamziću pripisao K. Kovač, a Lj. Karaman prihvatio atribuciju i uputio na Mantegnin utjecaj. Na njoj je, u slobodnoj kompoziciji, prikazan sv. Ivan Krstitelj kako krsti Isusa u rijeci Jordanu. U sredini je kompozicije uspravni, koštunjavi lik Krista, ruku sklopljenih u molitvi, lijevo kleči Ivan Krstitelj i lijeva vodu iz zlatnog pehara, a desno je anđeo s platnom na rukama. Prizor se odvija u kamenitu krajoliku s oštrim stijenama, oblim krošnjama i grmovima. Koštunjavi svetački likovi i tvrda modelacija krajolika znakom su gotičke tradicije. Triptih sv. Nikole (tempera na dasci) iz dominikanske crkve (danas u Muzeju dominikanskoga samostana u Dubrovniku) sa sigurnošću se pripisuje Hamziću. U staroj shemi triptiha H. je uz središnji lik sv. Nikole na bočnim stranama prikazao sv. Ivana Krstitelja sa sv. Stjepanom, odn. sv. Magdalenu sa sv. Markom. Monumentalni lik sv. Nikole odjeven je u misnicu s izvezenim figurama svetaca, sličnu onoj pripisanoj njegovu bratu, veziocu Antunu. Vraćanje konzervativnoj shemi triptiha tumači se željom naručitelja, a koloristička rješenja u duhu mletačkoga slikarstva upućuju na utjecaj ili suradnju Petra Ivanova iz Venecije. Na temelju sačuvanih slika može se zaključiti da je H. poznavao talijansko renesansno slikarstvo, koje prihvaća na formalnoj razini. Za boravka u Italiji osim djela A. Mantegne i njegova sina Francesca, mogao je upoznati i radove drugih slikara s kojima njegova djela pokazuju određene analogije (npr. Lorenzo d’Alessandro). Hamzićevo slikarstvo pripada mlađoj fazi dubrovačke slikarske škole i označuje završetak njezina procvata.