DETRICO

traži dalje ...

DETRICO, zadarska plemićka obitelj romanskog podrijetla. U dokumentima je zabilježeno njihovo obiteljsko ime u oblicima de Trico, de Tricko, Detricho, Detriço, Tedrico, Tetriço, Thedrico, Thetrico, a J. Baraković ih naziva »Tetrišići slavne hiže«. Začetnik roda Detricus (Detricus de Gregorio) posjeduje već potkraj XIII. st. zemljišta u zaleđu Biograda na moru u blizini Turnja i Rogova. Obiteljski zemljoposjed širi njegov sin Grgur (umro oko 1346), vjerojatno brat Marine, opatice benediktinskog samostana Sv. Marije u Zadru, spomenute 1279. Grgur je 1318. imao posjed i u Sikovu. God. 1335. on je sudac, a 1339. ispitivač isprava (examinator) zadarske komune (prema T. Smičiklasu istovjetan je s Gregoriusom Vrzy, spomenutim u dokumentu iz 1339). Grgurov sin Ivan (umro prije 16. X. 1381) spominje se 1349/50. više puta kao svjedok, a bavi se i svojim zemljišnim posjedom (u Sikovu daje u zakup vinograde). God. 1362. jedan je od četvorice zadarskih plemića koje je hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban N. Széchy ovlastio da u njegovo ime sude u jednoj parnici u Zadru. Više puta bio je zadarskim rektorom (1362, 1367, 1368), a 1367. i prokuratorom zadarske komune. U dokumentu od 16. X. 1381, koji spominje posjed njegova sina Vitola u Sikovu, naveden je kao pokojni. Ivanov drugi sin Šimun (umro oko 1448) bio je vrlo ugledna osoba u rodnom gradu. Spominje se od 1386. God. 1388. zabilježen je u dokumentu koji se odnosi na njegovu rođakinju ili sestru Maricu, benediktinku u samostanu Sv. Marije u Zadru (spominje se i 1385). Bio je iudex examinator (1394, 1398) te zakupnik tridesetine i činovnik soli (1395). Iste je godine sudjelovao u Splitu (22. I) kao svjedok pri zaključivanju mira između Trogirana i njihovih sugrađana izbjeglih u Split. Više je puta bio zadarskim rektorom (1396, 1397, 1399, 1408). God. 1397. izaslanik je kralju Žigmundu u Knin, a 1399. te ponovno 1405. biran je u zadarsko Tajno vijeće (Consilium secretum). Jedan je od plemića koji su bili nazočni 24. XI. 1398. pri dolasku austrijskog nadvojvode Albrechta IV. u Zadar, a u kolovozu 1402. među onima je koji su A. Aldemariska, namjesnika Ladislava Napuljskog u Ugarskoj i Hrvatskoj, svečano uveli u grad. Pod Aldemariskovim zapovjedništvom sudjelovao je u jesen iste godine na čelu zadarske vojske u opsadi utvrde Vrana, koju je, prišavši Ladislavu Napuljskom, vranski prior E. Bebek predao Aldemarisku 12. listopada. Nakon dva mjeseca, u prosincu, Šimun je član zadarskog izaslanstva istom kralju u Apuliju, koji je potvrdio privilegije Zadru. Njemu je kralj podijelio naslov viteza (miles) i neke posjede u nasljedno leno u Lučkoj županiji (šire područje Zadra). God. 1409. bio je među plemićima koji su nastojali oko uspostave mletačke vlasti u gradu i među prvima koji su iste godine (5. IX) dobili mletačko građansko pravo. Mletačka Republika nagradila ga je 23. III. 1414. za vjernost stalnim godišnjim prihodom, koji su dobivali i njegovi potomci. Od 1417. zakupnik je daća u Vrani i Novigradu. God. 1420, nakon uvođenja mletačke vlasti u Trogiru (22. VI), prati generalnoga kapetana Mletačke Republike u Dalmaciji Pietra Loredana, koji je galijom doplovio pred Trogir. Tu je Šimun i svjedok pri sklapanju sporazuma između