DEVČIĆ, Natko

DEVČIĆ, Natko, skladatelj, glazbeni pisac i pedagog (Glina, 30. VI. 1914). Djetinjstvo proveo u Glini, od 1926. živi u Zagrebu, gdje je na Muzičkoj akademiji diplomirao 1937. glasovir u klasi Antonije Geiger-Eichhorn i 1939. kompoziciju u klasi F. Dugana st. Apsolvirao također pravo na zagrebačkom Sveučilištu. God. 1939. zaposlio se kao nastavnik glasovira u srednjoj školi Muzičke akademije i nastavio usavršavati glasovir u S. Stančića. Pijanističku i skladateljsku djelatnost započeo uoči II. svjetskog rata. God. 1942. uhićen zbog suradnje u komunističkom pokretu te konfiniran u Jasenovcu. U proljeće 1943. prebjegao partizanima, te surađivao u kazališnim družinama i organizirao glazbeni život u Moslavini, Baniji i Dalmaciji. God. 1945. vratio se na Muzičku akademiju u Zagrebu, gdje je najprije tajnik, zatim pomoćnik rektora te od 1947. izvanredni i od 1961. redoviti profesor za kolegij harmonija. God. 1949/50. usavršavao kompoziciju u J. Marxa u Beču, 1955. proučavao nastavu glazbenoteorijskih disciplina na Nacionalnom konzervatoriju u Parizu, 1965. pohađao Međunarodne ljetne tečajeve za novu glazbu u Darmstadtu, a 1967/68. studirao u SAD elektroničku glazbu i suvremene metode nastave kompozicije, među ostalim na Columbia University i na Julliard School of Music u New Yorku te na The New England Conservatory u Bostonu i na University of Illinois u Urbani. Tijekom pedagoške djelatnosti na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji pokrenuo je i vodio kolegij harmonijska analiza, a po povratku iz SAD utemeljio (1968) i vodio kolegij aspekti suvremene glazbe; bio je i pročelnikom Odjela za kompoziciju i glazbenu teoriju (1947/48. i 1960–80). Nakon umirovljenja 1980. i dalje povremeno predavao: 1983. na State University u Portlandu (SAD) vodio ljetne tečajeve iz napredne harmonije i glazbe našeg vremena. Bio je predsjednikom Udruženja kompozitora Hrvatske (1964–66) i tajnikom Jugoslavenske sekcije Međunarodnog društva za suvremenu glazbu (1966–71). God. 1980. izabran je za člana suradnika, 1988. za izvanrednog člana, a 1992. za redovitog člana HAZU. Nagrađen je 1961. Nagradom grada Zagreba za kantatu Ševa, 1975. Nagradom »Josip Slavenski« za elektronsku skladbu Sonata te za ciklus Stope na bijelu snijegu i za Igru riječi II, 1979. godišnjom Nagradom »Vladimir Nazor« za skladbu ...ma non troppo..., 1983. dobiva istu nagradu za životno djelo, a 1986. Nagradu AVNOJ-a. — Devčićev skladateljski razvitak određen je najprije nasljeđem ideologije nacionalnog smjera, koja u doba njegovih početaka još uvijek prevladava u hrvatskoj glazbi. Tijekom cijeloga svog stvaralaštva stalno se vraćao ispitivanju skladateljskog pristupa folkloru, interpretirajući ga na različne načine, često posve udaljene od one funkcije i uloge što bi je folklor morao imati kao sigurna pozadina nacionalnoga glazbenog identiteta. Na početku na Devčićevo su stvaralaštvo, međutim, snažno utjecali neoromantički stilovi i impresionizam. Izravno obraćanje na folklor najprije se zamjećuje u masovnim pjesmama i onim vrstama prigodne glazbe koju je skladao za potrebe kulturno-umjetničkog rada u partizanima. No, čak i to je više nadahnutost folklorom kao obrascem »narodnog jezika« no puko oponašanje i »preoblikovanje« folklornih uzora. Istinsko umjetničko prožimanje folklorom pokazuje se u punoj stvaralačkoj zrelosti već 1948. u Istarskoj suiti. Počevši od te skladbe za Devčića je pojam folklora u prvom redu istarski