Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

ALETIN NATALI, Dživo (Aletić Natalić, Alethius, Alethy, Alleti, Ivan), polihistor i kolekcionar (Dubrovnik, 1670 — Dubrovnik, 26. I 1743). Oca mu Nikolu Ivanovića, podrijetlom iz Banata, doveo je 1666. iz Beograda u Dubrovnik Ivan Petrović, kod kojega je služio, ali se od 1670. spominje i kao dubrovački trgovac. Majka mu Kata Aletina bila je kći Pavla Natalića, Dubrovčanina. Dživo je 1684. uveden u knjigu bratovštine Lazarina pod prezimenom Natali, a poslije je tom prezimenu, da bi se razlikovao od ostalih Natalića, dodao pridjevak Aletin, prema majčinu drugom imenu. Pohađao je Collegium Ragusinum gdje su mu profesori bili isusovac G. B. Tolomei, poslije kardinal, te G. Bargagli iz Siene, pravnik Republike i član Akademije ispraznih. Oženio se rano, kćerkom dubrovačkog trgovca M. Bandura, i imao četvero djece. Mlad je stupio i u državnu službu, a 1708. postao je tajnik Republike i na tom položaju ostao do kraja života. — Prema M. Deanoviću, A. nije bio samo izvršitelj, nego je kao uvaženi član državne uprave djelovao i na vođenje državnih poslova. Bio je primljen i u najugledniju dubrovačku bratovštinu Antunina. Uz državne poslove, cijelog se života bavio kulturnim i znanstvenim radom. S. Crijević ističe njegovo dobro poznavanje povijesti, geografije, numizmatike, arheologije te vladanje jezicima. Kao veliki ljubitelj knjiga stalno je obogaćivao svoju knjižnicu, navlastito starim knjigama, pa se u njoj našlo čak 400 inkunabula. Zanimali su ga i ostali vrijedni antikviteti – rukopisi, iskopine, stari natpisi, osobito je bila poznata njegova bogata numizmatička zbirka (grčki, rimski, južnoslavenski i dubrovački novac). Sav antikvarni materijal sistematizirao je i inventarizirao, po uzoru na tadašnje najpoznatije evropske kolekcije, a zamjenjivao ga je s korespondentima u Italiji i Grčkoj. Zbirka je na žalost većim dijelom stradala u požaru kuće u Ulici između polača, a preostali dio njegova muzeja otkupila je za 200 cekina Dubrovačka Republika poslije smrti njegova sina Antuna (1774) i 1775. u 7 pakiranih kovčega otpremila u Beč za bečku dvorsku zbirku. — Vezan službom, sastavio je mnoga pisma i diplomatske dopise evropskim državnicima i vladarima i to na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku (ponekad je pisao i ćirilicom), ali je najvažnija njegova korespondencija s našim i stranim učenjacima i kulturnim radnicima, osobito s Dubrovčaninom Đurom Matijaševićem, koji je prvi počeo iz Rima slati knjige s kojima je onda A. upoznavao i Dubrovčane (prva takva knjiga bila je I Giuochi Olimpici rimske Accademia degli Arcadi). Kao jedan od vodećih članova dubrovačke Akademije ispraznih (Accademia otiosorum eruditorum) zahtijevao je 1713. da joj uzor bude firentinska Accademia degli Apatisti, koja je imala enciklopedičan karakter, ali je šest godina kasnije zajedno s Matijaševićem (dok je ovaj još bio u Dubrovniku) nastojao da dubrovačka akademija postane »kolonija« rimske Accademia degli Arcadi. Taj se pothvat ipak nije ostvario jer mu se suprotstavio Ignjat Đurđević. Kako je bio veliki ljubitelj narodnog jezika, nastojao je osnovati i posebnu akademiju (Accademia privata sopra la lingua Illyrica), ali ni u tome nije uspio. Budući da se bavio filologijom, Akademija ispraznih povjerila je njemu, Matijaševiću i Dživu Sarovu Buniću izradbu trojezičnoga latinsko-talijansko-hrvatskog rječnika i gramatike narodnoga jezika. Iako se Matijašević bio najozbiljnije prihvatio posla, a A. sredio sve latinske riječi za taj rječnik, od svega su potpuno bila izrađena samo tri prva slova (građa u Knjižnici Male braće u Dubrovniku). Kad je poslije Matijaševićeva odlaska u Rim (1710) propala namjera Ispraznih oko izradbe rječnika, A. se i dalje bavio jezičnim pitanjima, ali je u tome u Dubrovniku ostao sâm. Na Matijaševićev poticaj počeli su se dopisivati na hrvatskom jeziku, namjeravajući poslije izdati tu korespondenciju, što se također nije ostvarilo. Preko Matijaševića, koji je živio u Rimu, upoznao se s mnogim poznatim suvremenicima, prije svega s G. M. Crescimbenijem, utemeljiteljem rimske Accademia degli Arcadi i povjesnikom talijanske poezije, zatim s Dubrovčaninom Đurom Baglivijem, profesorom medicine na rimskom Sveučilištu i članom Arcadije, te s Anselmom Bandurom; povjesničarom, koji u svojoj knjizi o numizmatici spominje i Aletinovu zbirku. Senat je 1720. odredio da A. i Frano Lalić pomognu Filippu Riceputiju, osnivaču djela Illyricum sacrum, pri sakupljanju građe u Dubrovniku. A. je ipak ostao samo erudit i nije se posebno bavio poezijom. Spominje se samo njegov Epigramma slavo koji je recitirao na pokladnoj priredbi Ispraznih 1723, dakle u svojoj 53. godini, te njegov latinski natpis na grobu dubrovačkog nadbiskupa T. A. Scottija. — Aletina su cijenili suvremenici, bio je duša Akademije ispraznih pa je član Akademije Vice Petrović u posmrtnom govoru rekao da je A. Akademiji bio ono što je ona bila Dubrovniku. Francuski isusovac Alexandre-Xavier Panel posvetio mu je svoju numizmatičku raspravu De cistophoris (Lyon 1734). M. Deanović ističe da je A., »premda nije dao pisanih djela«, ipak »svojom velikom erudicijom, marljivošću i zauzimanjem za razvoj kulturnog života dubrovačkog mnogo koristio domovini«. Posmrtni govor Kristofora Staya (In funere Ioannis Alleti) i tri rasprave u obliku pisama, koje su Aletinu uputili Stjepan Rusić i Sebastijan Slade Dolci, čuvaju se u rukopisima Knjižnice Male braće u Dubrovniku.

