Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

DŽAUHAR BEN ABDALLAH (Djarshar, Djauhar, Djawhar, Gehoar, Jauhar), državnik i vojskovođa (Cavtat?, oko 911 — Kairo, 28. I. 992). Arapski povjesničari dodavali su njegovu imenu pridjevke »al-Saqlabi« (Slaven), »al-Rumi« (Latin) ili »al-Siqilli« (Sicilijanac). Prema zapisu Lava Afričkog rođen je u Dalmaciji, a prema J. Lukareviću najvjerojatnije u Cavtatu. Kao mladić zajedno s ocem dospio je u saracensko zarobljeništvo i preko Sicilije kao rob slobodnjak dolazi na dvor šijitskih Fatimida u Kairouan (Tunis). Bio je u službi kalifa al-Kaima (935–949), zatim al-Mansura kao sekretar (»al-Katib«) i al-Mu’izza, koji ga je imenovao generalom (»al-Ka’id«) i povjerio mu vrhovno zapovjedništvo nad vojskom. Dž. je više puta pobijedio nadmoćnije berberske i omejidske čete u sjevernoj Africi. Nakon uspjeha kraj Taherta (958), osvajanja strateški važne kneževine Sidjilmas i pobjede kraj Feza (960), čime je prekinuta višestoljetna dominacija španjolskih Omejida nad Magrebom, Dž. priprema čete za pohod na Egipat (969). Za nekoliko mjeseci ratovanja zauzeo je Egipat i proširio fatimidski imperij od obala Atlantika do rijeke Nila. Kao politički i vojni upravitelj Egipta Dž. se ne nastanjuje u Fostatu (al-Fustat) nego utemeljuje novu egipatsku prijestolnicu Kairo (al-Kahira), neposredno sudjelujući u planiranju i izgradnji budućega drugoga, pored Bagdada, najvećeg grada islamskog svijeta. U travnju 970. započinje gradnju glasovite džamije »al-Azhar« (najsjajnija!), koju svečano inaugurira 22. VI. 972. Egiptom je upravljao do 4. IV. 974, kada se povukao iz javnog života.

LIT.: Leo Africanus (Johannes Leo de Medicis, odn. Al-Hasan ibn Muhammad al-Fa’si): De totius Africae descriptione. Antwerpen 1556, Leiden 1632, 684. — J. Lukarević: Copioso ristretto degli annali di Rausa. Venetia 1605, 8. — Ibn Khaldoun: Histoire des Berbčres et des dynasties musulmanes de l’Afrique septentrionale, 2. Alger 1854, 7. — F. Wüstenfeld: Geschichte der Fatimiden Chalifen nach den Arabischen Quellen. Abhandlungen der Historisch-Philologischen Classe der Königlichen Gesellschaft der Wissenschaften zu Göttingen, 27(1881) 1, str. 3–14. — Ch. Schefer i H. Cordier: Recueil de voyages..., XIII/1. Paris 1896, 34. — S. Lane-Poole: The Story of Cairo. London 1912, 119–120. — V. Mažuranić: Izvori dubrovačkog historika Jakova Lukarevića. Narodna starina, 3(1924) str. 126, 132, 137–138. — G. Marçais: Berbérie musulmane. Paris 1946, 153–156. — H. I. Hasan i T. A. Sharaf: Al-Mu’izz li-dîn Allâh. Kairo 1948. — E. Levi-Provençal: Histoire de l’Espagne musulmane, 2. Paris—Leiden 1950, 184–207. — I. Hrbek: Die Slawen im Dienste der Fatimiden. Archiv orientálni (Prag), 21(1953) str. 560–571. — M. Canard: Vie de l’ustadh Jaudhar. Alger 1958, 15–16, 184–185. — H. Monés: Djawhar al-Sikilli. Encyclopédie de l’Islam, 2. Leiden—Paris 1965, 507–508. — M. Tadin: Odnos Hrvata i Arapa u srednjem vijeku. Susreti (zbornik), 6. Zagreb—Bochum 1986, 88–93. — F. Šanjek: Dalmatinac Djawhar (oko 911 — 28. 1. 992) utemeljitelj Kaira. Croatica Christiana periodica, 13(1989) 23, str. 219–223.
 
Franjo Šanjek (1993)