folklor, koji će se stalno odražavati u njegovu opusu, no uvijek na drukčiji način. Osnova je tog odražavanja preispitivanje funkcije malih intervala, najprije u folklornom, a onda u izvanfolklornom kontekstu. U Concertinu za violinu i komorni orkestar (skladan 1958) i u kantati Ševa (1960) ti se intervali obrađuju posve samostalno, tj. bez ikakva povezivanja s njihovim možebitnim tonalitetnim odnosima, što uvjetuje njihovo strukturno osamostaljenje, čime D. na svoj način dolazi do samog praga dvanaesttonske tehnike i serijalizma. Budući pak da je D. uvijek iskazivao »jaku odbojnost prema eklekticizmu i epigonstvu«, taj neizravni dodir s najnaprednijim tehnikama u glazbi XX. st. nije mu mogao značiti osvajanje jezika u kojemu bi njegova stvaralačka znatiželja bila do kraja zadovoljena. Onako kako je do kantate Ševa reinterpretirao folklorne uzore, tako je od Ševe iskušavao napredne skladateljske tehnike služeći se njima na posve samosvojan način. Pri tom su važnu ulogu odigrale dvije skladbe: Prolog (1965) i Fibula (1967). Prolog se zapravo može promatrati kao priprava Fibule: u njemu su mali intervali i dalje osnovni konstrukcijski elementi, ali se njihova funkcija gotovo u potpunosti obrće iz horizontale u vertikalu, pa nastaje nova vrsta zvukovlja, kako iz same strukture vertikale tako i iz izbora specifičnog instrumentarija (puhaća glazbala i udaraljke). Fibula je, onda, doslovno ono što znači njezin naslov, tj. kopča između intervalske građe folklornog ishodišta i novih kompozicijsko-tehničkih postupaka. U dva orkestra, koji su izvođačko tijelo Fibule, istaknutu ulogu imaju pojedina drvena puhaća glazbala, osobito oboe, koje jasno nameću predodžbe folklornog zvukovlja (sopele), ali su izvan bilo kakvih folklornih zamisli po građi koju izlažu. Horizontalni malointervalski slijed folklornog podrijetla, koji je zapravo »serijalna« osnova Fibule, podvrgava se postupcima segmentiranja koji su serijalnog podrijetla, ali opet ne djeluju nikakvim prepoznatljivim zvukovljem koje bi proizvela uobičajena uporaba tih postupaka. Sličan ishod ima zvukovlje u idućim skladbama u kojima D. iskušava tehnike artikuliranja zvukovnih blokova, obično svrstavanih u tzv. Clusterkomposition (skladba koja se sastoji od clustera, ali je ujedno i skladanje clustera). U Non novi (1972) i u Panta rei (1973) clusteru opet pristupa kroz prizmu folklorne građe jer za nj cluster i nije drugo do malointervalska ukupnost, obrnuta u vertikalu. U Fibuli se ispituju mogućnosti horizontalnog iskorištavanja malointervalske ukupnosti primjenom serijalnih tehnika (npr. segmentiranjem), a u skladbama iz 1970-ih takva se malointervalska ukupnost uporabljuje za građenje clusterskog zvukovlja, dakle proširuje se, nadograđuje u vertikalnom smjeru. Sličan se razvojni put može uočiti i u onim skladbama kojih se izraz ne temelji na primarno instrumentalnom zvukovlju. U skladbama u kojima se pomoću ljudskoga glasa i njegova odnosa prema glazbalima interpretira određen književni predložak, D. uporabljuje najrazličnije vrste vokalnosti, od različitih vrsta onomatopejskog nadopunjivanja predloška (npr. u zbornoj skladbi Ognjeni vlak na stihove I. G. Kovačića iz 1944), ili različnih stupnjeva »programne deskripcije«, do skladba kojih glazbenost u potpunosti izvire iz poetične strukture predloška (npr. u ciklusu Sjećanja na stihove J. Kaštelana iz 1949. ili u pjesmi Stopping by Woods on a Snowy Evening na stihove R. Frosta iz 1953). Već je specifična