LIT.: Anselmo Banduri: Numismata Imperatorum Romanorum a Traiano Decio ad Paleologos Augustos. Pariz 1718. — Serafin Marija Crijević: Bibliotheca Ragusina, 2–3 (rkp.) 1740. Priredio Stj. Krasić. Zagreb 1977, 235–237. — Daniele Farlati i Giacomo Coleti: Illyricum sacrum, 6. Venetiis 1800; 267–268. — Francesco Maria Appendini: Notizie istorico-critiche sulle antichità storia e letteratura de’ Ragusei, 2. Dubrovnik 1803, 25–26. — Šime Ljubić: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia. Vienna 1856, 4–5. — Pavle Popović: Iz pisma Ignjata Đorđića popu Rafu Miliću. Nastavnik, 12(1901) str. 29. — Petar Kolendić: Dva priloga srpskoj epigrafiji. Dubrovnik, 15(1906), 34 str. 1; 36, str. 2. — Frano Kulišić: O porodici Natali-Alleti. Dubrovnik, 15(1906) 37, str. 1. — Antonije Vučetić: Akademija »Dangubnijeh« (Otiosorum) i njen rad oko jednog rječnika u Dubrovniku. Srđ, 5(1906) 14, str. 681–692. — Isti: Natali u Dubrovniku. Dubrovnik, 18(1909) br. 57–61 i 63–64. — Đuro Körbler: »Zanovićeva škola« u Dubrovniku. Grada za povijest književnosti hrvatske, 1912, 7, str. 15. — Fran Ilešič: Slovensko pismo u jednoj talijanskoj knjizi XVI stoleća. Belićev zbornik, 1921, str. 233–238. — Milan Rešetar: Dubrovačka numizmatika, 1. Beograd 1924, str, 196. — Mirko Deanović: Odrazi talijanske akademije »degli Arcadi« preko Jadrana. Rad JAZU 1935, 250, str. 24–29. — Mijo Brlek: Rukopisi knjižnice Male Braće u Dubrovniku, 1. Zagreb 1952. — Verena Han: Nekoliko podataka o jednom dubrovačkom muzeju iz XVIII vijeka i njegovim vlasnicima. Muzeji, 1954, br. 9. — Ista: Razvoj zbirki i muzeja od XIII. do XIX. vijeka na teritoriju Jugoslavije. Tkalčićev zbornik, 2. Zagreb 1958, 310–311. — Žarko Muljačić: O Petru Franu Aletinu (1768–1836). Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 8–9(1962) str. 622–623.
 
Zdenko Šenoa i Nikica Kolumbić (1983)