DEŽELIĆ, Velimir, st.

DEŽELIĆ, Velimir, st., pisac, leksikograf i bibliotekar (Zagreb, 21. II. 1864 — Zagreb, 7. II. 1941). Sin Đure, javnog djelatnika, pisca i publicista. Klasičnu gimnaziju polazio u Zagrebu 1874–82, studij medicine započeo u Beču, no usporedo slušao je predavanja iz književnosti i povijesti. God. 1883. postao je predsjednik Hrvatskoga akademskog društva »Zvonimir«, a bio je i jedan od urednika (1888. i 1889) te suradnik istoimenog almanaha. U to doba započeo je i akciju za otkrivanje groba P. Zrinskog i F. K. Frankapana u Bečkom Novom Mjestu. Napustivši medicinu, piše feljtone i izvješća o bečkom kazališnom životu u zagrebačkim Narodnim novinama; 1888. vraća se u Zagreb i studira prirodne znanosti. God. 1896. obranio je doktorsku disertaciju o praživotinjama Jadranskoga mora. Od 1894. radio je u Sveučilišnoj knjižnici, prvo kao službenik, a 1911–20. kao bibliotekar i ravnatelj; do umirovljenja 1924. zaposlen je u Zemaljskom arhivu u Zagrebu. Za njegove uprave Knjižnicom sagrađena je nova zgrada, a zaslužan je i za suvremeno organiziranje bibliotečnoga rada te stručnu obradbu zagrebačkih inkunabula. God. 1905. s E. Laszowskim utemeljio je družbu Braće hrvatskoga zmaja. Iste godine uređivao je bibliotekarski mjesečnik Hrvatski bibliofil (1905, prilog časopisu Vitezović); bio je i prvi ravnatelj Gradske knjižnice u Zagrebu, koju su 1907. njegovim zauzimanjem utemeljila Braća hrvatskoga zmaja. U razdoblju 1898–1911. uređivao je u duhu hrvatskoga katoličkog pokreta časopis Prosvjeta. God. 1913. izabran je za predsjednika Drugoga hrvatskog katoličkog sastanka u Ljubljani, a 1923. Prvoga hrvatskog euharistijskog kongresa u Zagrebu. Bio je utemeljitelj i potpredsjednik Kola hrvatskih književnika (1913–33). Kao potpredsjednik Hrvatskoga katoličkog društva »Sv. Jeronima« (1921–41) i plodan pisac pridonio je razvitku katoličke prosvjete u Hrvata. D. je napisao i više stručnih radova iz bibliotekarstva, povijesnih rasprava i popularnih članaka iz znanosti i kulture. Posebno su zapaženi njegovi životopisi M. Vrhovca, Lj. Gaja, A. Harambašića, Laszowskog i kardinala J. Haulika. Nadahnut idejom o sastavljanju prvoga hrvatskog biografskog leksikona najprije je u časopisu Vitezović (1905, 1, 2/3) objelodanio članak o koncepciji takva leksikona, zatim u kalendaru Bog i Hrvati (1905. i 1906) tiskao prilog Hrvatski biografski godišnjak, s više životopisa znamenitih suvremenika. Bio je jedan od najdjelatnijih suradnika biografskog leksikona Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925, sastavljena u povodu tisućite obljetnice hrvatskoga kraljevstva. Leksikon slijedi koncepciju koju je svojedobno zacrtao D. te sadržava 1114 njegovih natuknica. D. je razvio i opsežnu književnu djelatnost. Pisao je pjesme, novele, romane, crtice, feljtone, književne i kazališne kritike. Javio se 1882. prijevodom Zoline novele Mačji raj. Prvu je pripovijest objavio u almanahu Zvonimir u Beču 1886. Poslije surađuje u publikacijama Prosvjeta, Dragoljub, Vijenac, Nastavni vjesnik, Hrvatska straža i dr. Potpisivao se Branimir, Delas, Heliodor, Magnus i dr. Pripadao je krugu katolički orijentiranih pjesnika. Pisao je rodoljubnu i idiličnu liriku s jakim utjecajem narodne poezije (Pjesme, Kopnom i morem, Zvuci iz katakomba). Pučko-poučnim povijesnim romanima i pripovijestima (U buri i oluji, prijevod na slovenski, Ljubljana 1912, Prvi kralj, Car Dioklecijan, Hadžibova kob, U službi kalifa, prijevod na slovenski, Ljubljana 1912, Hrvatske slave sjaj, Mandaljena pobjednica, U pandžama lava, Prokleti grad, Majka velikoga kralja i Petar Krešimir) stekao je veliku popularnost. U njima najčešće tematizira događaje iz rane hrvatske povijesti, osobito borbe između poganstva i kršćanstva, ali bez čvršćeg uporišta u povijesnim dokumentima. Njegova književna djela pokazuju vještinu pisanja i osjećaj za književno nasljeđe, ali su ponajprije namijenjena poticanju hrvatske kulturne i političke svijesti. Prevedena su na češki, slovački i slovenski jezik. Rukopisna ostavština pohranjena je u obitelji.