zvučnost jezika Kulenovićeve poeme Ševa, koja je predložak istoimene kantate iz 1960, potaknula Devčića da potraži u instrumentalnom dijelu izvoditeljskog sastava neglasovne korelacije za tu zvučnost. U Vokalima I (1968), Vokalima II (skladani 1969), Igri riječi I (1969) i Igri riječi II (1974) on se potpuno odriče smislene potpore predloška, želeći osvojiti novi prostor izraza u kojemu će se prožimati nesemantična kvaliteta ljudskog glasa, kao pukog izvora zvuka, s nevokalnim, tj. instrumentalnim zvukovljem. I u ovome je smislu kantata Ševa prekretnica u njegovu skladateljskom razvitku. D. je jedan od rijetkih naših skladatelja koji je s tolikom znatiželjom i stvaralačkim zanosom pristupio čistoj vokalnosti, nakon što je iskoristio sve mogućnosti glasa u konvencionalnom smislu, tj. kao nosioca značenja sadržanog u nekom izvanglazbenom, odnosno književnom predlošku. U svojoj jedinoj operi, Labinskoj vještici (1957, prema libretu Mire Dupelj), koja se temelji na romantiziranim događajima iz života M. Vlačića Ilirika i povijesti Istre, na osobit je način iskoristio konstrukcijske odlike istarskog folklora, ali je u operi D. pokazao i neobičan senzibilitet za osmišljavanje scene glazbom, npr. u suptilnim odnosima između sudbine pojedinaca i sudbine naroda, koje svoje suodnose imaju i u odgovarajućim preobrazbama građe folklornog prizvuka. Poslije je glazbenom kazalištu posvetio djela vezana plesnim osmišljavanjem scenskog kretanja: »plesno zbivanje oko tri slova, za orkestar i magnetofonsku vrpcu Dia...« (1971) i »plesne slike za komorni, vokalni i instrumentalni ansambl Pan« (1977). Apstraktni scenski sadržaj tih obiju plesnih skladba podupire se instrumentalnim zvukovljem i čistom vokalnošću, što je i inače znakovito za njegov opus u 1970-im, a složena slojevitost zvukovlja zahtijeva i multimedijski složenu vizualizaciju scene, što je ostvareno tijesnom suradnjom skladatelja i redatelja koreografa (Maja Bezjak u Dia... i Nada Kokotović u Panu). Skladateljsku znatiželju D. je iskazao i u uporabi elektronske tehnike, posebice djelom Columbia 68 (1968), ostvarenim u elektronskom studiju na Columbia University, te Sonatom (1974), ostvarenom u Elektronskom studiju III. programa Radio-Beograda (suautor V. Radovanović). Devčićeva dugogodišnja pedagoška i teoretičarska djelatnost pretočena je dijelom u dva udžbenika Harmonija za visoke glazbene škole (Zagreb 1975) te u suvremeni priručnik solfeggia (u suradnji s Beatom Devčić) u dvije knjige Intervali i Ritam (Zagreb 1979–81). Publicističku djelatnost započeo je potkraj studija objavljujući glazbene kritike povremeno u Jutarnjem listu (1938–39, 1940) te redovito u Večeri (1938–39), a nakon rata povremeno u Naprijedu (1945–46), Vjesniku (1945, 1960) i Borbi (1947). Rasprave, članke i referate objavio je u Vjesniku (1944, 1946), Naprijedu (1945–46), Narodnom listu (1945), Muzičkim novinama (1946, 1952), Republici (1946), Zvuku (1962, 1971, 1978–79), Biltenu SOKOJ-a (1965), Telegramu (1968), zborniku Novi zvuk (1972). Pisao je priloge za emisije RTV Zagreb (6 emisija Kako slušati novu glazbu na Radio-Zagrebu 1981). Bio je i glavni urednik izdanja sabranih djela J. Štolcera Slavenskog, a za Muzičku enciklopediju LZ (1. i 2. izd.) napisao je sve natuknice iz struke harmonija i s područja suvremene glazbe. Također je za objavljivanje na hrvatskom jeziku priredio disertaciju P. Markovca Harmonijski jezik u djelima Modesta Petroviča Musorgskog (Rad JAZU, 1988, 409).