kneza I. Nelipčića i Loredana (25. VI; odnosio se na Franju, kancelara kneza Nelipčića; kneza je zastupao Vuk Novaković). Loredan ga je 29. lipnja iste godine imenovao trogirskim knezom (u Trogir je došao 30. lipnja). Njegova je zadaća bila i utjerivanje općinskih dugova. Žalbe Trogirana protiv njega za neisplaćivanje općinskih obveza ostale su bez odjeka (N. Klaić). Nastojao je i oko gradnje jedne kule u Trogiru. Na tom položaju ostao je do 18. VII. 1421. Trogirsko vijeće izabralo ga je ponovno za kneza 13. III. 1423, ali nije došao u Trogir. God. 1422. izaslanik je u Veneciji sa zadaćom da za Zadar isposluje dopuštenje za slobodno trgovanje. Od oko 1428. bio je prokuratorom relikvija Sv. Šimuna (Škrinja Sv. Šimuna u istoimenoj crkvi u Zadru), a tu dužnost obavljaju članovi obitelji do XVII. st. Već prije (1419) bio je zastupnikom zadarske crkve Sv. Marije Velike (više ne postoji) pri sklapanju ugovora o popravku zvonika s graditeljem Nikolom Arbusijanićem. God. 1436. svjedok je u dokumentu o desetini Ninske biskupije. Iste je godine podijelio imutak petorici svojih sinova. Tijekom života stekao je znatan zemljišni posjed (oko 550 hektara), koji je i u budućim vremenima bio osnova ugleda i moći obitelji. God. 1448. spomenut je kao pokojni. Godinu dana prije, 13. III. 1447, imenovan je Ludovik kapetanom zadarskog primorja. Šimunov sin Grgur bio je 1441. prokuratorom benediktinskog samostana Sv. Marije u Zadru. Između 1443. i 1474. on je dvadeset puta knežev savjetnik. God. 1469. sudjeluje u pregovorima o graničnim razmiricama Mletačke Republike s Hrvatskom. U tim pregovorima sudjelovao je i njegov sin Ivan (umro 1546). I on je imućan zemljoposjednik. Bio je soprakomit zadarske galije (1473, 1502–04) te ratovao u Jadranskom moru i na Levantu. U kolovozu 1499. upućen je kao predstavnik zadarskih rektora u Hrvatsku da u Kninu pregovara s hrvatskim podbanom Marčinkom o zajedničkoj obrani od Turaka. Ponovno odlazi na pregovore o istoj temi u studenome 1500. s Marčinkom, krbavskom kneginjom Dorotejom Gusić Kurjaković, njezinim sinom krbavskim knezom I. Karlovićem i vojvodom Pavlom Štrbcem Kolužom iz Ostrovice (podban 1500/01). U vrijeme kada je Mletačku Republiku ugrožavala Cambraiska liga (osnovana 1508), bio je zapovjednik hrvatskoga konjaništva u mletačkoj vojsci (1509). Hrvatskim konjaništvom zapovijeda i u borbama s Turcima na zadarskom području (1513/14), a 1520. sudjelovao je u organiziranju obrane protiv istog neprijatelja u Dalmaciji i Krbavi. Bio je i načelnikom talijanskoga grada Ancone, kako je zabilježeno na njegovoj nadgrobnoj ploči koja je bila na grobu u obiteljskoj kapeli u zadarskoj crkvi Sv. Frane; kapelu je on započeo graditi 1480 (dovršena oko 1510; restaurirana 1973; njegova nadgrobna ploča nalazi se danas u klaustru istog samostana). Nad ulazom u kapelu sačuvan je najstariji kameni grb obitelji. Njegov brat Detriko (umro prije 1515) sudjeluje skupa s njim 1500. u postupku dokazivanja plemstva B. Gallellija u Zadru. Njihovi su suvremenici i rođaci, a možda i braća Lujo (umro 1513) i Zoilo, koji je 1510. predao Mletačkoj Republici dvije stotine dukata za gradnju utvrda u Padovi zbog ratne opasnosti (Cambraiska liga). To je zabilježio i talijanski humanist i kardinal P. Bembo (u svome djelu