ALETIN, Petar Frano

ALETIN, Petar Frano (Aletić, Alethy Natali, Aletti, Alleti, Alletius), pjesnik (Dubrovnik, 23. VII 1768 — Ancona, 29. IX 1836). Mlađi sin Antuna Aletina, tajnika Dubrovačke Republike, i Ane Stojković (Stay). Osnovno klasično obrazovanje stekao je u Dubrovniku gdje mu je učitelj bio pjesnik Đuro Ferić. O njegovu daljem školovanju brinuo se majčin brat Beno Stojković (Stay), dubrovački otpravnik poslova u Rimu, kamo se A. već 1790. preselio zajedno s bratom Ivanom i polusestrom Franom, ponijevši sa sobom onaj dio nekad bogatoga obiteljskog muzeja koji je ostao nakon prodaje bečkom dvoru. Tada je očevu naslovu »nobile di Camerino« dodao »e di Osimo«, nazivajući se titulom »conte« i pridodajući dvojnom prezimenu Alethy Natali još majčino de Stay. U Benovoj kući u Rimu upoznao je mnoge latiniste i greciste. U rujnu 1794. posjetio je Dubrovnik, družio se s Mihom Sorkočevićem s kojim je 1795. izmjenjivao iz Rima latinska pisma. Početkom 1798. pošao je u Napulj gdje je ostao za petomjesečne Partenopejske Republike i uključio se u revolucionarni pokret napuljskih demokrata, postavši jedan od urednika književno-političkog časopisa Il Veditore Repubblicano, koji je vodio Gregorio Mattei, sin čuvenoga grecista Saverija Matteija. Nakon kapitulacije francuske posade i poraza demokrata, G. Mattei je u studenom 1799. bio pogubljen, a A. se našao među stotinom protjeranih, osuđen na 10 godina izgnanstva. Krišom prelazi u Francusku, preko Toulona u Pariz, gdje se kretao u kružoku emigranata oko princa Moliterna i u književnim salonima, upoznavši tada vodeće francuske pisce. U rujnu 1802. vratio se u Dubrovnik i ponudio izdavaču Martecchiniju da objavi neke pjesme R. Kunića koje je on posjedovao. Ali dubrovačkoj vladi, koja je bila upoznata s njegovom djelatnosti u Napulju i Parizu, nije bio po volji njegov boravak zbog eventualne frankofilske propagande. Kad je početkom 1804. odbio izvršiti svoju građansku dužnost da stražari na jednoj kuli, Senat ga je osudio na doživotni izgon i gubitak državljanstva. Sklonio se kod francuskog konzula R. Bruèrea Desrivauxa, a potom je pobjegao u Italiju. Pjesnik M. Bruerović, konzulov sin, opjevao je u hrvatskoj pjesmi svoju žalost zbog njegova bijega. Dubrovačka vlada konfiscirala mu je nepokretnu imovinu, zaključivši da se iz svih isprava briše njegova titula »conte«. Ogorčen zbog postupaka dubrovačke vlade, A. je u Rimu, preko francuskog ambasadora kardinala Fescha, spletkario protiv Republike, sve dok u ljeto 1805. važniji događaji nisu potisli interes za njegov slučaj. U Italiji ga je zatekla vijest o francuskoj okupaciji Dubrovnika, što je popratio elegičnom pjesmom Ad sodales in patria commorantes. Tada se počeo povlačiti iz javnog i političkog života, posvećujući se sve više knjizi. Nije se ženio, a umro je u Anconi od vodene bolesti. — Suvremenici su hvalili njegove pjesme na latinskom i grčkom jeziku, no o njima se malo zna, a malo ih je i objavio. Za njegov veliki didaktički latinski ep u 6 knjiga, koji je tobože bio gotovo dovršio do 1802, zna se samo po talijanskom naslovu La grande Bestia, kako ga je preveo V. Stulli, koji je o Aletinu i pisao (vidi njegove sačuvane rukopise u Historijskom arhivu u Dubrovniku u zborniku Memoriae Nonnullorum Rhacusanorum et Exterorum Doctrina et Virtute Praestantium, Biblioteka don L. Pavlovića). Nekoliko Aletinovih prigodnih pjesama sačuvalo se u rukopisima (u Knjižnici Male braće u Dubrovniku i u Arhivu Historijskog instituta JAZU, fond Kaznačić).