DETONI, Marijan

DETONI, Marijan, slikar i grafičar (Križevci, 18. IV. 1905 — Zagreb, 11. V. 1981). Brat Branimira, novinara. Srednju školu polazio u Križevcima. Studirao 1924–28. na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu (slikarstvo u klasi Lj. Babića, grafiku u T. Krizmana). Nakon diplome preporukom Lj. Babića dobiva unosno mjesto u litografskom odjelu Kraljevske zemaljske tiskare u Zagrebu, koje ubrzo napušta i nastavlja studij na Akademiji u specijalki V. Becića; završava je 1929. i vraća se u Križevce, gdje mukotrpno proživljava godine ekonomske krize. God. 1931. izlaže kao gost na II. izložbi grupe Zemlja u Parizu, a 1931. postaje njezinim redovitim članom. Sljedeće godine dobiva mjesto profesora crtanja u vukovarskoj gimnaziji i istodobno stipendiju francuske vlade za postdiplomski studij u Parizu. Crta i bilježi burne događaje na pariskim ulicama, osobito život otpuštenih i nezaposlenih radnika uz kejeve Seine; rezultat toga je njegova najpoznatija grafička mapa Ljudi sa Seine (30 linoreza), tiskana 1934. God. 1936–42. predaje crtanje u gimnaziji u Karlovcu. U međuvremenu ponovno dobiva stipendiju francuske vlade te 1939. boravi dva mjeseca u Parizu, kontaktira s L. Junekom i otkriva vrijednosti suvremene »Pariske škole«. Krajem 1942. prelazi preko Kupe na partizanski teritorij, gdje radi u redakciji Borbe u Driniću; 1943. izabran je za vijećnika na II. zasjedanju AVNOJ-a i na I. zasjedanju ZAVNOH-a. God. 1945–75. redoviti je profesor Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, pri kojoj ujedno vodi specijalku za grafiku (3. stupanj). Redoviti član JAZU od 1963. te njezin potpredsjednik 1972–75. — Odmah po završetku školovanja D. je odlučno odredio svoj slikarski interes i izraz. God. 1930. nastala su dva izuzetna djela Majalis kod Sv. Vurja i Sajam u Križevcima, potom mapa linoreza Cigla (1932) te mnoga ulja i crteži, koji se ubrajaju u najistaknutija ostvarenja »zemljaške« likovne poetike i estetike. Ostala važna djela iz Detonijeve tadašnje faze jesu Saonice (1932), Sajam u Križevcima (1932), Prehrana (1935) i Pijana kočija (1935). Nakon 1935. to slikarstvo evoluira sve otvorenijem kolorizmu i uzbuđenoj kompoziciji, što će u slikama Fantazija oronulog zida I i II (1938) dosegnuti rubove lirske apstrakcije, avangardnog pokreta i smjera u poslijeratnome europskom slikarstvu. Među uljima iz tog razdoblja ističu se još Bijeg, Poplašeni konji i Kolodvor iz 1939, Komponirani pejzaž i Mali pejzaž s Kupe iz 1940. te Pejzaž iz okolice Karlovca (1941). God. 1941. izradio je mape linoreza Tračnice i Cvjetovi mašte, a 1941/42. mapu Plodovi uzbuđenja (litografije) i Mapu U (linorezi) otisnutu 1943. u partizanima. U poratnim godinama dirigirane estetike socijalističkog realizma D. slika partizanske ratne teme na temelju osobnih doživljaja zabilježenih u mnogim skicama i crtežima (Prijelaz preko Neretve, 1946; Prijelaz partizana u čamcu, 1947; Noć u Zelengori, 1950/51), a zatim postupno prelazi u dubinu inspirativnih snoviđenja, fantastičkih i fantazmagoričkih kompozicija (Svjetlucanje plave noći I i II, 1956; Igre, 1957; Godine, stoljeća, ere, 1962), često apstraktnih (Rađanje vatre, 1964; Cvjetovi mraka, 1969). Istodobno se potvrđuje vrijednim crtežima (Reminiscencije na 1943, Uzbuđenje, 1956) i grafikom (Močvare, 1956). Izlagao je na mnogim skupnim izložbama u domovini i inozemstvu te samostalno u Križevcima (1930), Zagrebu (1932, 1940, 1957, 1961), Karlovcu (1937. s Lj. Šestićem, 1969), Nišu (1965), Osijeku (1965), Beogradu (1967), Jajcu (1967), Bjelovaru (1970) i Gornjoj Stubici (1975). Retrospektivna mu je izložba održana u Zagrebu 1979, a studijska u Osijeku 1980. Objavio je ratni dnevnik Evo ti košulje! (Zagreb 1964). Iste je godine njegov ratni opus predstavljen u kratkometražnom filmu Noć između srijede i petka (scenarist B. Bek, redatelj S. Weygand). — U međuratnom je razdoblju D. dosegnuo svoje najviše slikarske domete i bio najplodniji hrvatski grafičar. Kao u gotovo svih članova grupe Zemlja, u njegovu slikarstvu četvrtog desetljeća karakteristične su dvije jasno odjelite i oprečne faze: prva socijalnokritička, angažirana i »primitivistička«, a druga naglašeno koloristička, čisto artistička, slikarski krajnje kultivirana i delikatna. Dobio je Nagradu AVNOJ-a (1970) i Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1971).