o povijesti Mletačke Republike), nazivajući ga »uomo amantissimo della Repubblica«. U izvorima iz toga vremena (M. Sanudo) spominju se s tim u vezi neki nesporazumi. Usprkos turskim osvajanjima i gubitku posjedâ u zadarskom zaleđu, obitelj i u XVI. st. ima važno mjesto u gospodarskom i javnom životu grada. Na poč. stoljeća (1515) uz ostale posjede spominje se i onaj na otoku Ižu na području Malog Iža (lokalitet danas poznat kao Vitrašićeva draga). U svojim izvješćima iz sredine stoljeća mletački sindici procjenjuju godišnji prihod roda do sedamsto dukata. U popisu stanovništva iz 1527. rod broji tri obitelji sa 39 članova, sa zapaženim društvenim utjecajem očitovanim u obnašanju gradskih magistratura. Tako je Frano (umro 2. V. 1540), sin Detrika (Franciscus Tetricus Tetrici), bio u razdoblju 1522–40. deset puta savjetnikom zadarskoga kneza. Imao je u Zadru kuću »ad campum S. Luce sita« (1514). I njegova je nadgrobna ploča prenesena iz obiteljske kapele u crkvi Sv. Frane u samostanski klaustar. U prvoj pol. XVI. st. kao zapovjednici hrvatskog konjaništva ratuju na zadarskom području braća Lombardino (spominje se 1521–53) i Nikola (spominje se 1527–53). Lombardino se 1528. borio na čelu plaćenika i u Lombardiji. Imali su i brata Luju, koji se u izvješću zadarskoga kapetana Paola Justinianija iz 1553. optužuje za izazivanje nereda u gradu, a izriče se pohvala njegovoj braći Nikoli, Lombardinu i Ivanu Krstitelju (Battista). On je vjerojatno istovjetan s latinskim pjesnikom → IVANOM KRSTITELJEM. Lujo, sin Lombardina, održao je govor u korist izbora Pasquala Cicogne za mletačkog dužda (izabran 18. VIII. 1585); govor je tiskan s naslovom Oratione del molto magnifico Sign. Luigi Detrico, ambasciator di Zara (Venecija 1587; faksimil te publikacije objavljen u Archivio storico per la Dalmazia, Rim 1939, 27). U govoru spominje i svoje pretke te ratne podvige svog oca i strica Nikole. Pred početak ciparskog rata 1570–73. bio je Kamilo (Camillo) kapetan hrvatskog pješaštva i konjaništva na zadarskom području. Ranjen je 15. III. 1571. i zarobljen od Turaka. Pušten je u zamjenu za jednog Turčina, mletačkog zarobljenika. God. 1580. bio je savjetnikom zadarskoga kneza. Grgur (spominje se 1554), Lujin sin, imao je sina Luju (umro 1638), koji je 1585. studirao pravo u Padovi. God. 1621. daje u zakup trideset solana na otoku Pagu. Bio je mletački guverner u Dalmaciji oko 1625 (P. Andreis). Umro je na Kreti. Njegov sin Grgur (rođ. 1623) vojni je zapovjednik na zadarskom području. Za kandijskog rata 1645–69. zapovijedao je dalmatinskim četama u mletačkoj vojsci koje su se borile u Dalmaciji. God. 1645. postavljen je za zapovjednika utvrde u Skradinu, a 1648. sa svojim četama sudjeluje u mletačkom osvajanju Klisa. Po nalogu generala L. Foscola pregovarao je o uvjetima predaje Turaka iz Klisa s kliškim sandžakbegom Mehmed-begom Mustajbegovićem. God. 1656. Grgur je providur Makarske. Nakon rata pregovarao je 1670. po nalogu generalnog providura u Dalmaciji i Albaniji Antonija Barbara s bosanskim defterdarom Musli-efendijom o otvaranju trgovačke skele u Splitu. Za pregovora o razgraničenju u Dalmaciji između Mlečana i Turaka 1670/71, on je 1670. više puta izaslanik A. Barbara novom bosanskom paši Mehmed-paši (Mehmed Tetši), a 1671. pregovara o istim pitanjima sa sultanovim komornikom Hasazijem (Hassazzi), kojega je sultan poslao u Bosnu, te s novim bosanskim pašom Mahmud-pašom Maglajcem (Češneđerovićem). Iste godine Barbaro ga je imenovao zapovjednikom konjaništva na zadarskom području sa zadaćom da štiti posjede stanovnika Ravnih kotara od turske pljačke. Tu dužnost obavlja i sljedećih godina, a ujedno i pregovara s Turcima zbog pograničnih sporova (1678). I. Lučić (Lucius) pisao je 1. II. 1678. šibenskom plemiću D. Divniću (suprug Grgurove sestre Katarine) da se savjetuje s Grgurom i drugim sudionicima kandijskog rata u vezi s činjenicama u djelu njegova brata F. Divnića o istom ratu (Historia della guerra..., tiskano u hrvatskom prijevodu 1986). To djelo sadržava mnogo podataka o Grgurovu sudjelovanju u ratu. Obiteljski posjed povećao je za četrnaest solana na otoku Pagu. Njegov sin Lujo (1672–1749) stupio je u ranoj mladosti u vojnu službu i kao kapetan u mletačkoj vojsci ratovao u morejskom ratu 1684–99. na mnogim bojištima u Dalmaciji i Albaniji. Bio je i ranjen te zarobljen od Turaka. Nakon dvije i pol godine iskupio se iz zarobljeništva. U mletačkoj vojnoj službi, u koju je stupio po povratku u domovinu, sudjelovao je u Dalmaciji u naseljavanju novog stanovništva i osiguravanju granice te stekao naslov glavnog zapovjednika konjaništva i generalski čin. Pokopan je u obiteljskoj kapeli u crkvi Sv. Frane u Zadru. Bio je posljednji muški potomak obitelji. Imao je kćeri Katarinu, udanu de Soppe Fortezza, Mariju, udanu Ljubavac, i Palmu, udanu Fenzi. — U Zadru su imali više palača. Arhivski podaci o obitelji čuvaju se u Naučnoj biblioteci u Zadru (MS 366).

LIT.: Obitelj. — L. Fondra: Istoria della insigne reliquia di San Simeone profeta che si venera in Zara. Zara 1855, 72, 153–163, 195, 204, 218–219, 221, 363. — Un prode. Il Rammentatore zaratino, 15(1858) str. 16. — M. Sanudo: Odnošaji skupnovlade mletačke prama Južnim Slavenom. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 5(1859) str. 77, 81, 84, 146, 152–153; 6(1863) str. 162–163, 169, 196, 211, 222, 273, 356; 8(1865) str. 125, 188, 214, 228, 235, 237. — C. G. F. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873, str. VII, XIV, 23, 38–39, 104. — Š. Ljubić: Commissiones et relationes venetae, 1–3. Zagrabiae 1876–1880. — Isti: Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, 6–10. Zagreb 1878–1891. — J. Baraković: Vila Slovinka (u: Djela. Zagreb 1889, 127). — G. Sabalich: Guida archeologica di Zara. Zara 1897, 39–42, 99–100, 197–198. — K. Jireček: Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters, 3. Wien 1904, 23. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 8–11. Zagreb 1910–1913; 13–14. 1915–1916. — G. Sabalich (G. S.): La Dalmazia guerriera. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), 3(1928) V/30, str. 292. — G. Praga: Zara nel rinascimento. Ibid., 10(1935) XX/115, str. 306–307. — Isti: Bernardino Gallelli da Zara vicario e officiale generale di Cracovia (1509–1517). Ibid., 15(1940) XXVIII/166, str. 312, 320–321. — A. de Benvenuti: Storia di Zara dal 1409 al 1797. Milano 1944, 24, 28, 34, 37, 46–47, 58, 65, 75–78, 84–85, 90, 109, 116, 119, 155–156, 201–202, 205, 217–218, 242, 291, 300, 352. — V. Cvitanović: Otoci Iž i Premuda. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 1(1954) str. 73. — J. Stipišić i M. Šamšalović: Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 4(1961) str. 550. — I. Ostojić: Benediktinci u Hrvatskoj, 3. Split 1965. — A. R. Filipi: Samostan i crkva Sv. Marije u Zadru prema dokumentima iz g. 1579. i 1603 (u: Kulturna baština samostana Svete Marije u Zadru. Zadar 1968, 235–236, 254). — G. Novak: Mletačka uputstva i izvještaji, 7–8. Zagreb 1972–1977. — J. Stipišić i M. Šamšalović: Diplomatički zbornik, 16. Zagreb 1976. — V. Jakić-Cestarić: Zadarska ženska osobna imena u XIII stoljeću – odraz i rezultanta prethodnih, simbiotskih procesa u gradu i porijekla novijih doseljenika. Radovi Centra JAZU u Zadru, 24(1977) str. 151, 158, 172, 206. — T. Raukar: Zadar u XV stoljeću. Zagreb 1977. — J. Stipišić: Diplomatički zbornik, 17. Zagreb 1981. — T. Raukar, I. Petricioli, F. Švelec i Š. Peričić: Zadar pod mletačkom upravom 1409–1797. Zadar 1987. — M. Šamšalović i dr.: Diplomatički zbornik, 18. Zagreb 1990. — Grgur (XIV st.). — M. Zjačić i J. Stipišić: Spisi zadarskih bilježnika Ivana Qualis, Nikole pok. Ivana, Gerarda iz Padove 1296...1337. Zadar 1969. — Ivan (XIV. st.). — J. Stipišić: Spisi zadarskog bilježnika Franje Manfreda de Surdis iz Piacenze 1349–1350. Zadar 1977. — Šimun. — G. Alacevich: Ducali e terminazioni. Libro I. Tabularium, 1(1901) 2, str. 14, 18–20, 35–36, 53–54. — F. Šišić: Ljetopis Pavla Pavlovića patricija zadarskoga. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 6(1904) str. 22–24, 26, 28–29, 34–37, 42, 54, 56. — V. Brunelli: Storia della città di Zara dai tempi più remoti sino al 1815, 1. Venezia 1913, 519–520. — S. Antoljak: Zadarski katastik 15. stoljeća. Starine, 1949, 42, str. 377, 404. — G. Novak: Presjek kroz povijest grada Zadra. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 11–12(1965) str. 37. — N. Klaić i I. Petricioli: Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar 1976. — P. Andreis: Povijest grada Trogira, 1. Split 1977, str. 156, 160, 342; 2. 1978, str. 402. — I. Lučić (Lucius): Povijesna svjedočanstva o Trogiru, 2. Split 1979. — N. Klaić: Trogir u srednjem vijeku, II/1. Trogir 1985. — Grgur (XV. st.). — I. Petricioli: Umjetnička baština samostana Sv. Marije u Zadru (u: Kulturna baština samostana Svete Marije u Zadru. Zadar 1968, 71). — Ivan (umro 1546). — C. Fisković: Zadarski slikar Petar Jordanić. Bulletin JAZU, 8(1960) 1, str. 31. — J. Stipišić i M. Šamšalović: Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 3(1960) str. 641. — C. Fisković: U potrazi za Jordanićevim poliptihom (u: Kulturna baština samostana Svete Marije u Zadru. Zadar 1968, 119). — Zoilo. — P. Bembo: Istorie Veneziane. Venezia 1747, 525. — Grgur (rođ. 1623). — B. Desnica: Istorija kotarskih uskoka, 1. Beograd 1950. — F. Divnić (Difnik): Povijest kandijskog rata u Dalmaciji. Split 1986. — V. Solitro: Povijesni dokumenti o Istri i Dalmaciji. Split 1989. — M. Jačov: Le guerre veneto-turche del XVII secolo in Dalmazia. Atti e memorie della Società dalmata di storia patria (Venezia), 20(1991) str. 25, 74, 77, 117.
 
Tatjana Radauš i Josip Vrandečić (1993)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

DETRICO. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/4653>.